Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3075/13 (E. Č.,J. Č.,M. D.,N. M. i drugi)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3075/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP 3075/13, rješavajući apelacije Ernada Čolomana i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ernada Čolomana, Jakova Čizmara, Marinka Divkovića, Nermina Merdžanića, Šemsudina Pojate, Rifet Šabanović, Jandro Perković Nermina Mulića, Samira Mustafića, Nurije Mešića, Safeta Šarića, Nermina Halilovića, Murveta Đuherića, Safeta Šljive, Zijada Šatora, Emira Šehića, Maria Rotima, Suvada Radmilovića, Sakiba Ramića, Dino Osmanagić, Safet Omanović, Senaid Okanovića, Tome Peraka, Ediba Perle, Seada Omanovića, Perice Puljića, Nesiba Muračevića, Nebojiše Popovića, Edina Skorupana, Kemala Šišića, Abida Šehovića, Amira Talića, Nihada Terovića, Smaje Terka, Elvira Smajlovića, Huse Salanovića, Refika Sarića, Željka Đurića, Ahmeda Pašanovića, Jasmina Ramića, Ismeta Pjane, Marijana Živkovića, Mladena Šimića, Ante Pejčića, Fikreta Smajovića, Almira Solića, Emira Sadikovića, Aldina Bašića, Fadila Bajrića, Ernada Berbića, Ezhera Đulabića, Nermina Džafića, Seada Kline, Mladena Ezgete, Nedžada Čizmića, Redžepa Fazlića podnesene protiv:

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br.

S1 3 P 006758 13 Gž 2 od 27. maja 2013. godine i S1 3 P 006758 12 P 2 od 1. aprila 2013. godine; S1 3 P 006784 13 Gž od 7.

juna 2013. godine i S1 3 P 006784 12 P 2 od 19. aprila 2013. godine;

S1 3 P 009786 13 Gž od 9. maja 2013. godine i S1 3 P 009786 12 P od 18. februara 2013. godine; S1 3 P 006604 13 Gž od 7. juna 2013.

godine i S1 3 P 006604 11 P od 19. aprila 2013. godine; S1 3 P 007247 13 Gž od 7. juna 2013. godine i S1 3 P 007247 11 P od 8.

maja 2013. godine; S1 3 P 006561 13 Gž od 7. juna 2013. godine i S1 3 P 006561 11 P od 24. aprila 2013. godine; S1 3 P 006633 13 Gž 2 od 28. juna 2013. godine i S1 3 P 006633 12 P 2 od 22. marta 2013.

godine; S1 3 P 006811 13 Gž od 2. jula 2013. godine i S1 3 P 006811 11 P od 9. maja 2013. godine; S1 3 P 006588 13 Gž od 2. jula 2013.

godine i S1 3 P 006588 11 P od 10. maja 2013. godine; S1 3 P 006952 13 Gž od 28. juna 2013. godine i S1 3 P 006952 11 P od 15. aprila 2013. godine; S1 3 P 006716 13 Gž od 2. jula 2013. godine i S1 3 P 006716 11 P od 12. aprila 2013. godine; S1 3 P 006575 13 Gž od 16.

jula 2013. godine i S1 3 P 006575 11 P od 10. maja 2013. godine; S1 3 P 006842 13 Gž od 17. jula 2013. godine i S1 3 P 006842 11 P od 7.

maja 2013. godine; S1 3 P 006883 13 Gž od 2. jula 2013. godine i S1 3 P 006883 11 P od 14. marta 2013. godine; S1 3 P 006603 13 Gž od 17. jula 2013. godine i S1 3 P 006603 11 P od 10. maja 2013. godine;

S1 3 P 006774 13 Gž od 17. jula 2013. godine i S1 3 P 006774 11 P od 7. maja 2013. godine; S1 3 P 006929 13 Gž od 2. jula 2013. godine i S1 3 P 006929 11 P od 15. maja 2013. godine; S1 3 P 006643 13 Gž od 16. jula 2013. godine i S1 3 P 006643 11 P od 8. maja 2013.

godine; S1 3 P 007653 13 Gž od 12. jula 2013. godine i S1 3 P 007653 11 P od 16. maja 2013. godine; S1 3 P 006707 13 Gž od 17.

jula 2013. godine i S1 3 P 006707 11 P od 12. aprila 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ernad Čoloman iz Zenice, Jakov Čizmar iz Tešnja, Marinko Divković iz Tuzle, Nermin Merdžanić iz Sarajeva, Šemsudin Pojata iz Sarajeva, Rifet Šabanović iz Busovače, Jandra Perkovića iz Kupresa, Nermin Mulić iz Maglaja, Samir Mustafić iz Doboja-Istok, Nurija Mešić iz Kalesije, Safet Šarić iz Banovića, Nermin Halilović iz Visokog, Murvet Đuherić iz Zenice, Safet Šljivo iz Kaknja, Zijada Šatora iz Čapljine, Emira Šehića iz Pazarića, Mario Rotim iz Mostara, Suvad Radmilović iz Goražda, Sakib Ramić iz Sarajeva, Dine Osmanagića iz Tuzle, Safeta Omanovića iz Mostara, Senaida Okanovića iz Žepča, Tomo Perak iz Jajca, Edib Perla iz Goražda, Seada Omanovića iz Zenice, Perica Puljić iz Busovače, Nesib Muračević, Nebojiša Popović iz Kreševa, Edin Skorupan iz Konjica, Kemala Šišića iz Gračanice, Abida Šehovića iz Sarajeva, Amir Talić iz Cazina, Nihad Terović iz Goražda, Smajo Terko iz Mostara, Elvir Smajlović iz Visokog, Huso Salanović iz Banovića, Refik Sarić iz Banovića, Željko Đurić iz Nevesinja, Ahmed Pašanović iz Zenice, Jasmin Ramić iz Kiseljaka, Ismet Pjano iz Goražda, Marijan Živković iz Orašja, Mladen Šimić iz Žepča, Anto Pejčić iz Matića, Fikret Smajović iz Sarajeva, Almir Solić iz Busovače, Emir Sadiković iz Tuzle, Aldin Bašić iz Sarajeva, Fadil Bajrić iz Hadžića, Ernad Berbić iz Žepča, Ezher Đulabić iz Travnika, Nermin Džafić iz Visokog, Sead Klino iz Ilidže, Mladen Ezgeta iz Maglaja, Nedžad Čizmić iz Zenice i Redžep Fazlić iz Bosanke Krupe (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 12. jula do 16. avgusta 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 3075/13, AP 3382/13, AP 3383/13, AP 3384/13, AP 3385/13, AP 3386/13, AP 3462/13, AP 3463/13, AP 3464/13, AP 3465/13, AP 3466/13, AP 3467/13, AP 3468/13, AP 3469/13, AP 3470/13, AP 3471/13, AP 3472/13, AP 3576/13, AP 3577/13 i AP 3578/13. Dakle, ukupno je podneseno 20 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3075/13.

3. Apelanti su 2011. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine

– Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate otpremnine zbog odlaska u prijevremenu starosnu penziju.

4. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata Sud BiH je donio presude kojima je odbio kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili isplatu otpremnina i zakonskih zateznih kamata u iznosima bliže navedenim u izreci presuda, te je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sud BiH se u obrazloženjima presuda pozvao na odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 42/12) kojim je propisano da se briše član 48. stav (4) Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07, 59/09 i 74/10), dok je članom 2. stav 1. istog zakona prispisano da se iza člana 48. dodaje se novi član 48.a) koji glasi: (1) Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine ili Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji je na dan 1.1.2010. bio u vojnoj službi, i kojem, shodno članu 101. stav (1) tačka c) ovog zakona, služba prestaje, u skladu s ovim zakonom ima pravo na status i primanja po tom osnovu, na način kako su ta prava entitetskim propisima regulirana za srodne kategorije, a stavom 4. je propisano da sva prava koja su ostvarivala lica u skladu s dosadašnjom odredbom člana 48. stav (4) prestaju da važe danom primjene ovog zakona. Osim toga, Sud BiH se pozvao na član 1. Zakon o dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 74/10), kojim je propisano da u Zakonu o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07 i 59/09) u članu 48. (Izuzeci za sticanje prijevremene i starosne penzije) iza stava (3) dodaje se novi stav (4) koji glasi: Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH, pravo na prijevremenu starosnu penziju stiže, bez obzira na godine života i penzijskog staža, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. godine bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji se na dan 1.1.2010. godine nalazio u vojnoj službi, te mu, zbog nemogućnosti produženja, služba prestaje u skladu s ovim zakonom. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da prema odredbama člana 46. Zakona o platama i naknadama i institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08: u daljnjem tekstu: Zakon o platama) zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini svojih šest ostvarenih neto plaća, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih netoplaća iz prethodne godine u Bosni i Hercegovini, ako je to za njega povoljnije. Sud BiH je naveo da je članom 173. stav 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine propisano da djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje: a) istekom ugovornog roka o prijamu u službu, ako se ugovor ne produlji; n) stjecanjem uvjeta za mirovinu.

5. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantima temeljem Naredbi ministra odbrane BiH prestala vojna služba zaključno sa 28. februarom, 31. martom, 17. junom, 31. avgustom i 31. decembrom 2010. godine, 28. februarom i 30. junom 2011. godine, zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, te nemogućnosti produženja službe, da su apelanti do 2010. godine imali status profesionalih vojnih lica u Oružanim snagama BiH, te da su do 23. decembra 1995. godine najmanje dvije godine bili pripadnici Armije BiH, HVO-a ili Vojske RS, te da su ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju shodno članu 48. stav 4. Zakona o službu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Sud BiH je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene kao neosnovan, jer je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva naplata novčanog iznosa na ime otpremnine, te da otpremnine predstavljaju pravni institut iz oblasti radnog prava u smislu da pod određenim zakonom ispunjenim uslovima poslodavac ima obavezu da zaposleniku isplati otpremninu u vidu novčanog iznosa u visini koja se u svakom konkretnom slučaju utvrđuje. Cijeneći okolnost da su apelanti u konkretnom slučaju kao tuženu označili Bosnu i Hercegovinu, odnosno Ministarstvo odbrane BiH, čiji su bili zaposlenici, Sud BiH je zaključio da su apelanti u ovoj pravnoj stvari tačno i ispravno označili tuženu, odnosno da je tužena pasivno legitimisana. Međutim, prema stavu Suda BiH, apelantima ne pripada pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine radi odlaska u penziju. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine normirano citiranim članom 46. Zakona o platama, u kojem su utvrđena dva kumulativna uslova koja pojedinac mora ispuniti da bi ostvario pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, tj. uslov da je to lice zaposlenik u institucijama Bosne i Hercegovine, te da iz statusa zaposlenika odlazi u penziju, odnosno da mu status zaposlenika, tj. ugovor o radu, prestaje zbog ispunjavanja uslova za ostvarivanje prava na penziju. U odnosu na prvi uslov, Sud BiH je istakao da je svim apelantima prestala vojna služba zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, tj, istekao ugovora o radu koji su bili zaključeni do eksplicitno određenog datuma, pa nakon toga apelanti više nisu bili zaposlenici tužene. Sud BiH je naročito istakao činjenicu da u slučaju apelanata nije došlo do prestanka vojne službe zbog sticanja uslova za penziju, kako je propisano članom 173. stav 1. tačka n., nego isključivo zbog isteka ugovora o radu zaključenih na određeno vrijeme i nemogućnosti produžavanja tih ugovora, a kako je propisano članom 173. stav 1. tačka a. Kako je na ovakav način prestao odnos između apelanata kao zaposlenika i tužene kao poslodavca, prema ocjeni Suda BiH, tužena nije u obavezi da apelantima isplati otpremninu zbog sticanja uvjeta za prijevremenu penziju, bez obzira na odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine kojima je dana mogućnost ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu penziju. Nadalje, Sud BiH je naglasio da prema izmijenjenom, odnosno ukinutom članu 48. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine nesporno proizilazi da zakonodavna vlast nijednom odredbom pomenutog Zakona nije garantirala pravo na otpremninu vojnim licima kojima prestaje vojna služba zbog isteka roka na koji su imali zaključen ugovor o radu, nego isključivo zbog prestanka vojne službe zbog odlaska u penziju. Na koncu, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene niti odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje se odnose na pravo na imovinu, tj. član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer samo uvjerenje apelanata da će uspjeti u sporu i ostvariti pravo na isplatu otpremnine ne predstavlja njihovo „legitimno očekivanje“, koje mora biti konkretnije i zasnovano na zakonskoj odredbi ili određenom pravnom aktu, niti apelanti imaju „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo njihovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Odlučujući po žalbama apelanata izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Sud BiH u drugostepenom vijeću je donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je odbio kao neosnovane njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata za isplatu otpremenine. Sud BiH je naveo da otpremnina, kao autonomno pravo ustanovljeno u korist radnika kome radni odnos prestaje zbog ostvarivanja prava na penziju, pripada zaposlenima u institucijama BiH na osnovu odredbe člana 46. Zakona o platama, te Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na otpremninu prilikom odlaska u penziju u institucijama BiH koju je donijelo Vijeće ministara BiH broj: VM-173/09 od 17. juna 2009. godine, dok profesionalna vojna lica na službi u Oružanim snagama BiH, pravo na otpremninu ostvaruju primjenom člana 77. Zakona o službi u oružanim snagama BiH na što upućuje član 16. Zakona o platama. Sud BiH je zaključio da, budući da navedene zakonske odredbe na identičan način regulišu pravo na otpremninu za profesionalna vojna lica kao i za zaposlenike u institucijama BiH, temeljenje zahtjeva na neodgovarajućoj odredbi, nije uticalo na primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o utuženim pravima tužitelja. Kako se odredba člana 46. Zakona o platama ne primjenjuje kod utvrđivanja tužiteljevih prava na otpremninu, prema ocjeni Suda BiH, bez značaja je navod žalbe da pobijana presuda prema apelantima stvara nejednak tretman u primjeni navedenog člana. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da odredbe radnopravnog zakonodavstva po kojima apelanti ostvaruju pravo na otpremninu propisuju da pravo na otpremninu ostvaruju zaposlenici kojima radni odnos prestaje usljed sticanja prava na penziju, dok iz same svrhe naknade proizlazi da je ostvarivanje ovog prava uslovljeno razlogom prestanka radnog odnosa. Obzirom da se ova vrsta naknade ne može ostvariti ukoliko je radni odnos prestao iz drugih razloga, a ne zbog sticanja uslova za penziju, Sud BiH je zaključio da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanata da zakonske odredbe nisu postavile uslove i ograničenja u ostvarivanju tog prava. Sud BiH je naglasio da je nesporno da su apelanti naknadno ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju na osnovu odredbe člana 48. stav 4. Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH, ali navedena odredba, iako ima retroaktivno dejstvo na prava iz penzionog osiguranja, ne može imati retroaktivno dejstvo na razloge prestanka službe apelanata niti može uticati na donošenje povoljnije odluke o tužbenim zahtjevima apelanata za isplatu otpremnine. Na koncu, Sud BiH je zaključio da su paušalni naovodi apelanata u žalbama, da su dovedeni u diskriminirajući položaj u odnosu na druga profesionalna vojna lica koja su ostvarila pravo na penzionisanje pod povoljnijim uslovima, obzirom da apelanti nisu dostavili dokaze na okolnost razloga prestanka vojne službe tih drugih lica u odnosu na koja se pozivaju na diskriminaciju, kao i da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu apelanata iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje apelanata o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o službi u oružanim snagama BiH i Zakona o platama od strane Suda BiH. Apelanti smatraju da, suprotno stavu Suda BiH, imaju pravo na sporne otpremnine shodno članu 46. Zakona o platama, jer navedena zakonska odredba ne postavlja nikakve uvjete ili ograničenja u vezi sa pravom na otpremninu, niti pravi razliku između pune starosne penzije, prijevremene starsne penzije i sl. Apelanti su istakli da im je radni odnos prestao zbog nemogućnosti produženja ugovora o radu nakon isteka ugovorenog roka, a što je bio jedan od uvjeta za sticanje prava na penziju u skladu sa članom 48. stav 4. Zakona o platama koji se primjenjivao u vrijeme kada je njima prestala vojna služba, zbog čega smatraju da je neodrživ stav Suda BiH da tužena nije obavezna da im isplati tražene otpremnine. U pojedinim predmetima apelanti su istakli da su oni „zaposlenici institucija Bosne i Hercegovine“ i da se njihov radnopravni status ne razlikuje od drugih „zaposlenika institucija Bosne i Hercegovine“, ali da je uprkos tome, Sud BiH napravio različit tretman apelanata po osnovu zaposlenja na način što im je uskratio pravo na otpremninu, zbog čega je došlo do povrede njihovih prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kada je zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili nikakve argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine.

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju, vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3075/13 (E. Č.,J. Č.,M. D.,N. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio