Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3381/11 (M. Z.,Lj.S.,Z. G.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3381/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine,, u predmetu broj AP-3381/11, rješavajući apelacije Miroslava Zoraje i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miroslav Zoraja, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 029503 10 Rev od 14. jula 2011. godine;
Lj.S., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033930 10 Rev od 15. novembra 2011. godine;
Zvonko Grubešić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 187629 11 Rev od 1. septembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3381/11 Miroslav Zoraja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kraljevine Švedske, kojeg zastupa Sofka Osmančević, advokat iz Banja Luke, podnio je 23. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 029503 10 Rev od 14. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen dana 29. jula 1994. godine između apelanta i prvotuženog te drugotužene, kao i da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji nekretnina koji su prvotuženi i drugotužena, kao prodavci, zaključili sa trećetuženim i četvrtotuženom, predmetom kojeg je bio veći dio nekretnina koje su bile predmetom razmjene, te da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje i nametne obaveza tuženima da predaju apelantu nekretnine koje drže u posjedu. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno odbili predmetni tužbeni zahtjev nalazeći da za takvo utvrđenje nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da apelant, provedenim dokazima, nije dokazao da su ratno stanje i lične okolnosti u kojima se on nalazio u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni, imali takav kvalitet i intenzitet koji je mogao usloviti zaključenje tog ugovora protivno njegovoj volji, dok su s druge strane, ugovor o razmjeni nekretnina, kao i ugovor o prodaji, zaključeni i realizovani u svemu saglasno odredbi člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti.
2. AP-4753/11 Lj.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banja Luke, podnio je 14. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033930 10 Rev od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi isplati određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci drugostepene presude. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud, nalazeći da nema materijalnopravnog odnosa između apelanta i tuženog, jer su ugovori čije se ispunjenje traži, zaključeni između tuženog i Rovokopačke djelatnosti Karanovac, u apelantovom vlasništvu, pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta.
3. AP-4835/11 Zvonko Grubešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 187629 11 Rev od 1. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da je ugovor o doživotnom izdržavanju koga su dana 6. decembra 1975. godine u Sarajevu zaključili L.G. kao primalac izdržavanja i apelant kao davalac izdržavanja, ništav, te da isti ne proizvodi pravno dejstvo, pa je apelant obavezan da tužiteljima preda u suposjed slobodnu od lica i stvari porodičnu stambenu zgradu u Sarajevu. Isto tako, osporenom konačnom odlukom odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se na osnovu navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju utvrdi da je postao vanknjižni vlasnik porodične kuće koja se nalazi u Sarajevu, pobliže precizirana u izreci prvostepene presude, a što su tuženi dužni trpiti i dozvoliti da se nakon izvršene legalizacije apelant upiše kao knjižni vlasnik. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbi člana 103., u vezi sa članom 56. Zakona o obligacionim odnosima, te odredbi člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3381/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić