Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2711/11 (H. N.,B. K.,R. G.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2711/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-2711/11, rješavajući apelacije Hajre Nakić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hajra Nakić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000629 10 REV od 24. marta 2011. godine;
Biljana Košćuk, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000018 10 GŽ od 27. maja 2011. godine;
Radenko Grozdić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000297 09 REV od 29. juna 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2711/11 Hajra Nakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 6. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000629 10 REV od 24. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja DOO „Granap“ iz Bihaća kojim je tražio da se raskine ugovor o zakupu poslovnih prostorija koji je zaključen između tužitelja i apelantice. Pored toga, odbijen je kao neosnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužitelj-protivtuženi isplati novčani iznos na ime zakupnine za period i u iznosima bliže navedenim u dipozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je nakon zaključenja spornog ugovora o zakupu poslovnih prostorija došlo do promjenjenih okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveza tužitelja kao zakupoprimca za plaćanje zakupnine, i da se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora, a budući da je tužitelj obavijestio apelanticu da namjerava raskinuti ugovor o zakupu, prema ocjeni suda, ispunjene su zakonske pretpostavke za raskid predmentog ugovora u smislu odredaba čl. 133.,134. i 135. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također je utvrđeno da, budući da je usvojen tužbeni zahjev tužitelja, apalantičin protivtužbeni zahtjev za isplatu zakupnine za period nakon raskida ugovora je neosnovan.
2. AP-3211/11 Biljana Košćuk (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnijela je 11. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000018 10 GŽ od 27. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu nekretnina zaključen sa tuženim, anex ugovora o poklonu, kao i ugovor o kupoprodaji na osnovu kojeg je nekretnina upisana na ime tuženog kao vlasnika i posjednika, a što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se u zemljižnim knjigama i katastarskom operatu uspostavi prijašnje stanje i upišu sporne nekretnine na apelantičino ime. U postupku je utvrđeno da sporni ugovor o poklonu i anex ugovora o poklonu, koji su potpisani od strane stranaka i ovjereni, nisu ništavi, kako apelanitca u tužbi tvrdi, jer nisu u suprotnosti sa ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima, niti moralu društva. U pogledu ugovora o kupoprodaji nekretnina, zaključeno je da predmet pomenutog ugovora nije nemoguć, nedopušten, neodređen niti neodrediv u smislu odredaba ZOO, a pored toga, ugovor je izvršen i apelantica je za prodate nekretnine primila ugovorenu naknadu, pa je u tom smislu i ovaj dio apelantičinog tužbenog zahtjeva neosnovan.
3. AP-3414/11 Radenko Grozdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Dragan Todorović advokat iz Šipova, podnio je 26. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000297 09 REV od 29. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja D.K. kojim je tražio da se raskine ugovor o zamjeni putničkih vozila zaključen sa apelantom, te da mu apelant isplati novčani iznos na ime tržišne vrijednosti vozila koje mu je tužitelj dao u zamjenu. U postupku je utvrđeno da, budući da je tužitelju motorno vozilo koje je dobio od apelanta prema spornom ugovoru o zamjeni oduzeto od strane granične inspekcije zbog manipulacije podacima o vozilu i malverzacija oko označavanja broja šasije vozila, i tužitelj na tim vozilom nije uspio ostvariti nikakvo pravo, o čemu je odmah obavijestio apelanta, predmetni ugovor se po sili zakona smatra raskinutim (član 510. stav 1. ZOO). Također je navedeno da se učinak raskida ugovora u smislu člana 132. stav 2. ZOO sastoji u tome da svaka strana vrati ono što je primila, pa je sud obavezao apelanta da tužitelju vrati novčanu protivvrijednost za oduzeto motorno vozilo. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2711/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić