Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3115/10 (A. M.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Mirno uživanje imovine
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Stanovi JNA
- Propisano zakonom
- Povrat stana
- Državljanstvo
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Proporcionalnost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-3115/10
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3115/10, rješavajući apelaciju Abdulaha Mandže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineje 2. i 5, člana 61. st. 1. i 2. i člana 77. st. 3. i 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Abdulaha Mandže.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantu osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.
marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva apelanta.
Na osnovu člana 77. st. 3. i 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 3115/10 od 21. oktobra 2010. godine, ostaje na snazi dok konačno Vlada Federacije Bosne i Hercegovine ne ispuni apelantova prava ustanovljena Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-15/11 od 30. marta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Abdulah Mandžo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnio je 21. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 000246 08 Uvp od 31. marta 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. jula 2010. godine tako što je istakao da apelaciju podnosi i protiv rješenja Službe za stambene poslove i povratak općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj o6-3-ČM-23-151/99 od 14. jula 2010. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 3115/10.
2. Apelant je 10. augusta 2012. godine podnio novu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 005557 10 U od 26. jula 2010. godine, koja je registrirana pod brojem AP 3024/12.
3. Apelant je 16. oktobra 2013. godine podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 03 0 U 005557 12 Uvp od 30. maja 2013. godine, koja je registrirana pod brojem AP 4261/13.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Budući da navedene apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3115/10. Spojene su sljedeće apelacije:
AP 3115/10, AP 3024/12 i AP 4261/13.
5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3115/10 od 21. oktobra 2010. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
6. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u predmetu AP 3115/10, Ustavni sud je 29. i 30. novembra 2010. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine koje zastupa Federalno pravobranilaštvo i Osmana Kriještorca, kao učesnika u postupku, zatražio da dostave odgovor na apelaciju. Osim toga, Ustavni sud je 14. marta 2011. godine od Kantonalnog suda i Službe za stambene poslove i povratak općine Tuzla zatražio kompletan spis povodom apelantove žalbe i fotokopiju upravnog spisa, koji je dostavljen 22. marta 2011. godine.
7. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 8. decembra 2010. godine, Kantonalni sud 14. decembra 2010. godine, Ministarstvo 15. decembra 2010. godine, Federalno pravobranilaštvo 20. decembra 2010. godine i Osman Kriještorac 10. decembra 2010. godine.
8. U predmetima AP 3024/12 i AP 4261/13 odgovori na apelaciju su od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženi 7. novembra 2013. godine. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. novembra 2013. godine, a Kantonalni sud 15. novembra 2013. godine.
9. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dobiveni u predmetu AP 3115/10 dostavljeni su apelantovim punomoćnicima 6. novembra 2011. godine, a iz preostalih spojenih predmeta 20. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
11. Apelant je 8. februara 1999. godine, Službi za stambene poslove općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) podnio zahtjev za povrat stana u Tuzli, ul. Franje Markovića broj 12/9 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) uz koji je priložio rješenje o dodjeli stana od 9. maja 1988. godine i ugovor o korištenju stana od 23. decembra 1988. godine.
12. Odlučujući o zahtjevu, nakon provedenog upravnog postupka, Služba za stambene poslove je donijela Rješenje broj 05-02/3-23-251/99 od 24. aprila 2001. godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat spornog stana.
13. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat stana, Ministarstvo ju je Rješenjem broj 12-06/3-857/01 od 26. juna 2001. godine odbilo kao neosnovanu.
14. Apelant je zatim pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je odlučujući u upravnom sporu donio Presudu broj U-235/01 od 15. novembra 2001. godine kojom je apelantova tužba odbijena kao neosnovana.
15. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, donio Rješenje broj Už-7/02 od 10. novembra 2005. godine, kojom je apelantova žalba uvažena, Presuda Kantonalnog suda broj U-235/01 ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno rješavanje.
16. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-U-06-000 051 od 25. oktobra 2006. godine apelantovu tužbu uvažio i osporeni akt, kao i prvostepeni akt Službe za stambene poslove, poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude je navedeno da u postupku nije potpuno utvrđeno činjenično stanje, konkretno nije utvrđeno da li apelant ima državljanstvo BiH.
