Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2932/11 (Ž. D.,„Interšped“ a.d. Doboj,„Bongo“ d.o.o. Sarajevo,„Babić Bisstours“ d.o.o. Zenica,P. K. i „Prizma sport“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2932/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-2932/11, rješavajući apelacije Željke Dokić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Željka Dokić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000647 10 Uvp od 27. maja 2011. godine;
„Interšped“ a.d. Doboj, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000168 08 U od 18. maja 2011. godine;
„Bongo“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000166 08 U od 17. maja 2011. godine;
„Babić Bisstours“ d.o.o. Zenica, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002009 09 od 4. jula 2011. godine;
Pero Karlušić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004715 11 U od 8. jula 2011. godine;
„Prizma sport“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002493 10 U od 5. septembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2932/11 Željka Dokić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 14. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000647 10 Uvp od 27. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Doboju od 28. maja 2010. godine, kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelantice protiv rješenja tuženog Ministarstva finansija, Poreske uprave, od 4. decembra 2009. godine, kojim je odbijena žalba apelantice protiv prvostepenog rješenja od 18. februara 2009. godine. Tim prvostepenim rješenjem je apelantici kao poreskom obvezniku utvrđen porez na dohodak na prihod od kapitalnog dobitka u ukupnom iznosu od 4.930,92 KM. Naime, Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud pravilno zaključio da je osporeni akt donesen u skladu sa odredbom člana 32. stav 1. tačka a) Zakona o porezu na dohodak.
2. AP-3007/11 „Interšped“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Borislav Stojaković i Alenka Stojaković-Đukić, advokati iz Brčkog, podnio je 22. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000168 08 U od 18. maja 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 27. marta 2008. godine, kojim je odbijena žalba apelanta protiv rješenja Regionalnog centra Tuzla od 27. augusta 2007. godine. Tim rješenjem je odbijena žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja od 9. jula 2007. godine, kojim rješenjem je odbijen prigovor apelanta na nalog za prinudnu naplatu, te je postupak prinudne naplate nastavljen. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da budući da apelant nije postupio po zakonskoj obavezi i nije platio naknadu na ime korištenja carinskog terminala u predmetnom periodu, u skladu sa odredbom člana 1. stav 3. Zakona o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda, to su carinski organi pravilno postupili kada su poduzeli sve potrebne radnje i proveli odgovarajući postupak radi prinudne naplate predmetnog duga.
3. AP-3091/11 „Bongo“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Sejfo Saračević, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000166 08 U od 17. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 18. februara 2008. godine, kojim je odbijena žalba apelanta protiv rješenja Sektora za poreze, Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika od 25. juna 2007. godine. Tim rješenjem je odbijena kao neosnovana žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja od 24. aprila 2007. godine, kojim je apelantu utvrđena dodatna obaveza poreza na dodanu vrijednost u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period, sve pobliže precizirano u dispozitivu rješenja. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbe člana 3. Zakona o PDV-u.
4. AP-3231/11 „Babić Bisstours“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Tomislav Bevanda, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 12. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002009 09 od 4. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 21. augusta 2009. godine, kojim je odbijena žalba apelanta protiv rješenja Regionalnog centra Tuzla od 4. maja 2009. godine. Tim rješenjem se izmijenjeni podaci u JCI IM 4 broj C-15209 od 1. augusta 2005. godine CI Tešanj, zatim, utvrđeni ispravni podaci u polju 47, te je apelant, kao uvoznik, obavezan da na ime kompenzatorne kamate plati određeni novčani iznos, pobliže preciziran u dispozitivu rješenja. Sud Bosne i Hercegovine je naglasio da je predmetna odluka donesena u smislu odredbi člana 196. stav 1. Zakona o carinskoj politici BiH, te člana 317. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH.
5. AP-3476/11 Pero Karlušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 2. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004715 11 U od 8. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva finansija od 7. septembra 2010. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta protiv rješenja Komisije za rješavanje žalbi Porezne uprave od 24. decembra 2009. godine. Tim rješenjem je odbijena žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja od 10. augusta 2009. godine, kojim rješenjem je odbijen zahtjev apelanta za oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatovao da kako je za apelanta poreska obaveza nastala danom zaključenja ugovora o kupovini stana (31. oktobra 2008. godine), a Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina Hercegovačko-neretvanskog kantona, stupio na snagu 27. novembra 2008. godine, to apelant nije mogao biti oslobođen od plaćanja poreza na promet nekretnina po osnovu člana 1. tačka 14. navedenog Zakona o izmjenama i dopunama, jer se član 1. tačka 14. tog Zakona (po osnovu kojeg je apelant tražio oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina), nije mogao primijeniti na slučajeve u kojim je porezna obaveza nastala prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o izmjenama i dopunama.
6. AP-4418/11 „Prizma sport“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Sulejman Kadić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002493 10 U od 5. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 9. februara 2010. godine, kojim je odbijena žalba apelanta protiv rješenja Regionalnog centra Sarajevo od 17. decembra 2008. godine. Tim rješenjem je apelantu utvrđen razrez indirektnih poreza za poreski period od 1. januara 2006. godine do 31. augusta 2008. godine, u određenom novčanom iznosu. Naime, Sud Bosne i Hercegovine je naveo da se pobijano rješenje temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pri čemu nije počinjena povreda upravnog postupka koja bi bila od značaja za pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2932/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić