Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3608/11 (D.o.o. „LIGNUM“ Teslić,D. S.,R. S.)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3608/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-3608/11, rješavajući apelacije D.o.o. „LIGNUM“ Teslić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

D.o.o. „LIGNUM“ Teslić, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 0 10008 11 Pž od 8. jula 2011. godine;

Dragoslav Sladojević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 002783 10 Rev od 28. jula 2011. godine;

Radojka Soldat, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000209 09 Rev od 10. augusta 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3608/11 D.o.o. „LIGNUM“ Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnio je 12. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 0 10008 11 Pž od 8. jula 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i utvrđeno da je ništav ugovor o zakupu zemljišta zaključen između tužitelja i apelanta, naloženo apelantu da predmetno zemljište oslobođeno od lica i stvari preda u posjed tužitelju, te obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga po osnovu neplaćene zakupnine. U toku postupka je utvrđeno da je apelant ušao u posjed predmetnog zemljišta na osnovu zaključenog ugovora o zakupu, da se obavezao platiti određeni novčani iznos na ime godišnje zakupnine i da isti nije uplatio, te da se nalazio u posjedu zemljišta. Stoga je na osnovu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključeno je da je osnovana tužiteljeva tužba.

2. AP-3922/11 Dragoslav Sladojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 10. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 002783 10 Rev od 28. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja ugovora o poklonu nekretnina, brisanja upisa i uspostave ranijeg zemljišno-knjižnog stanja. U toku postupka na osnovu izvedenih dokaza nije utvrđeno da je poklonodavac zaključila predmetni ugovor o poklonu u bitnoj zabludi, niti da je prvotuženi prevario poklonodavca prilikom zaključenja istog, te stoga je odbijena apelantova tužba u skladu sa čl. 61. i 65., u vezi sa odredbama čl. 111. i

112. ZOO.

3. AP-3989/11 Radojka Soldat (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mrkonjić Grada, koju zastupa Mile Marčić, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 17. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000209 09 Rev od 10. augusta 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 9. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i utvrđeno da je ugovor o doživotnom izdržavanju, zaključen između apelantice, kao primaoca izdržavanja, i tuženog, kao davaoca izdržavanja, prestao po sili zakona. Nadalje, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se raskine ugovor o poklonu stana, zaključen između apelantice, kao poklonodavca, i tuženog, kao poklonoprimca, te brišu svi upisi izvršeni na osnovu navedenog ugovora. U toku postupka je utvrđeno da je zaključivanjem ugovora o poklonu praktično prestao po zakonu da važi ugovor o doživotnom izdržavanju, jer je stan koji je bio predmet oba ugovora, postao vlasništvo tuženog upisom u odgovarajuću vlasničku knjigu. Međutim, utvrđeno je da je ugovor o poklonu zaključen u formi propisanoj odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, istim tuženi nije preuzeo nikakvu obavezu prema apelantici, jer se radilo o dobročinom, jednostranom obavezujućem ugovoru, te da tuženi svojim ponašanjem prema apelantici, kao poklonodavcu, nije iskazao grubu neblagodarnost kako je predviđala odredba Opšeg građanskog zakonika.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3608/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3608/11 (D.o.o. „LIGNUM“ Teslić,D. S.,R. S.) | Sudska praksa | Aktio