Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3540/11 (O. A.,V. Đ.,M.T.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3540/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-3540/11, rješavajući apelacije Omera Adžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Omer Adžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002115 09 Uvp od 28. aprila 2011. godine;
Vahid Đulović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 000081 09 Uvp od 17. maja 2011. godine;
M.T., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 004817 10 U od 7. oktobra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3540/11 Omer Adžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Matuzića-Doboj Jug, podnio je 5. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002115 09 Uvp od 28. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru od 28. aprila 2009. godine kojom je odbijena tužba apelanta protiv rješenja tuženog Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje od 1. augusta 2008. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja od 14. maja 2008. godine. Tim prvostepenim rješenjem je apelantu odbijen zahtjev za priznanje prava na starosnu penziju po Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske F BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane. Naime, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su prvostepeni sud i upravni organi pravilno postupili kada su odbili predmetni zahtjev apelanta, budući da isti nije ispunjavao kumulativno propisane uslove iz člana 1. stav 2. alineja 1. i člana 3. stav 1. pomenute Uredbe.
2. AP-3700/11 Vahid Đulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 000081 09 Uvp od 17. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Tuzli od 17. marta 2009. godine kojom je odbijena tužba apelanta protiv rješenja tuženog Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje od 21. januara 2008. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja od 2. jula 2007. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odbijen zahtjev apelanta za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je konstatovao da kako u konkretnom slučaju iz spisa predmeta jasno proizlazi da apelant nije bio vojni osiguranik u vrijeme kada mu je priznato pravo na invalidsku penziju u skladu sa relevantnim odredbama navedenog Zakona, niti je (prema podacima iz matične evidencije) u tom svojstvu ikada bio osiguran, to su tuženi i prvostepeni organ, a i prvostepeni sud, pravilno zaključili da on ne ispunjava uslove za sticanje prava na invalidsku penziju po propisima PIO vojnih osiguranika.
3. AP-4203/11 M.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 27. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 004817 10 U od 7. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, u upravnoj stvari ostvarivanja prava na invalidsku penziju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženog Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje od 3. juna 2010. godine. Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je zaključio da osporenim i nižestepenim aktom nisu povrijeđena prava apelanta, niti na zakonu zasnovani neposredni lični interesi i da su prilikom donošenja prvostepenog i osporenog rješenja utvrđene sve relevantne činjenice od kojih zavisi pravilno rješavanje predmetne upravne stvari, te da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeno materijalno pravo.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3540/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić