Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3455/11 (M. H.,S. Z.,F. V. i S. O.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3455/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-3455/11, rješavajući apelacije Mehemeda Hujića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mehemed Hujić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009077 07 Gz od 15. juna 2011. godine;
Stojan Zoranović, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 004943 11 Gž 2 od 24. augusta 2011. godine;
Suad Obradović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 028149 11 Gž od 12. oktobra 2011. godine;
Ferdo Vukojević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 005790 11 Gž 2 od 7. novembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3455/11 Mehemed Hujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, podnio je 31. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009077 07 Gz od 15. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su tuženi, među kojima je i apelant, dana 6. i 7. marta 2001. godine izvršili smetanje posjeda tužitelja u njegovom posljednjem mirnom posjedu nekretnina, pobliže preciziranih u dispozitivu prvostepenog rješenja, i to na taj način što su preko nekretnine na kojoj se nalazio postojeći objekat tužitelja napravili pješački put, tačnije prilazni put svojim kućama, te je naloženo tuženim da tužitelju odmah vrate u miran i neometan posjed njegove nekretnine odnosno da uspostave pređašnje stanje, tako što će zatrpati navedenu trasu puta, te osloboditi temelje postojećeg objekta i ubuduće se kloniti takvog ili sličnog smetanja. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo jer tužitelj ima pravo na posjedovnu zaštitu primjenom odredaba čl. 75., 80., 82., 84. i 85. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
2. AP-4338/11 Stojan Zoranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 7. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 004943 11 Gž 2 od 24. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi smetali u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu nekretnine, pobliže precizirane u dispozitivu prvostepenog rješenja, na taj način što su dana 25. decembra 2009. godine, u blizini izvora vode zvanog „Cvjetkova voda“ koji se nalazi na predmetnoj parceli, postavili osam drvenih stubova u dužini oko 15,20 metara, čime ga ometaju i uznemiravaju u mirnom i nesmetanom korištenju pomenutog izvora i navedene nekretnine, kao i da se naloži tuženim da u roku od 24 sata sa pomenute nekretnine uklone drvene stubove i svaku drugu prepreku i da uspostave pređašnje posjedovno stanje, te da im se zabrani da ubuduće vrše ovakvo ili slično smetanje navedene nekretnine i izvora vode. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je apelant otpočeo sa kopanjem kanala prema predmetnom izvoru radi crpljenja vode sa istog, zbog čega su tuženi i po ocjeni tog suda pravilno pristupili samopomoći radi zaštite dobra koje koriste. Nadalje, Okružni sud je naglasio da je samopomoć u smislu odredbe člana 76. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima dozvoljena pod uslovom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna i da način vršenja samopomoći odgovara prilikama u kojim postoji, te da su po ocjeni tog suda ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu tog instituta.
3. AP-4626/11 Suad Obradović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adis Ribić, advokat iz Travnika, podnio je 2. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 028149 11 Gž od 12. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je tuženi izvršio smetanje apelanta u posljednjem mirnom posjedu njegove nekretnine, pobliže precizirane u dispozitivu prvostepenog rješenja, time što je izvršio radove na iskopu zemljišta sa sjeverne strane stambenog objekta apelanta mimo izdatog odobrenja za građenje Općine Travnik od 5. oktobra 2009. godine i ugrozio pouzdanost i stabilnost stambenog objekta apelanta smještenog na označenoj nekretnini, kao i da se zabrani tuženom svako takvo smetanje posjeda apelanta. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, konstatovao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da postavljenim tužbenim zahtjevom apelant očito traži zaštitu stabilnosti svog zemljišta i objekta, a ne zaštitu faktičkog posjeda, a navedena zaštita je ostvarena u vođenom upravnom postupku, kao i da je iz navedenih razloga pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti neosnovan i kao takav u cijelosti isti odbio kao neosnovan.
4. AP-4778/11 Ferdo Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, podnio je 15. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 005790 11 Gž 2 od 7. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je tuženi izvršio smetanje apelanta u zadnjem mirnom posjedu njegove nekretnine, pobliže precizirane u dispozitivu prvostepenog rješenja, na način što je dana 17. i 18. novembra 2009. godine upotrebom sile posavijao i polomio željezne šipke koje je prethodno na svojoj nekretnini, a po zamišljenoj trasi zida od sredine garaže (pregradnog zida) u pravcu glavne ceste, na više mjesta postavio apelant, te mu ozbiljno zaprijetio da između njihovih nekretnina ne smije izlijevati betonski zid, da bi tih dana nastavio tim prostorom (dvorištem) prolaziti svojim vozilom, kao i da mu se zabrani da ubuduće na takav ili sličan način smeta apelanta u posjedu predmetnih nekretnina. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbi čl. 80., 83. i 85. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3455/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić