Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4314/11 (M.M. i B.M.,M. K.,G. B.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4314/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-4314/11, rješavajući apelacije M.M. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M.M. i B.M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007768 11 Rev od 9. augusta 2011. godine;
Mirsada Kalajdžisalihović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000611 10 Rev od 25.
augusta 2011. godine;
Gojko Bandić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 003926 10 Rev od 8. septembra 2011.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4314/11 M.M. i B.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Republike Srbije, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijele su 8. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007768 11 Rev od 9. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj, temeljem ugovora o kupoprodaji od 15. marta 1983. godine i posjeda nekretnina postao suvlasnik sa 2023/5184 i sa 2023/10368 dijela nekretnina, pobliže preciziranih u izreci drugostepene presude, pa su mu apelantice dužne priznati prednje pravo i izdati valjanu tabularnu ispravu za upis prava u zemljišne knjige. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbi člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti i člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
2. AP-4944/11 Mirsada Kalajdžisalihović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 22. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000611 10 Rev od 25. augusta 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 17. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je njen prednik S.K. kupoprodajom postao vlasnik objekta-ljetne kuhinje, te da je stekao pravo korištenja dijela zemljišta, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, a što je tuženi dužan priznati i trpiti da se u zemljišnim knjigama upiše pravo vlasništva i korištenja na ime umrlog S.K. na opisanom dijelu nekretnina. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud, a nakon što je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilnom primjenom relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, žalbu apelantice odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
3. AP-4947/11 Gojko Bandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, podnio je 21. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 003926 10 Rev od 8. septembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništav ugovor zaključen dana 26. jula 2000. godine između tuženih, kojim ugovorom je prvotuženi prodao drugotuženom nekretninu, pobliže preciziranu u izreci prvostepene presude, te da se utvrdi da je apelant u dijelu sa ½ vlasnik poslovnog prostora površine 140 m2 i vlasnik cjelokupnog stana izgrađenog iznad tog prostora, pa da se naloži tuženim da mu izdaju ispravu podobnu za uknjižbu njegovih prava na tim nekretninama. Također, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se u skladu sa utvrđenjima iz tač. 1. i 2. ima izvršiti brisanje svih upisa u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina koji su nastali na temelju navedenog ugovora, te da se naloži drugotuženom da mu preda u posjed poslovni prostor, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude, kao i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je, između ostalog, konstatovao da su nižestepeni sudovi kod pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenili materijalno pravo (član
103. Zakona o obligacionim odnosima i član 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) kada su kao neosnovan odbili tužbeni zahtjev. Također, Vrhovni sud je istakao da i po ocjeni tog suda shodno diktatu raspravnog načela (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku) provedenim dokazima apelant nije dokazao iznijete pravno relevantne činjenice o ništavosti predmetnog ugovora, pa snosi negativne posljedice primjene pravila o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku).
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4314/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić