Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3045/11 (N. P. i Z. P.,N. R. i S. M.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3045/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-3045/11, rješavajući apelacije Nade Perić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nada Perić i Zdravko Perić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 012583 10 GŽ od 29. juna 2011. godine;
Nenad Radović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 171 09 REV od 6. oktobra 2011. godine;
Stajka Mihajlović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000 720 10 REV od 8. septembra 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3045/11 Nada Perić i Zdravko Perić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Todor Marković advokat iz Bijeljine, podnijeli su 28. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 012583 10 GŽ od 29. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanatice Nade Perić kojim je tražila da se utvrdi da je u toku trajanja bračne zajednice stekla nekretnine u Bijeljini bliže navedene u dipozitivu presude, što je tuženi D.P. dužan priznati i trpiti da se upiše kao vlasnik i suposjednik nekretnine sa dijelom 2/9, dok je preko dosuđenog iznosa kojim je apelantica tražila da se utvrdi njen doprinos u sticanju predmetne imovine sa dijelom ½ apelantičin tužbeni zahtjev odbijen. Pored toga, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta Zdravka Perića kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između D.P. i prednika apelanata stekao pravo služnosti stanovanja u jednoj prostoriji u stambenoj zgradi bliže opisanoj u dispozitivu presude. Također, usvojen je u cjelosti protivtužbeni zahtjev D.P. kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovi građenja u porodičnoj zajednici stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/3 predmetne nekretnine, što su apelanti dužni priznati i trpiti da se uknjiži kao vlasnik i posjednik dijela predmetne nekretnine, te da je ništav sporni ugovor o doživotnom izdržavanju u dijelu 1/3. Nakon provedenih brojnih dokaza, u postupka, utvrđeno je da apelantima i tuženom nesporno pripadaju utvrđeni suvlasnički dijelovi predmetnih nekretnina.
2. AP-4401/11 Nenad Radović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milenko Radović advokat iz Foče, podnio je 14. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 171 09 REV od 6. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelatnov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik dijela šumskog zemljišta u Čelebićima, koje je bilo u posjedu njegovih prednika, a koje je 1982. godine upisano kao vlasništvo tuženog, što je tuženi dužan priznati i trpiti da se apelant upiše kao vlasnik tih nekretnina u zemljišnim knjigama. U postupku je utvrđeno da apelant nije dostavio dokaze da je on ili neko od njegovih prednika bio vlasnik spornih nekretnina, pa je njegov tužbeni zahtjev neosnovan.
3. AP-4976/11 Stajka Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Bakir Pašić advokat iz Tuzle, podnijela je 26. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000 720 10 REV od 8. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom stavom I izreke presude utvrđeno je da su apelantica i tužitelj B.S. tokom trajanja vanbračne zajednice zajedno stekli jednosoban stan u Tuzli, sa dijelovima ½, što je apelantica dužna priznati i trpiti da se B.S. upiše kao suvlasnik sa dijelom ½., stavom II izreke presude utvrđeno je da su apelantica i B.S. stekli pravo suvlasništva na pokretnim stvarima u dijelu ½, stavom III izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev B.S. kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu stana koji je apelantica zaključila sa S.M., dok je stavom IV izreke presude odbijen apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvri da je tokom trajanja vanbračne zajednice sa B.S. stekla pravo suvlasništva na poslovnom prostoru u Tuzli. U odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjev B.S. i odbijajući dio protivtužbenog zahtjeva apelantice, u postupku je utvrđeno da je između apelantice i B.S. vanbračna zajednica trajala 27 godina, te da su u toku trajanja vanbračne zajednice zajedno stekli sporni stan i pokretne stvari koje su predmet tužbe, pa im shodno odredbama Porodičnog zakona pripada pravo suvlasništva u dijelu ½. U pogledu apelantičinog protivtužbenog zahtjeva, utvrđeno je da, budući da je B.S. u toku trajanja vanbračne zajednice sa apelanticom bio u zakupu predmetnog poslovnog prostora, a da je poslovni prostor otkupljen od strane preduzeća čiji je B.S. direktor, ali nakon prestanka vanbračne zajednice sa apelanticom, apelantičin tužbeni zahtjev je neosnovan. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3045/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić