Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4225/11 (D. S.,M. T.,S. Z.,M. S.,UPP „Mašinski Servis“ Nova Topola,M. M.,R. M. N. B., J. R. i Lj.V.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4225/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-4225/11, rješavajući apelacije Dušana Simića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dušan Simić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000976 09 REV od 1. septembra 2011. godine;
Mira Trubarac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038409 09 REV od 28. jula 2011. godine;
Spomenka Zelen, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035611 10 REV od 25. augusta 2011. godine;
Muamer Solak, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 010914 10 GŽ od 29. septembra 2011. godine;
UPP „Mašinski Servis“ Nova Topola, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 006232 10 GŽ od 26. augusta 2011.
godine;
Miro Mihaljević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 RS 010782 12 REV od 14. februara 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 RS 010782 11 RSŽ od 8. novembra 2011. godine;
R. M. N. B., J. R. i Lj.V., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 PS 000 401 09 REV od 6. oktobra 2011.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4225/11 Dušan Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, podnio je 31. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000976 09 REV od 1. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da ga vrati na posao, dok je odbačen tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu plata i toplog obroka za period od 1992. do 2005. godine, te regres za svaku godinu u navedenom periodu. U postupku je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos kod tužene 1992. godine kada je upućen na čekanje posla zbog smanjenja obima rada, te da je apelant 1999. godine podnio tužbu sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Također je utvrđeno da je tužena 1998. godine pozivala apelanta radi rješavanja njegovog radnopravnog statusa, ali da se apelant po uredno primljenom pozivu nije javio. S tim u vezi, zaključeno je da odsustvo interesovanja apelanta za vlastiti radnopravni status kod tužene i njegovo pasivno držanje prema radu predstavljaju vid odbijanja bilo kakvog rada kod tužene uključujući i rad na radnom mjestu na kojem je ranije bio raspoređen, pa su se stekli uslovi za primjenu člana 53. tačka 4b. Zakona o radnim odnosima, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Osim toga, zaključeno je da je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu regresa, kojeg je apelant istakao na pripremnom ročištu 2008. godine, neblagovremen budući da je apelant za podnošenje ovog zahtjeva propustio prekluzivni rok propisan odredbom člana 118. stav 2. Zakona o radu.
2. AP-4349/11 Mira Trubarac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kozarske Dubice, koju zastupa Zoran Bubić advokat iz Banja Luke, podnijela je 9. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038409 09 REV od 28. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice, vraćanje na rad, naknadu plata i toplog obroka, te uplatu doprinosa za PIO. U postupku je utvrđeno da je apelantici, kao zaposlenici u Opštinskom sudu za prekršaje Kozarska Dubica na mjestu referenta za vođenje upisnika, prestao radni odnos po sili zakona, primjenom odredaba člana 79. stav 1. Zakona o sudovima, nakon čega je apelantica privremeno preuzeta u Osnovni sud u Prijedoru, koji je raspisao interni oglas za prijem radnika, a na koji se se prema odredbama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Osnovnom sudu u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Pravilnik) imali pravo prijaviti samo bivši zaposlenici Opštinskog suda za prekršaje Prijedor. S tim u vezi, zaključeno je da se apelantica nije imala pravo prijaviti na pomenuti oglas, pa proizilazi da tužena u postupku raspisivanja izbora kandidata nije povrijedila odredbe Pravilnika, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan.
3. AP-4474/11 Spomenka Zelen (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Đuro Ćopić advokat iz Banja Luke, podnijela je 21. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035611 10 REV od 25. augusta 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 12. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica radnica tuženog, te da se tuženi obaveže da sa apelanticom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da je vrati na posao i isplati joj naknade na ime neostvarenih plata za period od 1999. do 2009. godine. U postupku je utvrđeno da se apelantica nije obraćala nadležnom organu tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa u skladu sa odredbama člana 55. stav 1. Zakoan o radu, zbog čega je izgubila pravo na sudsku zaštitu, u skladu sa članom 105. Zakona o radu. Također je utvrđeno da je apelantica predmetnu tužbu podnijela neblagovremeno, tj. apelantica je za prestanak radnog odnosa saznala 1999. godine, a tužbu sudu je podnijela tek 2004. godine, propuštajući stroge zakonske rokove propisane Zakonom o radu, pa prizilazi da je njena tužba neosnovana.
4. AP-4506/11 Muamer Solak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Haris Džafo advokat iz Vogošće, podnio je 23. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 010914 10 GŽ od 29. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da apelantu isplati regres za 2008. godinu, dok je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi isplati topli obrok za 2007. i 2009. godine, dio regresa i otpremninu odbijen kao neosnovan. U odnosu na odbijajući dio presude, utvrđeno je da je ugovor o radu apelantu prestao sporazumom zaključenim sa tuženim, a ne otkazom od strane tuženog, kako apelant ističe u tužbi, pa proizilazi da apelantu ne pripada pravo na isplatu otpremnine, prema članu 22. Općeg kolektivnog ugovora i člana 100. Zakona o radu, dok je u odnosu na isplatu dijela regresa i toplog obroka utvrđeno da apelant nije dokazao da mu tuženi nije isplaćivao sporne naknade u utuženim periodima.
