Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3114/11 (A. P.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3114/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-3114/11, rješavajući apelacije Amira Pilava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Amir Pilav protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000159 11 U 2 od 20. juna 2011. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000159 11 UVP od 12. septembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3114/11 i AP-3696/11
Amir Pilav (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 3. avgusta 2011. godine apelaciju (AP-3114/11) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000159 11 U 2 od 20. juna 2011. godine, te 19. septembra 2011. godine apelaciju (AP-3696/11) protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 000159 11 Uvp od 12. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Suda BiH od 12. septembra 2011. godine kojom je usvojen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke te preinačeno rješenje Suda BiH od 20. juna 2011. godine na način da se odbija apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa (Žalbeno vijeće pri Vijeću Ministara Bosne i Hercegovine) u pravnoj stvari refundacije troškova stručnog usavršavanja za stjecanje zvanja doktora nauka. Naime, Sud BiH u apelacionom vijeću za upravne sporove je zaključio da u postupku koji je prethodio donošenju upravnih rješenja tužene (Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: MP) nije dokazano postojanje bilo kakve odluke nadležnog rukovodioca ni o programu edukacije i usavršavanja, niti o upućivanju apelanta na te vidove edukacije i usavršavanja. Također je zaključeno da je neosnovano pozivanje apelanta na Pravilnik o stručnom obrazovanju, osposobljavanju i usavršavanju zaposlenih u MP (iz 2005. godine), budući da su obaveze za koje se traži refundacija stvorene 2000. i 2002. godine, tj. u vrijeme kada MP nije ni postojalo, niti je bio donesen navedeni Pravilnik. S tim vezi je konstatovano da je apelant u to vrijeme bio uposlenik drugog ministarstva (Ministarstva civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: MCPK) koje bi eventualno moglo biti pasivno legitimisano u predmetnoj upravnoj stvari. Na kraju je navedeno da apelant nije dokazao da je MP ili MCPK preuzelo obavezu da će platiti ili refundirati troškove nastale po osnovu apelantovog stjecanja zvanja doktora nauka.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3114/11.
Apelacioni navodi Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnoj upravnoj stvari, okončanoj osporenom odlukom Suda BiH od 12. septembra 2011. godine, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji u predmetnoj upravnoj stvari, okončanoj osporenom odlukom Suda BiH od 12. septembra 2011. godine, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke od 12. septembra 2011. godine dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka Suda BiH od 12. septembra 2011. godine. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić