Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1872/11 (Z. G.,R. H. i F. P., E. P. i E. P.)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1872/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP 1872/11 rješavajući apelacije Zorke Gavrić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zorka Gavrić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001625 10 GŽ od 25. februara 2011.

godine;

Rukija Halilović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 006042 11 GŽ od 18. maja 2011. godine;

Fadila Pajazetović, Elvis Pajazetović i Elvedin Pajazetović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000459 10 REV od 24. marta 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1872/11 Zorka Gavrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, podnijela je 25. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001625 10 GŽ od 25. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj A.B. i D.F. predaju u posjed i slobodno raspolaganje lođu koja se nalazi u stambeno poslovnoj zgradi u kojoj stanuju apelantica i tuženi. U postupku je utvrđeno da je su stranke zaključila ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stambeno poslovnog prostora u čijem sastavu se nalazi i sporna lođa, da navedenim ugovorom nije precizno određena struktura stanova, nego samo kvadratura, a da je tuženi D.F. na temelju navedenog ugovora stupio u posjed sporne lođe smatrajući da ista pripada njegovom stanu. Sud je, pouzivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, zaključio da se u predmetnom slučaju radi o pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, koji su stvar stekli po pravnom osnovu iste jačine, a da pri tome prvenstvo ima lice kod kojeg se stvar nalazi, što je u konkrentom slučaju tuženi D.F. koji je stupio u posjed stana i lođe prije ostalih stranaka i koji lođu trenutno koristi kao savjestan posjednik, pa je zbog navedenog apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan.

2. AP-2786/11 Rukija Halilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Emira Alić advokatica iz Hadžića, podnijela je 11. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 006042 11 GŽ od 18. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantici je naloženo da tužitelju M.D. preda u posjed dio parcele bliže opisane u dispozitivu presude, a koju apelantica trenutno koristi. U postupku je utvrđeno da je tužitelj nesporno dokazao da je on isključivi vlasnik spornog dijela parcele u dijelu 1/1 koja se nalazi u faktičkoj vlasti apelantice, pa je sud obavezo apelanticu da tužitelju vrati u posjed sporni dio parcele.

3. AP-2866/11 Fadila Pajazetović, Elvis Pajazetović i Elvedin Pajazetović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Milan Stokrp advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 14. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000459 10 REV od 24. marta 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 16. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom H. P. (prednik apelanata) i još četiri tužena obavezani su da tužitelju H. K. predaju u posjed i slobodno raspolaganje, slobodne od lica i stvari, nekretnine pobliže označene u presudi. U postupku je utvrđeno da je tužitelj valjanim kupoprodajnim ugovorom koji je zaključio sa ocem prednika apelanata kupio od oca prednika apelanata predmetne nekretnine na osnovu čega se otac prednika apelanata obvezao da tužitelju izda ispravu podobnu za zk prenos predmetnih nekretnina i preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine. Budući da otac prednika apelanata to nije učinio, tužitelj, koji ima punovažan osnov za sticanje prava vlasništva i kao pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina, u skladu sa odredbom člana 48. Zakona o vlasničko pravnim odnosima je bio primoran da sudu podnese predmetnu tužbu radi utvrđenja da je zaključen predmetni pravni posao kupoprodaje nekretnina kako bi mogao na osnovu presude izdejstvovati upis i prenos vlasništva na nekretninama na svoje ime, pa je sud obavezao apelante kao nasljednike tuženog, kod kojih se predmetne nekretnine nalaze u faktičkom posjedu, da tužitelju predaju u posjed sporne nekretnine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1872/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1872/11 (Z. G.,R. H. i F. P., E. P. i E. P.) | Sudska praksa | Aktio