Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-623/11 („Interšped" d.o.o. Zenica,D. S., M. O., D. Z. i R. O. i „BIHAMK“ d.o.o. Sarajevo,„Del Rio“ d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-623/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP-623/11, rješavajući apelacije „Interšped" d.o.o. Zenica i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Interšped" d.o.o. Zenica, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000437 08 U od 5. januara 2011. godine;

Dragan Stojnić, Milena Obradović, Dragan Zlojutro i Radojica Obradović, protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001777 10 UVP od 26. januara 2011. godine, broj 11 0 U 001779 10 UVP od 26. januara 2011. godine, broj 11 0 U 001776 10 UVP od 16. marta 2011. godine i broj 11 0 U 001782 10 UVP od 16. marta 2011. godine;

„BIHAMK“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000163 08 U od 1. aprila 2011. godine;

Ug „Bosanskohercegovački Auto Moto Klub Bihamk“, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 00144 08 U od 5. maja 2011. godine;

„Del Rio“ d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, protiv presude Kantonalnog suda u Travniku broj 06 0 U 003820 11 U od 12. oktobra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-623/11 „Interšped" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 10. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000437 08 U od 5. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom donesenoj u obnovljenom postupku carinjenja, poništeno je rješenje odbijen je apelantov zahtjev kojim je apelant tražio oslobođenje od plaćanja carine za robu prijavljenju za carinjenje, i apelant je obavezan da uplati na račun Uprave za indirektno oporezivanje Banjaluka novčani iznos na ime carine, carinske evidencije i poreza na promet proizvoda. U postupku je utvrđeno da je u postupku carinjenja apelant iskoristio lažnu dokumentaciju, tj. zloupotrijebio je memorandum jedne humanitarne organizacije prikazujući ga kao darovnicu, da bi na osnovu te darovnice pustio u promet uvezenu robu oslobođenu od plaćanja carine.

2. AP-1840/11 Dragan Stojnić, Milena Obradović, Dragan Zlojutro i Radojica Obradović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnijeli su 21. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 U 001777 10 UVP od 26. januara 2011. godine, 11 0 U 001779 10 UVP od 26. januara 2011. godine, 11 0 U 001776 10 UVP od 16. marta 2011. godine i 11 0 U 001782 10 UVP od 16. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenim konačnim odlukama odbačen je zahtjev apelanata za povrat uplaćenog poreza na prijenos nepokrentosti i prava. U svim postupcima je utvrđeno da su apelanti sa različitim fizičkim i pravnim licima kao investitorima zaključili ugovore o zajedničkom ulaganju rada i sredstava u izgradnji stanova, da su investitori podnijeli poreske prijave za plaćanje poreza na prijenos nepokretnosti i prava, a da je poreski organ prihvatio cijenu nepokretnosti iz predmetnih ugovora i na tu vrijednost obračunao pomenuti porez, koji su investitori platili. Zaključeno je da apelanti u konkretnom slučaju nisu ovlaštena lica za podnošenje predmetnog zahtjeva u smislu člana 90. do 95. Zakona o poreskoj upravi, jer nisu bili poreski obveznici u konkretnom slučaju, te da niti činjenica da su apelanti kao kupci svojim sredstvima platili sporni porez i internim ugovorom sa investitorom se dogovorili da im se taj iznos vrati, ne može promijeniti zakonsku obavezu investitora na plaćanje poreza, niti ima ikakav pravni značaj u konkretnom slučaju.

3. AP-2334/11 „BIHAMK“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović advokati iz Sarajeva, podnio je 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000163 08 U od 1. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu kao poreskom obvezniku je utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza za period i u iznosu bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant na izlaznim fakturama nije iskazivao PDV po osnovu prihoda od naplaćene članarine za usluge koje pruža članovima upravo po osnovu uplaćenih članarina, a koje usluge u smislu Zakona o porezu na dodanu vrijednost podliježu obračunu i plaćanju PDV-a.

4. AP-2809/11 Ug „Bosanskohercegovački Auto Moto Klub Bihamk“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović advokati iz Sarajeva, podnio je 12. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 00144 08 U od 5. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu kao poreskom obvezniku je utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza za period i u iznosu bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da članarine koje apelant naplaćuje svojim članovima nisu oslobođene od plaćanja PDV-a budući da apelant ne posluje na principu humanitarne, sindikalne, dobrotvorne ili invalidske organizacije da bi u smislu člana 24. stav 1. tačka 8. Zakona o porezu na dodanu vrijednost bio oslobođen od plaćanja spornog poreza.

5. AP-4681/11 „Del Rio“ d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Midhat Gekić advokat iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, podnio je 9. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Travniku broj 06 0 U 003820 11 U od 12. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je razrezan porez na imovinu (automati za igre na sreću) za 2010. godinu i apelant je obavezan da uplati novčani iznos na ime navedenog poreza. U postupku je utvrđeno da je apelant koji obavlja djelatnost priređivnja igara na sreću i kao vlasnik automata za igre na sreću u skladu sa članom 5. stav 2. tačka 2. Zakona o porezima Srednjebosanskog kantona obavezan plaćati porez na imovinu fizičkih i pravnih lica. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 623/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-623/11 („Interšped" d.o.o. Zenica,D. S… | Sudska praksa | Aktio