Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3093/11 (M. M.,R. G.,A.B.,M. V.)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3093/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-3093/11, rješavajući apelacije Miće Mihajlovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mićo Mihajlović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000602 10 Rev od 26. aprila 2011.

godine;

Ratko Glišić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 001917 10 Rev od 20. maja 2011. godine;

A.B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001308 10 Rev od 8. septembra 2011.

godine;

Mirhad Vejzović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001473 10 Rev 2 od 28. septembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3093/11 Mićo Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnio je 1. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000602 10 Rev od 26. aprila 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati na ime naknade materijalne štete za uništene objekte (stambeni objekat, zidana sušara, garaža, svinjac i kokošinjac, drvena štala, zidani bunar, drvena ograda) određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da se odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, koje se tiču oštećenja nekretnina i odgovornosti u vezi istih oštećenja, odnose samo na one nekretnine koje su bile stavljene pod upravu općine, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer u radnjama tužene, odnosno njenom nečinjenju i nastanku štetnih posljedica za apelanta ne postoji uzročnost, kao jedan od obaveznih elemenata za postojanje građanskopravne odgovornosti.

2. AP-3216/11 Ratko Glišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 11. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 001917 10 Rev od 20. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tužena je obavezana da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 9.313,27 KM, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva apelanta do traženog iznosa naknade od 125.899,78 KM, odbijen kao neosnovan. Naime, Vrhovni sud je istakao da je provedenim vještačenjima utvrđeno da na nekretninama apelanta ne postoje fizička oštećenja koja su u vezi sa započetim i kasnije obustavljenim radovima na izgradnji aerodroma, te da te nekretnine nisu izgubile prometnu vrijednost, izuzev za iznos od 9.313,27 KM po osnovu smanjene položajne pogodnosti porodične kuće, niti su te nekretnine izgubile upotrebnu vrijednost, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (član 154. stav 1. i član

155. Zakona o obligacionim odnosima) kada su preostali dio tužbenog zahtjev odbili kao neosnovan.

3. AP-4627/11 A.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 2. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001308 10 Rev od 8. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je tužena da apelantu na ime korištenja njegove poslovno stambene zgrade u visini zakupnine, te na ime štete nastale korištenjem iste zgrade, isplati određeni novčani iznos, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva apelanta, odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatovao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 87. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane) kada je zahtjev ocijenio neosnovanim u odbijajućem dijelu za isplatu naknade sporne štete za građevinski materijal i pobrojanih stvari za lokal. Također, Vrhovni sud je naglasio da i po ocjeni tog suda, a shodno diktatu raspravnog načela (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku), apelant provedenim dokazima nije dokazao da su sporni građevinski materijal, stvari i oprema za restoran bili izuzeti za potrebe oružanih snaga, pa, prema tome, snosi negativne posljedice primjene pravila o teretu dokazivanja.

4. AP-4960/11 Mirhad Vejzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 22. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001473 10 Rev 2 od 28. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na osnovu odluke Suda udruženog rada u Mostaru od 29. septembra 1990. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru od 12. decembra 2002. godine, isplati na ime potpune naknade štete određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je naveo da je postavljeni tužbeni zahtjev, a kako je to već i navedeno od strane nižestepenih sudova, zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti novca izražen u YU dinarima, a zbog promjena domaće valute, pa se stoga, a obzirom na načelo monetarnog nominalizma iskazano u odredbi člana 394. Zakona o obligacionim odnosima, isključuje odgovornost dužnika zbog gubitka vrijednosti novca, a podrazumijeva obaveza na isplatu onog broja novčanih jedinica na koji je obavezan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3093/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3093/11 (M. M.,R. G.,A.B.,M. V.) | Sudska praksa | Aktio