Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-241/11 (N.B., V.B., A.K., N.S., E.M., P.U., D.K., F.B., O.B., V.H., V.M., B.B., Lj.T i drugi)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-241/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-241/11, rješavajući apelacije N.B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
N.B., V.B., A.K., N.S., E.M., P.U., D.K., F.B., O.B., V.H., V.M., B.B., Lj.T., S.K., A.M., M.G., M.M., S.B., V.L., E.O., R.B., I.S., D.Š., N.Š., M.D., V.K., E.N., S.G., S.T., R.T., Z.T., S.H., H.M., G.Č., M.D., S.P., B.Ć., M.S., R.B. i S.R. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001020 od 19. oktobra 2010. godine;
S.B., N.B., A.B., D.B., D.B., D.B., D.B., M.B., E.B., M.B., S.Č., S.D., B.D., I.D., N.Dž., Š.Đ., H.Đ., S.H., E.H., S.H., E.H., N.H., D.K., D.K., J.K., S.K., E.K., I.K., M.M., E.M., A.M., M.M., M.M., N.M., O.M., E.N., M.Nj., S.P., N.P., V.R., Ž.S., V.S., F.S., D.S., S.S., E.Š., A.Š., M.T. i I.T. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-000536 od 28. oktobra 2010.
godine;
Samir Bijelić, Samir Glavić, Alija Dostović, Alma Brigić, Hamid Alibašić, Džidža Dedić, Zejneba Merdanović, Džemila Gutić, Adila Demirović, Azra Mujić, Azra Havalić, Šefija Berbić, Admira Sinanović, Jasminka Gosić, Eniz Salkić, Ajša Ikanović, Rajfa Aličić, Jasmina Varešević, Ajiša Hodžić-Šehović, Nataša Todorović, Bajro Dostović, Jasmina Selimović, Osman Alispahić, Mevlija Fehrić, Musija Mahmutbegović i Sabira Mujkić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000397 Rev 09 od 1. februara 2011. godine;
Azra Sarajlić, Samir Jusičić, Hilma Džubur, Sadija Skokić, Ivan Slišković, Damir Mršić i Samir Mršić (kao nasljednici umrle Zekije Mršić), Nihada Kalesić, Miralem Berbić, Mirhat Musić, Senada Suljetović, Jasmina Zukić, Sabira Gutić, Nedžmija Damadžić, Zoran Jovanović, Nevresa Cifrić, Aida Subašić, Mirza Jašarević, Sejna Mašić, Suada Numanović, Fatima Šehović, Sena Nukić, Vahida Palavrić, Zehra Salamović, Verka Benković, Meliha Terzić, Rabija Dervišbegović, Nermina Čolić, Ksenija Dužnović, Indira Kadrović, Kanita Guber, Aida Hrapić, Nasiha Mujanović, Sana Mehmedović, Goranka Sadiković, Senija Sejdinović, Tima Salihović, Meliha Sadiković, Mersija Sokoljanin, Sabina Kalesić, Senada Avdić, Mediha Bektić, Zuhra Paočić, Amira Mehmedović, Sedina Džambić, Matilda Kljajić, Fatima Trakić, Elvira Hajrić, Admira Salihović, Mehmed Tučić, Hasija Avdović, Refija Kerla, Zlata Salihović, Amira Mujić, Elvira Majdančić, Fevzija Kadić, Ljubica Iveljić, Jasminka Delalić, Slađanka Pelemiš, Elvira Halilagić, Adija Ismailefendić, Miroslavka Jašarević, Sadija Ramić, Emina Jaganjac, Mirsada Abdulić, Hurija Suljkanović, Mejra Avdić, Sadika Suljić, Zahida Rogar, Mevlida Suljić, Indira Karamuratović, Munevera Derdemez, Tamara Makar, Edina Ćilimković, Nadira Destanović i Ljiljana Gavrilović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000107 09 Rev od 8. februara 2011.
