Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3135/11 (ZZ „Trebava“-u stečaju-Gradačac,I. I.,S. T.,M. H.,T. K.,P. R.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3135/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine,, u predmetu broj AP-3135/11, rješavajući apelacije ZZ "Trebava"-u stečaju-Gradačac i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
ZZ „Trebava“-u stečaju-Gradačac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000494 10 Rev od 10. maja 2011. godine;
Ivo Ivković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000393 10 Rev od 19. maja 2011. godine;
Slavka Tičinović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 009063 11 Rev od 12. jula 2011.
godine;
Meaz Hodžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 Rs 013970 11 Rev od 14. jula 2011. godine;
Tanja Kalabić, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 015503 11 Rsž od 4. novembra 2011. godine;
Predrag Runjevac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000286 10 Rev od 13. septembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3135/11 ZZ „Trebava“-u stečaju-Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Amira Trajanovska, advokat iz Tuzle, podnio je 4. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000494 10 Rev od 10. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je osnovano potraživanje tužitelja u dijelu novčanih iznosa za neisplaćene plaće, za pojedinačne i tačno navedene periode i iznose za svakog tužitelja ponaosob, te je apelant obavezan da na ime troškova parničnog postupka isplati tužiteljima određeni novčani iznos. Vrhovni sud je istakao da u spisu predmeta nema dokaza da su nižestepeni sudovi povrijedili odredbe parničnog postupka, već da su, naprotiv, pravilno primijenili i odredbe materijalnih propisa, tako da taj sud smatra da je osporavanim presudama pravilno i zakonito odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja.
2. AP-3933/11 Ivo Ivković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 10. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000393 10 Rev od 19. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant počev od 1. februara 1995. godine nalazio u aktivnoj vojnoj službi u Federalnom ministarstvu odbrane sa svim pravima i obavezama vezanim za radno mjesto-dužnost vođe smjene operativnog dežurstva, te da se tužena obaveže da mu na ime naknade neisplaćene plaće za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbe člana
118. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine.
3. AP-3994/11 Slavka Tičinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnijela je 14. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 009063 11 Rev od 12. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tužena da joj isplati na ime razlike neisplaćene plaće za određeni vremenski period određeni novčani iznos, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, kao i da na tu razliku neisplaćene plaće na ime i u korist apelantice kod Fonda PIO uplati razliku neuplaćenih doprinosa za penziono osiguranje. Naime, Vrhovni sud je naveo da su na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 68. Zakona o radu, kojom je propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, kao i odredbu člana 23. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji službi za upravu i drugih službi Jedinstvenog općinskog organa uprave općine Livno.
4. AP-4026/11 Meaz Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Zikret Tufek, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 18. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 Rs 013970 11 Rev od 14. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je tužba apelanta kojom je tražio da se utvrdi nezakonitost odluke tuženog o otkazu ugovora o radu od 3. marta 206. godine. Također, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da ga vrati na poslove koje je radio prije otkaza i da mu isplati na ime plata određeni novčani iznos, kao što je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati naknade na ime regresa i na ime toplog obroka, u određenim novčanim iznosima i za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je, između ostalog, konstatovao da su, s obzirom na činjenična utvrđenja, čija se pravilnost ne može pobijati u revizijskom postupku (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku), nižestepeni sudovi imali uporišta u pravilima materijalnog prava koja determinišu sporni odnos opredjeljujući se na donošenje odluke o odbacivanju tužbe i odbijanju apelanta sa tužbenim zahtjevom, zbog čega se navodi apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pokazuju neosnovanim.
5. AP-4445/11 Tanja Kalabić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić, advokati iz Doboja, podnijela je 17. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 015503 11 Rsž od 4. novembra 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 20. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je kao neblagovremena tužba kojom je apelantica tražila da joj tuženi isplati naknadu na ime toplog obroka u određenom novčanom iznosu. Okružni sud je predmetnu odluku donio u smislu odredbe člana 118. stav 2. Zakona o radu.
6. AP-4533/11 Predrag Runjevac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 25. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000286 10 Rev od 13. septembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na posao, na radno mjesto vodećeg referenta za praćenje ekonomske opravdanosti investicija u Direkciji za razvoj investicija i isplati mu sve plate i ostala primanja po osnovu rada za period od 1. septembra 2007. godine pa do vraćanja na posao. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbe člana 16. stav 2. Zakona o radu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3135/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić