Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4838/10 (A. B.)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Penzija
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4838/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-4838/10, rješavajući apelaciju Abida Botića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abida Botića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 00024 09 Rev od 9. septembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-08-001 813 od 30.

oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 071- 0-P-06-002354 od 5. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-002354 od 5. juna 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu na ime neisplaćenih penzija za period od 26. decembra 2002. godine pa do 25. januara 2006. godine isplati iznos od 17.892,68 KM na ime glavnog duga, iznos od 6.926,90 KM na ime kamata, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, kao i da naknadi troškove postupka u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

2. Osnovni sud je prvo istakao da je apelant 25. novembra 2006. godine podnio tužbu protiv tuženog radi neosnovanog obogaćenja. Sud je nadalje istakao da je u toku postupka kao nesporno utvrdio da je apelantu priznat status penzionera i da je od Fond PIO uredno primao penziju počev od 1. februara 1991. godine do aprila 1993. godine, odnosno ponovo od 25. januara 2006. godine kad je podnio zahtjev za ponovnu uspostavu isplate penzija do danas. Dalje je navedeno da je među strankama sporno da li apelantu pripada pravo na isplatu neisplaćenih penzija za period od 26. decembra 2002. godine pa do pa do 25. januara 2006. godine, da li je apelant bio u obavezi da prijavi tuženom promjenu adrese, te da li je nastupila zastarjelost potraživanja apelanta na ime neisplaćenih penzija. U konkretnom slučaju sud je cjenio istaknuti prigovor zastare potraživanja počev od 26. decembra 2002. godine kao danom postavljenog tužbenog zahtjeva pa do 1. decembra 2006 godine kao danom podnošenja tužbe sudu. Osnovni sud je stao na stanovište da je istaknuti prigovor zastare potraživanja apelanta za period od 26. decembra 2002 godine pa do 30. novembra 2003. godine, osnovan, dok je prigovor zastare potraživanja neosnovan za period od 1. decembra 2003. godine pa do 1. decembra 2006. godine.

3. Kao mjerodavno pravo za ostvarivanje i zaštitu prava apelanta u ovoj pravnoj stvari sud je kao „lex specialis“ primjenio Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS („Službeni glasnik RS“ broj 106/05: -Prečišćen tekst; u daljnjem tekstu: Zakon). Osnovni sud navodi da je odredbom člana 180. Zakona propisano da se penzija i ostala novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja utvrđuju u mjesečnom iznosu i isplaćuju unazad, u tekućem mjesecu za protekli mjesec, a u stavu 2 ovog člana da se dospjela primanja iz prethodnog stava, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu naknadno isplatiti. Nadalje je odredbom člana 183. istog Zakona propisano da je korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan da u roku od 8 dana prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korišćenje ili obim prava. Dakle, kako je naveo Osnovni sud, apelant je, shodno navedenim odredbama Zakona bio u obavezi da tuženom prijavi činjenicu promjene adrese odnosno boravišta. Kako je obaveza apelanta bila da u skladu sa Zakonom u propisanom roku obavijesti tuženog o promjeni adrese stanovanja odnosno boravišta, kao činjenica koja je od uticaja na korišćenje njegovih prava priznatih Zakonom, a što apelant nije učinio sve do 26. decembra 2005. godine, tuženi je, po mišljenju Osnovnog suda, pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelanta za retroaktivnu isplatu penzija za period od 26. decembra 2002. godine pa do 25. januara 2006. godine, a kako glasi tužbeni zahtjev apelanta, jer je korisnik tj; apelant prouzrokovao okolnosti koje su dovele do toga da se penzija nije mogla isplaćivati.

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 813 od 30. oktobra 2008. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda da je do prestanka isplate penzija došlo krivicom samog apelanta pravilna i da se na ovaj način tuženi nije neosnovano obogatio.

5. Kako je naveo Okružni sud, odredbom člana 151. stav 1. Zakona, koji je bio na snazi u vrijeme ponovnog uspostavljanja prava na penziju apelanta, kao i odredbom člana 158. ranijeg Zakona (,,Službeni glasnik RS“ broj 27/93), propisano je da je korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korištenje i obim prava. Navodi se da je apelant bio dužan da tuženom prijavi adresu novog boraviša, odnosno prebivališta, što nije učinio i u čemu se ogleda njegov propust. Dalje se navodi da, prema odredbi člana 148. stav 2. Zakona koji je tada bio na snazi, dospjela penzija i ostala novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti, jer je, propuštanjem da prijavi adresu novog boravišta odnosno prebivališta, apelant sâm prouzrokovao takve okolnosti. Na taj način je, po mišljenju Okružnog suda, tuženog doveo u situaciju da mu ne može isplaćivati penziju zbog toga što mu nije poznata njegova adresa. Suprotno navodima žalbe, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud na pravilan način raspravio istaknuti prigovor zastare potraživanja za period od 26. decembra 2002. godine, pa do 1. decembra 2003. godine, pravilnom primjenom odredbe člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, kako zaključuje Okružni sud, penzije jesu stečena prava, ali utvrđena, a neisplaćena penzija predstavlja povremeno potraživanje, na koje se primjenjuje zastarni rok iz navedene zakonske odredbe. Navedeno je da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da nije jasno zbog čega je prvostepeni sud samo za ovaj period prihvatio istaknuti prigovor zastare, kada stanje spisa ukazuje da je samo za ovaj period, imajući u vidu datum podnošenja tužbe, tj. 4. decembra 2006. godine, potraživanje tužitelja zastarjelo.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 00024 09 Rev od 9. septembra 2010. godine revizija apelanta je odbijena. U obrazloženju odluke je istaknuto da je drugostepena odluka pravilna. Navedeno je da među strankama nije sporno da je apelant korisnik penzije od 1991. godine da mu je penzija isplaćivana do aprila 1992. godine, kada je napustio Banja Luku. Navedeno je da se apelant prvi put obratio tuženom podnošenjem zahtjeva 25. januara 2006. godine za uspostavu isplate penzije i da je tuženi rješenjem od 23. marta 2006. godine apelantu odredio penziju u perciziranom iznosu počev od 25. januara 2006. godine. Nadalje je istaknuto da je apelant preciziranim tužbenim zahtjevom tražio isplatu penzije od 26. decembra 2002. godine do 25. januara 2006. godine kao dana od kada mu je ponovo započeta isplata penzije. Vrhovni sud je zatim istakao da se, s obzirom da Zakon ne sadrži posebne odredbe o zastarijavanju prava na isplatu dospjelih a neisplaćenih penzija pa se stoga imaju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO. Vrhovni sud je zaključio da je, imajući u vidu odredbu člana 180. stav 1. Zakona u vezi sa odredbom člana 372. stav 1. ZOO, pravilan zaključak nižestepenih sudova da penzije spadaju u povremena novčana potraživanja koja zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nadalje, prema odredbi člana

388. ZOO zastarjevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom povjerioca preduzetom protiv dužnika kod suda ili drugog nadležnog organa u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

7. Vrhovni sud se pozvao na odredbe ZOO kojim je utvrđeno da poslije prekida zastarjevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjevanje (član 392. stav 1. ZOO). Po ocjeni Vrhovnog suda „Imajući u vidu naprijed navedeno i da je tužba podnesena 30. 11. 2006. godine, nižestepeni sudovi su, pogrešno ocijenili da je zastarjelo potraživanje tužitelja za period od 26. 12. 2002. godine pa do 30. 11. 2003. godine“. Medutim, suprotno navodima revizije, po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanta pozivom na odredbe člana 180. i 183. Zakona. Citiranim odredbama Zakona propisano je da je korisnik dužan da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja utiče na korišćenje ili obim prava, te da se dospjela primanja koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu naknadno isplatiti. Vrhovni sud dalje navodi, pozivajući se činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, da je apelant napustio Banja Luku zbog objektivnih okolnosti vezanih za ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini i u tom periodu, sve do ukidanja ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske 19. juna 1996. godine, bio je spriječen da prijavi promjenu adrese prebivališta, tako da mu se taj propust ne može stavljati na teret.

8. Dalje se navodi da je apelant po prvi put obratio nadležnom Fondu PIO pismenim zahtjevom od 26. decembra 2005. godine, dakle, nakon proteka više od devet godina od dana kada je to mogao učiniti. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda, nakon ukidanja ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske, apelant je, ukoliko je imao namjeru ponovno uspostaviti pravo na isplatu penzije, imao obavezu da se prijavi tuženom sa naznakom nove adrese prebivališta na koju bi se mogla vršiti isplata penzije, bilo u zemlji ili u inostranstvu. Ova obavezan apelanta, tim prije, bila je izraženija i zbog okolnosti da je promjena adrese uslijedila zbog ratnih dešavanja, pa je morao prijaviti svoju adresu odmah po prestanku ratnih sukoba. Vrhovni sud navodi da su zbog velike migracije stanovništva i činjenice da su, u pravilu, penzioneri starija populacija građana, nerealno je bilo očekivati da tuženi može izdvojiti sredstva za ove penzionere i držati ih na zasebnom računu, sve dok se oni ne prijave za isplatu ili dok se ne utvrdi da im je to pravo prestalo iz zakonom propisanih razloga.

9. To stoga što Zakon, kao "lex specialis" ne propisuje, kako navodi Vrhovni sud, da se u ovakvim situacijama neisplaćena sredstva deponuju na poseban račun. Upravo iz razloga teške ekonomsko financijske situacije, Zakon je propisao da se penzije usklađuju mjesečno, a prema stanju raspoloživih sredstava u Fondu PIO namjenjenih za isplatu penzija. Prema tome, kako zaključuje Vrhovni sud, apelantu „je uskraćeno pravo na isplatu penzija iz perioda koji je obuhvaćen tužbom, ne samo zbog nepoštivanja roka od 8 dana iz člana 183. [Zakona], već zbog toga što je apelant više od 9 godina bio pasivan u ostvarenju svojih prava iz penzionog osiguranja.“ Navedeno je da isticanje u reviziji da apelantu nije isplaćena penzija za period od 26. decembra 2005. godine, kada je podnio pismeni zahtjev tuženom i 25. januara 2006. godine, kada je počela ponovna isplata penzija, nije od uticaja na pravilnost pobijane odluke. Istaknuto je da je tuženi, nakon što je apelant podnio pismeni zahtjev, rješenjem od 23. marta 2006. godine odredio apelantu penziju u preciziranom iznosu od 25. januara 2006. godine. U tom kontekstu je navedeno „Dakle, ako je tim rješenjem povrijeđeno pravo [apelanta] u smislu pogrešnog utvrđivanja od kada mu pripada pravo na isplatu penzije, njegovo preispitivanje može se vršiti samo u postupku u kojem je doneseno.“

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je presudom Osnovnog suda odbijen tužbeni zahtjev kojim traži da se tuženi obaveže da na ime naiplaćenih penzija za vremenski period od 26. decembra 2002. godine pa do 25. januara 2006. godine isplati iznos od 17.892,68 KM na ime glavnog duga i iznos od 6.926,90 na ime kamate, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate. Apelant dalje navodi da je presudom Okružnog suda njegova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda, a presudom Vrhovnog suda je njegova revizija također odbijena. On dalje navodi da je 1992. godine, u toku rata na području, BiH bio je prinuđen, kao i drugo manjinsko stanovništvo u mjestu prebivališta da napusti područje BiH. Apelant dalje navodi da mu za vrijeme rata i nakon rata nije isplaćivana penzija na osnovu rješenja broj 1810 0606/91 od 26. februara 1991. godine, kojim mu priznato pravo na penziju. Zahtjevom od 26. decembra 2005. godine apelant je zatražio isplatu neiplaćenih penzija, a tuženi isplatu istih nije započeo od ovog datuma nego od 25. januara 2006. godine. Apelant zaključuje da je tuženi dužan da ispuni svoju obavezu u skladu sa donesenim rješenjem, jer je postupanjem tuženog umanjena njegova imovina, a tuženi se neosnovano obogatio na njegov račun.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 3498/08 od 9. marta 2011. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 9. marta 2011. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba) već odlučivao o istim činjeničnim i pravnim pitanjima koja se postavljaju i u ovoj apelaciji. Ustavni sud naglašava da su u navedenoj odluci apelant pokrenuo pitanje kršenja prava iz penziono invalidskog osiguranja navodeći da je da mu je, između ostalog, povređeno pravo i na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju

14. U navedenoj odluci je navedeno: „U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ovo osobito imajući u vidu da iz činjenica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da se apelant 3. augusta 2000. godine, u smislu relevantnih odredbi Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, obraćao nadležnom fondu za zahtjevom za uspostavu primanja iz PIO, da je nadležni fond svojim rješenjima od 5. oktobra 2000. godine odredio novi iznos penzije odnosno novčane naknade za tjelesno oštećenje, te apelantu izvršio isplatu potraživanja po ovom osnovu retroaktivno za godinu dana. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da iz odredbi Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, koji je nesporno lex specialis u odnosu na član 210. ZOO (na kojem je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev), proizilazi da se ova prava ostvaruju u upravnom postupku (čl. 161. do 171. Zakona o PIO iz 1993. godine, odnosno član 132. Zakona o PIO iz 2000. godine) te da je sudska zaštita osigurana u upravnom sporu. S toga, neovisno od činjenice da su redovni sudovi obrazloženje osporenih odluka zasnovali prvenstveno na odredbama ZOO o zastari potraživanja, Ustavni sud zaključuje, da su neosnovani navodi apelanta vezani za tvrdnje o povredi njegovih ustavnih prava. Ovo stoga što je o apelantovim pravima iz PIO odlučeno rješenjima nadležnog fonda koja apelant nije osporavao u zakonom propisanom postupku (po stanju spisa nije izjavljivao žalbu na prvostepeno rješenje odnosno ni pokretao upravni spor), već je nakon proteka punih sedam godina od ostvarivanja prava od ostvarivanja prava iz penziono invalidskog osiguranja pokrenuo postupak koji po odredbama relevantnog prava uopće nije mogao voditi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani“

15. Obzirom na zaključke koji su izneseni u prethodnoj tačci ove odluke, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 3498/08 u pogledu dopustivosti apelacije u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretne apelacije, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4838/10 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio