Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3382/11 (N. M.,Z. C.,S.D.)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3382/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine,, u predmetu broj AP-3382/11, rješavajući apelacije Nermina Mujanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nermin Mujanović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 059342 11 Kž od 19. maja 2011. godine;

Zoran Crljić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 K 014822 11 Kvlz od 5. septembra 2011. godine;

S.D., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 033847 11 Kžk od 8. novembra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3382/11 Nermin Mujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 24. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 059342 11 Kž od 19. maja 2011. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja kazna se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Nadalje, apelant je obavezan da isplati oštećenom određeni novčani iznos na ime imovinsko-pravnog zahtjeva. U toku postupka je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, za koje mu je nakon ocjene svih okolnosti, izrečena uslovna osuda. Nadalje, visina imovinsko-pravnog zahtjeva nije bila sporna i pružala je pouzdan osnov za presuđenje istog u cjelini u smislu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

2. AP-4520/11 Zoran Crljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 24. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 K 014822 11 Kvlz od 5. septembra 2011. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo utaje iz člana 235. stav 4. u vezi stava 1. istog člana Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i krivično djelo lažno prijavljivanje krivičnog djela iz člana 364. stav 4. KZ RS, pa mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, koja kazna se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. U toku postupka je utvrđeno da na licu mjesta nisu pronađeni tragovi koji bi mogli potvrditi iskaz i odbranu apelanta, te da i samo apelantovo ponašanje nije odavalo utisak osobe koja je neposredno prije toga bila brutalno napadnuta, onesviještene i zavezana. S obzirom na navedeno, zaključeno je da nije ni bilo nikakvog napada i da je apelant inscenirao čitav događaj kako bi prikrio utaju novca koji mu je bio povjeren od strane oštećenog kao poslodavca.

3. AP-4770/11 S.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 16. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 033847 11 Kžk od 8. novembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. decembara 2011., 6. i 20. januara 2012., te 20. maja 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. Nadalje, apelant je obavezan oštećenim isplatiti određene novčane iznose na ime imovinsko-pravnog zahtjeva, dok je sa viškom zahtjeva preko dosuđenog iznosa jedna od oštećenih upućena na parnični postupak. U toku postupka je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelant, zajedno sa drugim licem počinio predmetno krivično djelo, te da je drugo lica, pri davanju iskaza kao svjedok na pretresu pred prvostepenim sudom, jasno, određeno i uvjerljivo opisao način, vrijeme i mjesto izvršenja predmetnog krivičnog djela, detaljno opisujući sve okolnosti istog i navodeći u svom iskazu da je krivično djelo zajedno sa njim izvršio apelant koga je on dobro poznavao. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3382/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3382/11 (N. M.,Z. C.,S.D.) | Sudska praksa | Aktio