5. AP-4583/11 UPP „Mašinski Servis“ Nova Topola (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nove Topole, podnio je 1. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 006232 10 GŽ od 26. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima kao svojim zaposlenicima isplati neisplaćene plate u iznosima i za periode bliže navedene u dipozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant u spornim periodima nije tužiteljima isplaćivao plate, iako su kod njega radili, pa ga je sud u skladu sa članom 83. Zakona o radu obavezao da im isplati tražene naknade, u iznosima koji su utvrđeni na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke i drugih dokaza. Sud je ocijenio neosnovanim i nedokazanim apelantove tvrdnje da pojedini tužitelji u spornom periodu nisu bili prisutni na poslu, niti su radili kod apelanta.
6.AP-5053/11 i AP-2288/13
Miro Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 30. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 RS 010782 11 RSŽ od 8. novembra 2011. godine. Apelant je 28. maja 2013. godine podnio novu apelaciju broj AP 2288/13 protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 RS 010782 12 REV od 14. februara 2013. godine, kojim je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv pomenute presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 RS 010782 11 RSŽ od 8. novembra 2011. godine. Navedena apelacija je spojena sa apelantovom apelacijom broj AP 5053/11. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je odluka o otkazu ugovora o radu apelanta nezakonita te da mu nije prestao radni odnos, kao i da sud naloži tuženim „Unitrade“ i „Bigeste“ da apelanta vrati na posao na radno mjesto recepcionera ili drugo odgovarajuće radno mjesto, isplati mu nesiplaćene plate i uplati doprinose za PIO u iznosima i za periode bliže navedene u dipozitivu presude. Pored toga, usvojen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi isplate razliku neisplaćenih plata i uplate doprinose za PIO za 2010. godinu. U osnosu na odbijajući dio presude, utvrđeno je da je apelantu od strane tuženog „Unitrade“, koji je kupio preduzeće „Bigeste“ u kojem je apelant zaposlen, ponuđen sporazumni raskih ugovora o radu, što apelant nije prihvatio, nego je prestao da radi i nije se javljao na poziv tuženog „Unitrade“ da potpiše novi ugovor o radu, nakon čega je tuženi donio rješenje o otkazu ugovora o radu apelanta, pa je prema zaključku suda tuženi „Unitrade“ ispunio sve zakonske obaveze prema apelantu. Također je utvrđeno da je apelant sa tuženim „Bigeste“ zaključio nagodbu kojom se odrekao plaća za period od 2005. godine do privatizacije pomenutog preduzeća, 2008. godine, pa je to sud primjenom člana 344. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prihvatio kao otpuštanje duga za sporni period. Pored toga, zaključeno je da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji su istakli tuženi u pogledu apelantovih potraživanja za period od septembra 2000. do oktobra 2007. godine, budući da je apelant podnio tužbu sudu u oktobru 2010.godine, tj. nakon isteka zakonskog roka od tri godine, pa je u tom smislu njegovo potraživanje zastarjelo primjenom člana 106. Zakona o radu u vezi sa članom 372. ZOO.
7. AP-5055/11 R. M. N. B., J. R. i Lj.V. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zvornika, koje zastupa Ozrenka Jakšić advokatica iz Zvornika, podnijele su 30. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 PS 000 401 09 REV od 6. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se ponište kao nezakonita rješenja o prestanku radnog odnosa, da se vrate na posao i rasporede na radna mjesta u skladu sa njihovim stručnim i radnim sposobnostima, te da im se isplate neisplaćene plate. U postupku je utvrđeno da je apelanticama, koje su ranije bila zaposlene u obdaništu i ambulanti tuženog, nakon izvršene privatizacije tuženog i nove organizacije posla kojom nisu predviđena njihova radna mjesta, ponuđeno da zaključe nove ugovore o radu, što su apelantice odbile, pa im je na taj način u skladu sa članom 164. Zakona o radu, tj. po sili zakona, prestao radni odnos. Također je utvrđeno da apelantice u konkrentom slučaju nisu koristile pravo prigovora poslodavcu niti bilo koje drugo pravno sredstvo, prije obraćanja sudu, pa su se na taj način lišile prava dokazivanja da je učinjena ponuda od strane tužene nezakonita, odnosno da nije u skladu sa odredbama član 163. Zakona o radu, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev neosnovan. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4225/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić