Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1580/11 (M. M.,R. S.,M. J. i M. K.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1580/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-1580/11, rješavajući apelacije Miladina Mitrovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miladin Mitrović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 010222 09 REV od 13. januara 2011. godine;
Rosa Savić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 2 0 P 005461 10 GŽ od 2. juna 2011. godine;
Milan Janković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 00320 10 REV od 10. maja 2011. godine;
Maid Kotarević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 048451 11 GŽ od 29. novembra 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1580/11 Miladin Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 4. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 010222 09 REV od 13. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da u odnosu na težene Zavoda za izgradnju grada i Opšine Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i preduzeća „Carmen Line“ d.o.o. Trn (u daljnjem tekstu: drugotuženi) apelant ima jače pravo posjeda na poslovnom prostoru i garaži koji se nalaze u stambeno-poslovnom objektu u Prijedoru, što su svi tuženi dužni priznati, a drugotuženi apelantu predati u podjed predmetne nekretnine oslobođene od ljudi i stvari. U postupku je utvrđeno da su apelant i drugotuženi predmetne nekretnine stekli na osnovu pravnog posla-ugovora o kupoprodaji sa pravnim prednikom provtuženih, da je drugotuženi u cjelosti izvršio svoju obavezu plaćanja kupoprodajne cijene, dok je apelant tu obavezu samo djelimično ispunio, a budući da apelant nikada nije bio u posjedu predmetnih nekretnina, dok je drugotuženi od izgradnje nekretnina i danas u njihovom posjedu kao savjestan i zakoniti držalac, zaključeno je da drugotuženi ima jače pravo na posjed predmetnih nekretnina, pa je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
2. AP-2953/11 Rosa Savić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Vid Dujaković advokat iz Banjaluke, podnijela je 19. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 2 0 P 005461 10 GŽ od 2. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tužena smetala u posjedu prava služnosti prolaza pješke i vozilima, prilaznim putem koji vodi do apelantičine kuće, postavljanjem željezne kapije na ulazu prilaznog puta, te da sud naloži tuženoj uklanjanje pomenute kapije i ubuduće se kloni ovakvog i sličnog smetanja. U postupku je utvrđeno da je postavljanje željezne kapije na ulazu prilaznog puta koji vodi do kuća stranaka imalo za cilj zaštitu imovine stranaka, pa u takvoj situaciji apelantica ne može uspjeti sa tužbom radi smetanja posjeda uklanjanjem kapije, nego je mogla tražiti žaštitu posljednjeg mirnog posjeda služnosti puta i zahtijevati predaju ključa od kapije, a što je apelantica propustila učiniti, pa je njen zahtjev neosnovan.
3. AP-3387/11 Milan Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, podnio je 25. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 00320 10 REV od 10. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da u odnosu na tuženog-Javno preduzeće Šumarstva „Šume RS“ AD Sokolac ima jače pravo posjeda nekretnina u Međeđi, što je tuženi dužan priznati, kao i da sud naloži tuženom da apelanta prestane uznemiravati „svojatanjem“ vlasništva na tim nekretninama, te da tuženi trpi da se apelant upiše kao posjednik na predmetmim nekretninama sa dijelom 1/1. U postupku je utvrđeno da je tuženi u posjedu spornih nekretnina od 1976. godine, kada su mu te nekretnine rješenjem Skupštine Opštine Kozarska Dubica date na korištenje, pa je savjesnim posjedovanjem tih nekretnina od 1976. godine tuženi postao sopstvenikom nekretnina, zbog čega je, primjenom člana 44. u vezi sa članom 20. Zakona o svojinsko pravnim odnosima, apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Također je utvrđeno da je apelant propustio da u skladu sa članom 268. stav 1. Zakona o udruženom radu u roku od pet godina od dana saznanje, a najkasnije u roku od 10 godina, zatraži vraćanje imovine za koju smatra da je postala društveno vlasništvo bez pravnog osnova, pa je to pravo, podnoseći predmetnu tužbu, izgubio.
4. AP-4962/11 Maid Kotarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Mešić advokat iz Tuzle, podnio je 26. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 048451 11 GŽ od 29. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi-JP „Elektroprivreda BiH“ Sarajevo-Podružnica „Elektrodistribucija“ Tuzla izvršio smetanje posjeda na štetu apelanta tako što je neovlašteno i bez apelantove saglasnosti na glavnom vodu za napajanje električnom energijom presjekao vod-žice za napajanje električnom energijom vikend kuće u Tuzli koja je u apelantovom posjedu i na taj način onemogućio apelanta da koristi električnu energiju, te da sud naloži tuženom da uspostavi pređašnje stanje posjeda spajanjem žica i obezbjeđivanjem dotoka električne energije u apelantovu vikend kuću. Nakon provedenih dokaza, u postupku je utvrđeno da tuženi nije protupravno izvršio obustavu električne energije za apelantovu vikend kuću, jer je postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima i po zahtjevu F.M. kao krajnjeg kupca električne energije za spornu vikend kuću, a apelant nije dokazao da je on kod tuženog registrovan kao krajnji kupac za isporuku električne energije na spornom objektu, niti iz dokaza proizilazi da je sa tuženim imao zaključen ugovor o snadbijevanju električnom energijom, zbog čega apelantu ne pripada pravo na traženu posjedovnu zaštitu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1580/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić