Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3048/11 (“Argo" d.o.o. Valjevo i „Ag“ d.o.o. Višegrad,S. M.,M. F.,N. B. i Mikrokreditna Fondacija „Eki“ Sarajevo)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3048/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine,, u predmetu broj AP-3048/11, rješavajući apelacije „Argo" d.o.o. Valjevo i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
“Argo" d.o.o. Valjevo i „Ag“ d.o.o. Višegrad, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 IP 002027 11 PŽ od 21.
juna 2011. godine;
Srećo Matošević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 041389 10 GŽ od 7. jula 2011. godine;
Marijan Franjić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 050477 11 GŽ od 2. septembra 2011. godine;
Novak Borojević, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 I 025787 10 GŽ od 7. septembra 2011. godine;
Mikrokreditna Fondacija „Eki“ Sarajevo, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 014039 11 GŽ 2 od 22. septembra 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3048/11 “Argo" d.o.o. Valjevo i „Ag“ d.o.o. Višegrad (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Radomir Tanasković advokat iz Višegrada, podnijeli su 28. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 IP 002027 11 PŽ od 21. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom donesenoj u izvršnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi naplate novčanog potraživanja, djelimično je usvojen prigovor izvršenika i postupak izvršenja u pogledu iznosa od 47.490,05 KM obustavljen i za taj iznos ukinute sve izvršne radnje, dok je u odnosu na preostali iznos od 1.062,95 KM prigovor izvršenika odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je izvršenik u postupku prinudne naplate isplatio apelantima sporni iznos od 47.490,05 KM, zbog čega su ispunjeni uslovi iz člana 47. tačka 8. Zakona o izvršnom postupku pa je izvršni postupak djelimično obustavljen, dok u odnosu na preostali neisplaćeni iznos izvršni postupak treba nastaviti do potpunog namirenja potraživanja apelanata.
2. AP-3226/11 Srećo Matošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nove Bile, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 15. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 041389 10 GŽ od 7. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom donesenoj u izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi naplate novčanog potraživanja, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu i odgovora na prigovor. Sud je ocijenio da u konkretnom slučaju podnošenje žalbe i odgovora na prigovor nije bilo neophodno za vođenje predmetnog izvršnog postupku, pa je shodno članu 387. stav 1. u vezi sa članom 397. Zakona o parničnom postupku odbio apelantov zahtjev za naknadu pomenutih troškova.
3. AP-4157/11 Marijan Franjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 24. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 050477 11 GŽ od 2. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prigovor na rješenje o izvršenju doneseno po prijedlogu tražioca izvršenja radi naplate duga-RTV takse. Sud je, pozivajući se na odredbe člana
47. Zakona o izvršnom postupku, zaključio da apelantovi navodi u prigovoru koji se odnose na pitanje podobnosti platnog naloga kao izvršne isprave na osnovu kojeg je određeno izvršenje u konkretnom slučaju, ne predstavljaju razloge koji sprječavaju izvršenje, niti je ovaj sud u ovoj fazi postupka nadležan da preispituje pravilnost klauzule izvršnosti platnog naloga, kako apelant ističe u svom prigovoru.
4. AP-4269/11 Novak Borojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Broda, podnio je 2. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 I 025787 10 GŽ od 7. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom donesenoj u izvršnom postupku koji je tražilac izvršenja pokrenuo radi izvršenja nekoliko rješenja donesenih u upravnom postupku kao izvršnih isprava, djelimično je usvojen prigovor apelanta kao izvršenika i obustavljeno izvršenje u odnosu na naplatu novčanih iznosa na ime zakonskih zateznih kamata i iznosa glavnice bliže navedenih u dipozitivu rješenja, dok je u odnosu na preostali dio naplate novčanih potraživanja na ime glavnice odbijen apelantov prigovor i rješenje o izvršenju ostavljeno na snazi. U odnosu na odbijajući dio, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na pitanje pravilnosti pravosnažnosti i izvršnosti pojedinih rješenja koja se izvršavaju, tj. da ta rješenja nisu stekla svojstvo izvršne isprave, budući da je pravosnažnost tih rješenja utvrđena u upravnom postupku od strane upravnog organa, što apelant nije osporavao u upravnom postupku, pa izvršni sud nije nadležan za ocjenu ispravnosti kalauzula njihove pravosnažnosti i izvršnosti.
5. AP-4755/11 Mikrokreditna Fondacija „Eki“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 15. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 014039 11 GŽ 2 od 22. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom donesenoj u izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo protiv više izvršenika radi naplate neisplaćenog duga, odbačen je apelantov prijedlog za dozvolu izvršenja u odnosu na izvršenika M.T. U postupku je utvrđeno da apelant u prijedlogu za izvršenje nije decidno označio vjerodostojnu ispravu u smislu člana 28. stav 2. u vezi sa članom 34. Zakona o izvršnom postupku, na osnovu koje traži prinudnu naplatu spornog duga u odnosu na M.T.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3048/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić