Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2865/11 („Elektromin" d.o.o. Široki Brijeg,E. P.,„Saraj“ d.o.o. Sarajevo i G. G.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2865/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-2865/11, rješavajući apelacije „Elektromin" d.o.o. Široki Brijeg i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Elektromin" d.o.o. Široki Brijeg, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 901064 10 REV od 7. aprila 2011. godine;
Edib Pozderović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 PS 000783 10 REV od 21. juna 2011.
godine;
„Saraj“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 024444 10 REV od 12.
jula 2011. godine;
Goran Glišić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 038579 11 GŽ od godine 18. novembra 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2865/11 „Elektromin" d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. advokati iz Mostara, podnio je 14. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 PS 901064 10 REV od 7. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati novčani iznos na ime izvršenih a neisplaćenih radova. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da mu je tuženi po osnovu ugovora ili po nekom dugom osnovu dužan isplatiti iznos koji potražuje predmetnom tužbom ili bilo koji drugi iznos, pa je njegov tužbeni zahtjev neosnovan, primjenom pravila o teretu dokazivnaja iz čl. 123. stav 1. i
126. Zakona o parničnom postupku.
2. AP-3834/11 Edib Pozderović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amila Kunosić-Ferizović advokatica iz Tuzle, podnio je 29. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 70 0 PS 000783 10 REV od 21. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotuženi isplati novčani iznos na ime uloženih sredstava u sanaciju poslovnog prostora, a drugotuženi novčani iznos na ime protivvrijednosti opreme i inventara koji se nalaze u spornom poslovnom prostoru, dok su usvojeni protivtužbeni zahtjevi prvotuženog, kojim je tražio da mu apelant isplati dug na ime zakupnine za period od 2001. do 2002. godine i drugotuženog, kojim je tražio da mu apelant isplati novčani iznos na ime duga. U postupku je utvrđeno da apelant koji je sporni poslovni prostor koristio kao zakupoprimac na osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija, nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog, kao zakupodavca, tj. nije dokazao sva ulaganja u poslovni prostor koji je oštećen usljed požara, razdvajajući nužne i neophodne troškove, niti je dokazao kolika je visina tih troškova. Osim toga, utvrđeno je da apelant nije dokazao niti osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog, tj. nije dokazao da je on vlasnik opreme i inventara u poslovnom prostoru, niti zbog čega je ta imovina ostala u posjedu drugotuženog nakon prestanka zakupa. S druge strane, na osnovu priznanja apelanta i drugih dokaza u spisu, nesporno je utvrđeno da apelant provtuženom kao zakupodavcu nije plaćao zakupninu, pa ga je sud u skladu sa članom 5. i 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija obavezao da provtuženom isplati dug na ime zakupnine. U odnosu na protivužbeni zahtjev drugotuženog, utvrđeno da je apelant drugotuženom izdavao predmetni poslovni prostor u podzakup, za što mu je drugotuženi isplatio određeni iznos novca koji potražuje predmetnom protivtužbom, a budući da apelant za to nije bio ovlašten, jer nije vlasnik poslovnog prostora, obavezan je da drugotuženom vrati isplaćeni iznos novca.
3. AP-4154/11 „Saraj“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović advokati iz Sarajeva, podnio je 24. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 PS 024444 10 REV od 12. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotuženi Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine i drugotužena Federacija Bosne i Hercegovine, Ministarstvo finansija-Finansijska policija isplate novčani iznos na ime duga zbog oduzete robe. U postupku je utvrđeno da prvotuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju jer apelant ničim nije dokazao da je prvotuženi na bilo koji način odgovoran za oduzimanje robe apelantu. U odnosu na drugotuženog, utvrđeno je da je drugotužena prilikom zapljene i oduzimanja robe od strane apelanta 1994. godine postupala u skladu sa zakonom, budući da se radilo o humanitarnoj robi, tj. kategoriji robe čiji promet nije bio dozvoljen, pa je i u odnosu na drugotuženog apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
4. AP-4471/11 Goran Glišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Vesna Rujević advokatica iz Banjaluke, podnio je 21. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 038579 11 GŽ od 18. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici isplati novčani iznos na ime duga zbog raskida ugovora o kupoprodaji motornog putničkog vozila. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao vlasnik ukradenog vozila, na osnovu u govora o kupoprodaji tužiteljici prodao vozilo sa pravnim nedostacima, te da je, nakon oduzimanja vozila od tužiteljice od strane Policijske stanice u Laktašima, došlo do raskida tog ugovora o kupoprodaji, slijedom čega je nastupila obaveza za apelanta da tužiteljici vrati iznos novca koji je primio na ime kupoprodajne cijene, a u skladu sa odredbema člana 34. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2865/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić