Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3011/11 (E. N.,E. K. i J. B.)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3011/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-3011/11, rješavajući apelacije Edina Nuhića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Edin Nuhić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000267 10 REV od 3. februara 2011.

godine i Edin Kovačević i Jasmin Bedžetović protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003690 08 Gz od 6. decembra 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3011/11 Edin Nuhić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 21. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000267 10 REV od 3. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 2000. godine temeljem odredbi člana 143. stav 4. Zakona o radu (po sili zakona), pošto u zakonom propisanom roku apelant nije bio pozvan na rad kod tuženog-poslodavca. Također je navedeno da apelant nije dokazao da ga poslodavac nije u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu navedenog Zakona nije pozvao na rad zbog diskriminacije po bilo kom osnovu, niti da je u roku od jedne godine od vremena kada je apelantu prestao radni odnos u smislu naprijed navedene zakonske odredbe zaposlio neko drugo lice. Stoga je zaključeno da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbu člana 5. navedenog Zakona. Dalje, Vrhovni sud je odlučio da apelantu pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla u periodu od 1993. godine do 2000. godine, kada mu je po sili zakona prestao radni odnos. Međutim, neosnovano je po ocjeni Vrhovnog suda pozivanje apelanta da mu pripada navedena naknada plaće u visini prosječne plaće ostvarene u posljednja tri mjeseca prema odredbi člana 45. Pravilnika prednika tuženog iz 1987. godine. S tim u vezi je istaknuto da, budući da poslodavac u konkretnom slučaju nije odredio naknadu plaće za vrijeme čekanja, postupano je po izmijenjenoj Odluci o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području Općine Livno od 1993. godine kojom je propisano da zaposleniku za vrijeme čekanja posla pripada naknada u visinu od 35% plaće koju bi ostvario da je radio.

2. AP-3665/11 Edin Kovačević i Jasmin Bedžetović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Tuzle, koje zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzla, podnijeli su 14. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053881 11 REV od 9. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003690 08 Gz od 6. decembra 2010. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata koji su podnijeli radi zaštite prava iz radnog odnosa (neisplaćene plaće, topli obrok i regres). Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je zahtjev apelanta Edina Kovačevića za isplatu plaće i regresa podnesen protekom roka iz člana 106. Zakona o radu FBiH, dok je u pogledu zahtjeva apelanata za isplatu toplog obroka zaključeno da oni nisu dokazali da je tužena postupala protivno čl. 3. i 4. Pravilnika o ishrani u Vojsci FBiH, odnosno da im nije obezbjeđivala dnevne obroke.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3011/11.

Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3011/11 (E. N.,E. K. i J. B.) | Sudska praksa | Aktio