Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2050/11 (Z. G.,„BMD KOMERC“ d.o.o. Doboj,GD „Dekor MB“ d.o.o. Tuzla,Š. M. i M. M.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2050/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-2050/11, rješavajući apelacije Z. G. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Z. G., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 042744 10 GZ od 28. februara 2011. godine;
“BMD KOMERC” d.o.o. Doboj, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 PS 013143 11 REV od 19. jula 2011. godine;
GD „Dekor MB“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 PS 017440 11 PŽ od 31. oktobra 2011. godine;
Špiro Mršić i Milan Milić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 068 09 REV od 29. septembra 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2050/11 Z. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Željko Šurlan advokat iz Banja Luke, podnio je 11. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 042744 10 GZ od 28. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja „Triglav Krajina Kopaonik“ a.d. Banja Luka kojim je tražio da mu apelant isplati novčani iznos na ime duga-regresa, dok je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio isplatu regresa preko dosuđenog iznosa odbijen. U postupku je utvrđeno da je apelant skrivio saobraćajnu nezgodu usljed vožnje pod uticajem alkohola, pri čemu je nastala materijalna šteta na vozilu oštećenog, koju je tužitelj kao osiguravajuće društvo isplatio oštećenom, pa su ostvareni uslovi za regresno potraživanje tužitelja u smislu člana 3. Uslova za osiguranje korisnika motornih vozila. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu duga preko dosuđenog iznosa, utvrđeno je da je isti zastario.
2. AP-3967/11 „BMD KOMERC“ d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 PS 013143 11 REV od 19. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime duga za isporučenu robu isplati novčani iznos. U postupku je utvrđeno da tuženi u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisan jer je umjesto ispunjenja svoje obaveze iz zaključenog ugovora o kupoprodaji sa apelantom ustupio apelantu kao povjeriocu svoje potraživanje, uz njegov pristanak, koje on ima prema trećem licu, pa je zaključenjem ugovora o ustupanju-cesiji obaveza tuženog kao dužnika prestala, odnosno ugasila se do iznosa ustupljenog potraživanja, zbog čega apelant nema pravnog osnova zahtijevati od tuženog isplatu utuženog iznosa.
3. AP-4853/11 GD „Dekor MB“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Mešić advokat iz Tuzle, podnio je 22. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 PS 017440 11 PŽ od 31. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tuženom isplati novčani iznos na ime duga za izvedene građevinske radove. U postupku je utvrđeno da su tužitelj kao izvođač radova i apelant kao investitor bili u ugovornom odnosu (ugovor o djelu) pri čemu je tužitelj izveo građevinske radove u korist apelanta i za to mu ispostavio fakture, a kako apelant nije izvršio svoju obavezu i platio naknadu za izvršene radove, sud ga je u skladu sa odredbama čl. 17. i 124. u vezi sa članom
600. Zakona o obligacionim odnosima obavezao da tužitelju plati utuženi iznos.
4. AP-5023/11 Špiro Mršić i Milan Milić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Šipova, koje zastupa Nedeljko Jandrić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 29. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 068 09 REV od 29. septembra 2011. godine. Apelanti su 1. augusta 2012. godine dopunili apelaciju. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im preduzeće AD Gipsara „Volari“ Šipovo kao tuženi-protivtužitelj isplati novčani iznos na ime duga za izvršenu uslugu prevoza. Pored toga, odbijen je i protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja kojim je tražio da mu apelanti kao privatni prevoznici isplate novčani iznos na ime sticanja bez osnova. U odnosu na dio presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, a koji apelanti osporavaju predmetnom apelacijom, nakon provedenih brojnih dokaza utvrđeno je da apelant i tuženi-protivtužitelj nisu bili u poslovnom odnosu, kako apelanti tvrde u tužbi, i da svoja potraživanja mogu ostvariti prema licu-subjektu sa kojim su u obligaciono-pravnom odnosu prema ugovoru o prevozu koji su zaključili sa preduzećem ATP „Plivatrans“ Šipovo.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2050/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić