Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4830/11 (ZZ „Poljoprivrednik“ sa p.o. -u stečaju-Bratunac,S. Š.,A. H. i A. H.)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4830/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-4830/11, rješavajući apelacije ZZ "Poljoprivrednik" sa p.o. -u stečaju- Bratunac i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

ZZ „Poljoprivrednik“ sa p.o. -u stečaju- Bratunac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000 501 10 Rev od 3. novembra 2011. godine;

Salih Šehić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010185 10 Rev od 13. septembra 2011.

godine;

Almir Hajdar i Almira Hajdar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 010031 10 Rev od 28.

septembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4830/11 ZZ „Poljoprivrednik“ sa p.o. -u stečaju- Bratunac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, Miodrag Petrović iz Zvornika, podnio je 21. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000 501 10 Rev od 3. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade materijalne štete za izuzete nekretnine isplati određeni novčani iznos, a sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da bi apelantu, kod činjenice da je tužena dodijelila na korištenje zemljište koje je njegovo vlasništvo, pripadala naknada štete na ime izgubljene dobiti u visini naknade za navedeno zemljište da poništenjem rješenja o dodjeli navedenog zemljišta isto nije vraćeno u vlasništvo apelantu, koja činjenica se ne može zanemariti, pa, shodno tome, nisu ispunjeni ni zakonski uslovi iz odredbi čl. 154. stav 1. i 189. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima za usvajanje tužbenog zahtjeva po osnovu naknade materijalne štete.

2. AP-4843/11 Salih Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Aid Glavović i Jasmin Humačkić, advokati iz Mostara, podnio je 20. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010185 10 Rev od 13. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da prilikom saobraćajne nezgode od 28. januara 2000. godine nije došlo do kontakta između vozila apelanta i nekog drugog vozila, nego da je vozač koji je upravljao vozilom apelanta na cesti pokrivenoj snijegom i ledom, u noćnim uslovima, zbog neprilagođavanja brzine vozila uslovima puta, sletio sa puta, uslijed čega je došlo do prevrtanja i oštećenja vozila apelanta. Shodno tome, Vrhovni sud je naglasio da su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev, jer usvajanje istog ne omogućava nijedna norma materijalnog prava.

3. AP-5029/11 Almir Hajdar i Almira Hajdar (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Konjica, koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 28. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 010031 10 Rev od 28. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smrti oca, zatim, na ime troškova sahrane, podizanja nadgrobnog spomenika i održavanja mezara, isplati određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci presude. Također, osporenom konačnom odlukom Almira Hajdar je odbijena sa tužbenim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da imajući u vidu utvrđene činjenice, da je tuženi kao subjekt registrovan 12. augusta 1992. godine, a da je šteta nastala 5. augusta 1992. godine (desila se saobraćajna nezgoda) i da je taj sud vezan činjeničnim utvrđenjem nižestepenih sudova (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku), to osnovano tuženi ukazuje da temeljem Zakona o osiguranju imovine i lica, donijetog 1995. godine, nije odgovoran, tj. nije pasivno legitimisan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4830/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4830/11 (ZZ „Poljoprivrednik“ sa p.o. -u… | Sudska praksa | Aktio