Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2677/11 („Swisslion" Industrija Alata ad Trebinje,T. P. i L. D.,B. S.,M. P.)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2677/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine,, u predmetu broj AP-2677/11, rješavajući apelacije „Swisslion" Industrija Alata ad Trebinje i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Swisslion" Industrija Alata ad Trebinje, protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 PR 000748 11 PŽP od 26. maja 2011. godine;

T. P. i Ljubomir Drekalo, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 PR 011941 11 PŽP od 8. juna 2011.

godine;

Bahrudin Sijahović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 PR 000078 11 PŽP od 21. septembra 2011. godine;

Mladinko Perković, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 PR 033128 11 PŽP od 14. septembra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2677/11 „Swisslion" Industrija Alata ad Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranko Kuzman advokat iz Trebinja, podnio je 1. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 PR 000748 11 PŽP od 26. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje. U postupku je utvrđeno da je prekršajnim nalogom podnesenim od strane Republičke uprave za inspekcijske poslove Odjeljenje Trebinje apelant kao pravno lice obavezan da plati novčanu kaznu za počinjeni prekršaj iz člana 85. stav 1. tačka 3. Zakona o inspekcijama Republike Srpske, te da je apelant, nakon što je izvršio navedenu uplatu, podnio predmetni zahtjev za sudsko odlučivanje. Sud je, pozivajući se na odredbe čl. 35.i 37. Zakona o prekršajima Republike Srpske, zaključio da se plaćanje određene novčane kazne tretira kao prihvatanje odgovornosti za prekršaj, što isključuje bilo kakvo kasnije odbijanje odgovornosti, pa je sud u skladu sa članom 43. istog zakona donio rješenje o odbacivanju apelantovog zahtjeva.

2. AP-3070/11 T. P. i Ljubomir Drekalo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Višegrada, podnijeli su 29. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 PR 011941 11 PŽP od 8. juna 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaje iz čl. 19. i 21. Zakona o lovstvu, pa im je izrečena uslovna osuda na način da im utvrđena jedinstvena novčana kazna i određeno da se ista neće izvršiti ako apelanti u roku od šest mjeseci ne počine novi prekršaj, dok je u odnosu na prekršaj iz člana 16. pomenutog zakona obustavljen predmetni prekršajni postupak jer nije dokazano da su apelanti počinili ovaj prekršaj. U pogledu prekršaja iz čl. 19. i 21. Zakona o lovstvu, utvrđeno je da su apelanti od strane lovočuvara lovišta „Panos“ zatečeni da se neovlašteno kreću kroz lovište sa lovačkim psima koji su se bez kontrole kretali po lovištu, pa su na taj način počinili prekršaje koji im se stavljaju na teret.

3. AP-3878/11 Bahrudin Sijahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 5. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 PR 000078 11 PŽP od 21. septembra 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 4. Zakona o javnom redu i miru Zeničko-dobojskog kantona, te mu je primjenom člana 6. stav 1. tačka 2. istog zakona i člana 14. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine izrečena uslovna osuda na način što je apelantu utvrđena novčana kazna koja se neće izvršiti ukoliko apelant kao okrivljeni u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj. U postupku je utvrđeno da je apelant u toku sudskog izvršenja plijenjenja stvari vrijeđao advokata E.M. uz prijetnje da će napasti na njegov život i tijelo, te da je na taj način počinio prekršaj koji mu se stavljana teret.

4. AP-4419/11 Mladinko Perković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, podnio je 15. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 PR 033128 11 PŽP od 14. septembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. marta 2012. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 35. st. 3. i 4. Zakona o šumama Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna. U postupku je utvrđeno da je Federalna uprava za inspekcijske poslove izvršila inspekcijski nadzor šuma u odjelima 30ab i 31 G.J. Šebešić, Općina Novi Travnik, pri čemu je utvrđeno da u odjelu 31 nije uspostavljen šumski red u skladu sa članom 35. st. 3. i 4. Zakona o šumama Federacije Bosne i Hercegovine, pa je apelanta kao odgovornu osobu u pravnoj osobi ŠGD „Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf za uspostavu i održavanje šumskog reda oglasio odgovornim za pomenuti prekršaj.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2677/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2677/11 („Swisslion" Industrija Alata ad… | Sudska praksa | Aktio