godine;
E.G., I.K., T.Č. i D.M.B., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 0131369 10 Rsz od 6. aprila 2010. godine;
R.B., M.C., S.B. i M.S., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 010294 10 Rsž od 23. septembra 2010. godine;
S.B., A.S., B.O. i K.V., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 010214 09 Gž od 18. augusta 2010. godine;
R.M., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 032816 11 Rsž od 20. oktobra 2011. godine;
V.B., M.B., V.B. i I.B., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 037009 11 RSŽ od 20. oktobra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-241/11 N.B., V.B., A.K., N.S., E.M., P.U., D.K., F.B., O.B., V.H., V.M., B.B., Lj.T., S.K., A.M., M.G., M.M., S.B., V.L., E.O., R.B., I.S., D.Š., N.Š., M.D., V.K., E.N., S.G., S.T., R.T., Z.T., S.H., H.M., G.Č., M.D., S.P., B.Ć., M.S., R.B. i S.R. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Zenice, koje zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnijeli su 17. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001020 od 19. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tuženi je obavezan da apelantima na ime razlike neisplaćenog toplog obroka i regresa u određenom vremenskom periodu isplati određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u izreci drugostepene presude, dok je preostali dio zahtjeva za isplatu razlike plaće odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je, s obzirom na to da plaća koju su apelanti primili u utuženom periodu nije bila manja od utvrđene najniže plaće u organima uprave (član 24. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora), pravilno drugostepeni sud odlučio kada je prihvatio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u prvom stavu izreke tako da je odbio zahtjev za isplatu razlike plaće u utuženom periodu, odnosno kada je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu zahtjeva za isplatu razlike plaće u spornom periodu.
2. AP-343/11 S.B., iz Maglaja, N.B. iz Maglaja, A.B. iz Doboja, D.B. iz Doboja, D.B. iz Maglaja, D.B. iz Maglaja, D.B. iz Maglaja, M.B. iz Doboja, E.B. iz Maglaja, M.B. iz Žepča, S.Č. iz Maglaja, S.D. iz Maglaja, B.D. iz Tešnja, I.D. iz Maglaja, N.Dž. iz Maglaja, Š.Đ. iz Maglaja, H.Đ. iz Maglaja, S.H. iz Maglaja, E.H. iz Maglaja, S.H. iz Doboja, E.H. iz Maglaja, N.H. iz Maglaja, D.K. iz Maglaja, D.K. iz Bijeljine, J.K. Žepča, S.K. iz Tešnja, E.K. iz Tešnja, I.K. iz Maglaja, M.M. iz Maglaja, E.M. iz Maglaja, A.M. iz Maglaja, M.M. iz Maglaja, M.M. iz Maglaja, N.M. iz Maglaja, O.M. iz Maglaja, E.N. iz Maglaja, M.Nj. iz Brčkog, S.P. iz Maglaja, N.P. iz Maglaja, V.R. iz Doboja, Ž.S. iz Doboja, V.S. iz Maglaja, F.S. iz Doboj-Juga, D.S. iz Maglaja, S.S. iz Modriče, E.Š. iz Maglaja, A.Š. iz Maglaja, M.T. iz Maglaja i I.T. iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnijeli su 25. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10- 000536 od 28. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da isplati apelantima određene novčane iznose na ime naknade za topli obrok i regres, pobliže precizirane u izreci drugostepene presude, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno odbio apelante sa tužbenim zahtjevom za isplatu razlike plaće s obzirom da su svi apelanti osim jednog u spornom periodu primili plaće, koje su bile veće od utvrđene najniže plaće u organima uprave (član 24. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora).
3. AP-2034/11 Samir Bijelić, Samir Glavić, Alija Dostović, Alma Brigić, Hamid Alibašić, Džidža Dedić, Zejneba Merdanović, Džemila Gutić, Adila Demirović, Azra Mujić svi iz Banovića, Azra Havalić iz Tuzle, Šefija Berbić, Admira Sinanović, Jasminka Gosić, Eniz Salkić, Ajša Ikanović, Rajfa Aličić, Jasmina Varešević, Ajiša Hodžić-Šehović, Nataša Todorović, Bajro Dostović, Jasmina Selimović, Osman Alispahić svi iz Banovića, Mevlija Fehrić i Musija Mahmutbegović iz Živinica i Sabira Mujkić iz Banovića (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000397 Rev 09 od 1. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, obavezan tuženi da pojedinim apelantima na ime razlike isplaćene plaće isplati određene novčane iznose, dok su apelanti odbijeni djelimično ili u cijelosti sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili isplate na ime razlike plaće za određene vremenske periode, a sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbe člana 24. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora.
4. AP-2036/11 Azra Sarajlić, Samir Jusičić, Hilma Džubur, Sadija Skokić, Ivan Slišković, Damir Mršić i Samir Mršić (kao nasljednici umrle Zekije Mršić), Nihada Kalesić, Miralem Berbić, Mirhat Musić, Senada Suljetović, Jasmina Zukić, Sabira Gutić, Nedžmija Damadžić, Zoran Jovanović, Nevresa Cifrić, Aida Subašić, Mirza Jašarević, Sejna Mašić, Suada Numanović, Fatima Šehović, Sena Nukić, Vahida Palavrić, Zehra Salamović, Verka Benković, Meliha Terzić, Rabija Dervišbegović, Nermina Čolić, Ksenija Dužnović, Indira Kadrović, Kanita Guber, Aida Hrapić, Nasiha Mujanović, Sana Mehmedović, Goranka Sadiković, Senija Sejdinović, Tima Salihović, Meliha Sadiković, Mersija Sokoljanin, Sabina Kalesić, Senada Avdić, Mediha Bektić, Zuhra Paočić, Amira Mehmedović, Sedina Džambić, Matilda Kljajić, Fatima Trakić, Elvira Hajrić, Admira Salihović, Mehmed Tučić, Hasija Avdović, Refija Kerla, Zlata Salihović, Amira Mujić, Elvira Majdančić, Fevzija Kadić, Ljubica Iveljić, Jasminka Delalić, Slađanka Pelemiš, Elvira Halilagić, Adija Ismailefendić, Miroslavka Jašarević, Sadija Ramić, Emina Jaganjac, Mirsada Abdulić, Hurija Suljkanović, Mejra Avdić, Sadika Suljić, Zahida Rogar, Mevlida Suljić, Indira Karamuratović, Munevera Derdemez, Tamara Makar, Edina Ćilimković, Nadira Destanović i Ljiljana Gavrilović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000107 09 Rev od 8. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tuženi je obavezan da isplati apelantima na ime razlike toplog obroka, plaće i regresa, te na ime jubilarne nagrade, određene novčane iznose za određene vremenske periode, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbijen, a sve pobliže precizirano u izreci drugostepene presude. Vrhovni sud je donio odluku u smislu odredbe člana 24. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora.
5. AP-2201/11 E.G. iz Hadžića, te I.K., T.Č. i D.M.B. iz Prozora (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 24. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 0131369 10 Rsz od 6. aprila 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tuženi je obavezan da, između ostalog, isplati apelantima naknadu na ime ishrane, naknadu na ime regresa, naknadu na ime povećanja plaće za rad u dane državnih praznika, te prekovremeni i noćni rad, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbijen, a sve pobliže precizirano u izreci presude. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbi čl. 68., 69. i 71. Zakona o radu, odredbi čl. 39. i 44. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, te odredbi čl. 24. do 32. Granskog kolektivnog ugovora.
6. AP-2202/11 R.B., M.C., S.B. i M.S. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 24. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 010294 10 Rsž od 23. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da apelantima na ime razlike plaća, doprinosa, regresa i toplog obroka isplati određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude, dok su apelanti istovremeno odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva za povećanje plaće po osnovu rada subotom i nedjeljom. Naime, Kantonalni sud je naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke S.A. utvrđeno da je rad subotom i nedjeljom, redovno radno vrijeme apelanata koji rade u smjenama, te da prigovori apelanata istaknuti u žalbi ne mogu imati uticaja na drugačiju odluku suda.
7. AP-4703/11 S.B. iz Čapljine, A.S. iz Mostara, B.O. iz Mostara i K.V. iz Čapljine (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 9. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010214 10 Rev od 29. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tuženi je, između ostalog, obavezan da isplati apelantima na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora, na ime dijela naknade po osnovu ishrane, na ime povećanja plaće za rad u dane državnih praznika, te prekovremeni i noćni rad, određene novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbijen. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbi čl. 68., 69. i 71. Zakona o radu, odredbi čl. 39. i 44. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, te odredbi čl. 24. do 32. Granskog kolektivnog ugovora.
8. AP-4986/11 R.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 26. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 032816 11 Rsž od 20. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da isplati apelantu na ime razlike regresa, na ime naknade po osnovu ishrane i na ime povećanja plaće za rad u dane državnih praznika, te prekovremeni i noćni rad, određene novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, dok je apelant odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za povećanje plaće po osnovu rada subotom i nedjeljom. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naglasio da je iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke S.A. utvrđeno da je rad subotom i nedjeljom, redovno radno vrijeme apelanta koji radi u smjenama, te da prigovori apelanta istaknuti u žalbi ne mogu imati uticaja na drugačiju odluku suda.
9. AP-4997/11 V.B., M.B., V.B. i I.B. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 26. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 037009 11 Rsž od 20. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da predniku apelanata isplati na ime razlike regresa, na ime naknade po osnovu ishrane i na ime povećanja plaće za rad u dane državnih praznika, te prekovremeni i noćni rad, određene novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, dok je prednik apelanata odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za povećanje plaće po osnovu rada subotom i nedjeljom. Kantonalni sud je konstatovao da je iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke S.A. utvrđeno da je rad subotom i nedjeljom, bio redovno radno vrijeme prednika apelanata koji je radio u smjenama, te da prigovori prednika apelanata istaknuti u žalbi nisu mogli imati uticaja na drugačiju odluku suda.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-241/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić