Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1795/11 („Prevoz-Turist“ d.o.o. Odžak,K. Z.,N. M.)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1795/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-1795/11, rješavajući apelacije “Prevoz-Turist“ d.o.o. Odžak i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

“Prevoz-Turist“ d.o.o. Odžak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 005392 10 Rev od 17.

februara 2011. godine;

Kata Zovak, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 008150 11 GŽ od 6. maja 2011. godine;

Nurija Mehić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000832 10 Rev od 14. jula 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1795/11 „Prevoz-Turist“ d.o.o. Odžak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran D. Rakić, advokat iz Odžaka, podnio je 18. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 005392 10 Rev od 17. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba prvotužitelja i obavezan apelant da prvotužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (i to za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i za duševne bolove zbog naruženosti). Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev prvotužitelja za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade i zahtjev za isplatu mjesečne rente, te je odbijen tužbeni zahtjev drugotužitelja i trećetužiteljice za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog invaliditeta prvotužitelja. U toku postupka je utvrđeno da nisu bili osnovani apelantovi prigovori da nije privatizirao radionu za popravak autobusa u kojoj se dogodila nezgoda i da nije pravni sljednik u navedenom organizacionom dijelu, jer su isti bili u suprotnosti sa sadržinom izvedenih dokaza, dokaza registarskog suda i rješenja agencije za privatizaciju, te je stoga zaključeno da je apelant bio pasivno legitimisan u predmetnom sporu.

2. AP-2935/11 Kata Zovak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 18. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 008150 11 GŽ od 6. maja 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 15. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi isplate ugovorene svote zbog smrti sina po polici proširenog osiguravajućeg pokrića za odštetne zahtjeve osoba koje se ne smatraju trećim osobama „AO plus“. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o osiguranju i da je apelantičino potraživanje zastarjelo u skladu sa članom 380. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer je tužba podnesena po proteku roka od tri godine.

3. AP-4198/11 Nurija Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koju zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 28. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000832 10 Rev od 14. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete i tužbeni zahtjev drugotužitelja za naknadu materijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije bio neosnovano lišen slobode niti je nepravedno osuđen, te se stoga na konkretan slučaj nije odnosila odredba člana 326. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, a shodno odredbi člana 524. stav 2. istog Zakona. Nadalje, u konkretnom slučaju se nisu stekli ni uslovi iz člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ).

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1795/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1795/11 („Prevoz-Turist“ d.o.o. Odžak,K… | Sudska praksa | Aktio