17. U ponovnom postupku Služba za stambene poslove je, postupajući prema uputama Kantonalnog suda iz prethodne presude, održala usmenu raspravu nakon čega je doneseno Rješenje broj 05-02/I-1-ČM-23-251/99 od 17. januara 2008. godine, kojim je potvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na tom stanu, da taj stan koristi Osman Kriještorac (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik stana), da privremenom korisniku prestaje pravo privremenog korištenja stana i da je stan dužan predati apelantu, slobodan od lica i ličnih stvari. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da su upute Kantonalnog suda iz presude od 26. oktobra 2006. godine jasne i da se u konkretnoj situaciji treba primijeniti odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) koja je važila u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja Službe za stambene poslove od 24. aprila 2001. godine. S obzirom na takve upute, Služba za stambene poslove koja je donijela navedeno rješenje je u obrazloženju rješenja istakla da joj nije data mogućnost da raspravlja koju odredbu člana 3a. Zakona o prestanku primjene treba primijeniti na konkretan slučaj, nego je postupljeno po uputama Kantonalnog suda koje su za navedeni Stambeni organ obavezujuće. Odredbom člana 3a. Zakona o prestanku primjene, koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ od broja 11/98 do broja 56/01, propisano je, kako je dalje navedeno, da se izbjeglicom ne smatra lice koje je 30. aprila 1991. godine bilo u aktivnoj službi u SSNO-JNA, koje nije državljanin SRBiH (osim ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice) i koji je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH. Iz navedene odredbe proizlazi, kako je Služba za stambene poslove dalje obrazložila, da se ova tri uslova moraju kumulativno ispuniti da bi se mogao odbiti zahtjeva podnosioca za povrat stana. U ponovnom postupku je utvrđeno da je apelant državljanin BiH, te se stoga smatra izbjeglicom i licem koje ima pravo na povrat stana. Imajući u vidu navedeno, apelantovom zahtjevu je udovoljeno a privremenom korisniku je naloženo da stan preda apelantu u posjed.
18. Ministarstvo je odlučujući o žalbi privremenog korisnika i Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH protiv rješenja Službe za stambene poslove, Rješenjem broj 12/01-1-23-857/01 od 25. februara 2008. godine, poništilo rješenje Službe za stambene poslove od 17. januara 2008. godine i predmet vratilo na ponovni postupak. Žalbom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je Služba za stambene poslove nepravilno primijenila zakon, jer je trebala primijeniti član 3a. Zakona o prestanku primjene u verziji koja je usvojena Zakonom o izmjenama i dopunama ovog Zakona i koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 29/03 a u primjeni je od 1. jula 2003. godine. Tom odredbom je propisano da izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji FBiH, a kojima raspolaže FMO, čiji je NSP nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u FBiH, osim ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Stoga će, kako je dalje navedeno, Služba za stambene poslove u ponovnom postupku izvršiti detaljan uvid u spis predmeta i pravilnom ocjenom dokaza donijeti odluku u skladu sa zakonom.
19. Apelant je protiv osporenog akta Ministarstva pokrenuo upravni spor.
20. Kantonalni sud je odlučujući u upravnom sporu donio Presudu broj 03 0 U 000246 08 U od 27. juna 2008. godine, kojom je apelantova tužba uvažena, osporeni akt Ministarstva poništen i upravna stvar riješena tako da se žalbe privremenog korisnika stana i Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH izjavljene protiv rješenja Službe za stambene poslove od 17. januara 2008. godine odbijaju kao neosnovane i prvostepeno rješenje, kojim je apelantu potvrđeno da je bio NSP na predmetnom stanu, održava na snazi. Kantonalni sud je svoje odlučenje utemeljio na vremenskom važenju spornih odredbi istakavši da je Vrhovni sud u svom rješenju od 10. novembra 2005. godine ukazao na primjenu odredbe člana 3a. Zakona o izmjenama i dopunama i da je kasnija verzija člana 3a. koja je usvojena u Zakonu o izmjenama i dopunama tog zakona, na čijoj primjeni insistira Ministarstvo, već bila na snazi u vrijeme donošenja rješenja Vrhovnog suda. Naime, navedeni Zakon o izmjenama i dopunama koji je objavljen u Službenim novinama FBiH broj 29/03 stupio je na snagu 1. jula 2003. godine, dakle dvije godine prije donošenja rješenja Vrhovnog suda. Prema stanovištu Vrhovnog suda, koje je Kantonalni sud interpretirao u obrazloženju svoje presude, jasno proizlazi da na konkretan slučaj treba primijeniti materijalne odredbe Zakona o prestanku primjene koje su sadržane u prvobitnoj verziji člana 3a. Zakona o prestanku primjene, koji je stupio na snagu 4. jula 1999. godine. Kantonalni sud je pojasnio da po principu vremenskog važenja zakona, zakonitost akata u upravnom postupku se cijeni na osnovu propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog akta, odnosno na temelju propisa koji su važili u vrijeme donošenja prvog poništenog akta.
21. Na osnovu Rješenja Službe za stambene poslove broj 05-02/I-1-ČM-23-251/99 od 17. januara 2008. godine apelant je uveden u posjed stana 8. septembra 2008. godine o čemu je sačinjen zapisnik.
22. Protiv Presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 000246 08 U od 27. juna 2008. godine privremeni korisnik stana i Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH su Vrhovnom sudu podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
23. Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 U 000346 08 Uvp od 31. marta 2010. godine, koju je apelant osporio apelacijom evidentiranom kao AP 3115/10, uvažio zahtjeve za vanredno preispitivanje, presudu Kantonalnog suda od 27. juna 2008. godine preinačio i apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je presuda Kantonalnog suda donesena uz povrede federalnog zakona – Zakona o prestanku primjene, zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje osnovan. Istaknuto je da je presuda Kantonalnog suda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o prestanku primjene pri čemu su povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješavanje konkretne upravne stvari. Ovo iz razloga što Služba za stambene poslove, a ni Kantonalni sud, nisu mogli primijeniti propise koji nisu važili u vrijeme rješavanja apelantovog zahtjeva za povrat stana podnesenog 8. februara 1999. godine. Vrhovni sud je ukazao na izmijenjenu odredbu člana 3a. Zakona o prestanku primjene koja je usvojena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene i koja je stupila na pravnu snagu 1. jula 2003. godine. Imajući u vidu da su odredbe ovog zakona bile na snazi u vrijeme donošenja upravnih rješenja od 17. januara i 25. februara 2008. godine i pobijane presude Kantonalnog suda od 27. juna 2008. godine, Vrhovni sud je zaključio da Kantonalni sud nije mogao poništiti rješenje Ministarstva od 25. februara 2008. godine. Prilikom rješavanja u konkretnom predmetu, trebalo je primijeniti važeće odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene iz 2003. godine a ne odredbu ranijeg Zakona o prestanku primjene. Osim toga, istaknuto je da Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude pogrešno nalazi da je u ranijem Rješenju Vrhovnog suda Už- 77/02 od 10. novembra 2005. godine insistirano na primjeni zakonskih propisa koji nisu bili na snazi u vrijeme rješavanja o apelantovom zahtjevu za povrat stana.
24. Službi za stambene poslove se 14. juna 2010. godine obratio privremeni korisnik stana sa zahtjevom za uvođenje u posjed stana, navodeći da je rješenje te službe od 17. januara 2008. godine na temelju kojeg je on iseljen iz stana poništeno te da stoga ima pravni osnov da se vrati u posjed stana.
25. Rješavajući o zahtjevu privremenog korisnika stana za uvođenje u posjed, Služba za stambene poslove je donijela Rješenje broj 06-3-ČM-23-251/99 od 14. jula 2010. godine koje je apelant osporio dopunom apelacije, kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat stana, usvojen zahtjev privremenog korisnika za iseljenje apelanta iz stana, utvrđeno da apelantu prestaje pravo korištenja stana i naloženo mu da stan preda privremenom korisniku u roku od 15 dana. U obrazloženju ovog rješenja, Služba za stambene poslove je ponovila hronologiju dotadašnjih postupaka i utvrđenih činjenica, te je kao posebno važnu činjenicu istakla da je apelant po napuštanju Tuzle i spornog stana ostao u Službi oružanih snaga izvan BiH, odnosno u Službi vojske Jugoslavije, na što nesporno ukazuje Rješenje Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd od 30. marta 2004. godine. Navedenim rješenjem apelantu se priznaje pravo na privremenu penziju počevši od 1. januara 2004. godine, a profesionalne vojne službe je razriješen 31. decembra 2003. godine. Iz utvrđenog činjeničnog stanja, kako je zaključila Služba za stambene poslove, nesporno proizlazi da se apelant ne smatra izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u posjed, te je njegov zahtjev za vraćanje stana u posjed valjalo odbiti kao neosnovan primjenom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene u kojem je izmijenjenom odredbom člana 3a. propisano da se lica koja su bila u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine ne smatraju izbjeglicama, niti imaju pravo na povrat stana u FBiH. Činjenica da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine među strankama nije sporna.
26. Služba za stambene poslove je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 06-3-ČM-23-251/99 od 5. oktobra 2010. godine, koje je ispravljeno 8. oktobra 2010. godine, dopustila izvršenje rješenja Službe za stambene poslove od 14. jula 2010. godine kojim je naloženo apelantu da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja isprazni stan od lica i stvari i preda ga u posjed privremenom korisniku stana. Prinudno izvršenje je zakazano za 22. oktobar 2010. godine.
27. Ministarstvo je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja Službe za stambene poslove od 14. jula 2010. godine (o odbijanju zahtjeva za povrat i iseljenju apelanta iz predmetnog stana), donijelo Rješenje broj 12/01-1-23-627/10 od 3. septembra 2010. godine kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. Ministarstvo je ocijenilo da su činjenice u prvostepenom postupku pravilno utvrđene i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, uzeta je obzir nesporna činjenica da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH i da se stoga ne smatra izbjeglicom i nema pravo na povrat predmetnog stana.
28. Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 U 005557 10 U od 11. oktobra 2010. godine odbacio apelantov zahtjev za odlaganje izvršnog rješenja Službe za stambene poslove od 14. jula 2010. godine, jer je o apelantovom zahtjevu primarno nadležan da odluči upravni organ koji je nadležan za provođenje izvršenja tog akta, a posredno i nadležni sud kojem je tužba podnesena. Budući da apelant nije priložio dokaz da je tražio odlaganje izvršenja upravnog akta kod nadležnog organa, Kantonalni sud je njegov zahtjev odbacio kao neuredan i nepotpun.
29. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3115/10 od 21. oktobra 2010. godine o privremenoj mjeri po apelantovom zahtjevu obustavio postupak izvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Službe za stambene poslove od 5. i 8. oktobra 2010. godine do okončanja postupka o apelaciji.
30. Kantonalni sud je odlučujući o apelantovom u upravnom sporu protiv Rješenja Ministarstva broj 12/01-1-23-627/10 od 3. septembra 2010. godine, donio Presudu broj 03 0 IU 005557 10 U od 26. jula 2010. godine (koju je apelant osporio apelacijom evidentiranom kao AP 3024/12), kojom je apelantova tužba odbijena. U obrazloženju presude su hronološki navedena sva ranija rješenja donesena povodom apelantovog zahtjeva za povrat predmetnog stana, te je zaključeno da su organi uprave, pravilnom primjenom člana 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev za povrat stana. Kod nesporno utvrđenog činjeničnog stanja ne mogu se prihvatiti apelantove tvrdnje da je trebalo primijeniti raniju odredbu člana 3a. Zakona o prestanku primjene, jer se prema principu vremenskog važenja zakona primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja, po kojem su organi uprave i postupali.
31. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio zahtjev za vanredno preispitivanje, kojeg je Vrhovni sud odbio Presudom broj 03 0 U 005557 12 Uvp od 30. maja 2013. godine (koju je apelant osporio apelacijom evidentiranom kao AP 4261/13). U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant zahtjevom za vanredno preispitivanje pobija presudu Kantonalnog suda zbog povrede federalnog zakona i pravila postupka koja su mogla biti od uticaja na rješenje konkretne pravne stvari. Obrazlažući neosnovanost apelantovog zahtjeva, Vrhovni sud navodi da presuda Kantonalnog suda nije donesena uz povrede federalnog zakona i pravila postupka jer je apelant, kao prijeratni NSP na predmetnom stanu kojim raspolaže FMO nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog lica u oružanim snagama izvan teritorije BiH a nije mu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno primijenjena odredba člana 1. citiranog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene (koji je stupio na pravnu snagu 1. jula 2003. godine) kojom je izmijenjena odredba ranijeg člana 3a. citiranog Zakona o prestanku primjene koje su bile na snazi u vrijeme rješavanja apelantovog zahtjeva za povrat stana, pa je Kantonalni sud kao prvostepeni sud pravilno zaključio da se u smislu odredbi člana 3. st. 1. i 2. navedenog zakona, apelant ne može smatrati izbjeglim i raseljenim licem, pa mu stoga i ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed niti je, suprotno apelantovim tvrdnjama, povrijeđeno materijalno pravo na njegovu štetu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
32. Apelant je u apelacijama ukazao na kršenje prava na pravično suđenje, dom, imovinu i nediskriminaciju iz čl. II/3.e) f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. U opširnoj apelaciji iznio je hronološki redoslijed donošenja odluka upravnih organa i redovnih sudova koje su, kako navodi, nepravilnom primjenom materijalnog prava rezultirale konačnom odlukom kojom je njegov zahtjev za povrat stana odbijen. S tim u vezi je istakao da mu je sporni „vojni“ stan dodijeljen 1988. godine, kada je zaključio i ugovor o njegovom korištenju. U postupku povrata stana koji je vođen na različitim nivoima vlasti, nesporno mu je utvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava, ali je odbijanjem zahtjeva za povrat stana pogrešno primijenjeno materijalno pravo konkretno odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Istovremeno su zanemarene odredbe Evropske konvencije, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da stanarsko pravo predstavlja imovinu zaštićenu Evropskom konvencijom i Ustavom BiH. Takav princip je, kako je dalje ukazao, prihvatio i Ustavni sud u Odluci broj U 83/03. Osim toga, apelant je istakao da mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku te je zbog neopravdano dugog trajanja postupka povrata stana zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od 3.300,00 KM.
33. Apelant je, također, ukazao na presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine i Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine u kojima je utvrđeno da odbijanje vlasti da apelantima vrati u posjed stanove na kojima su imali stanarsko pravo, predstavlja kršenje prava na imovinu. Napomenuo je da je u posjedu spornog stana od 2008. godine, da je postupak kojeg je vodio povodom povrata stana rezultirao odlukom Vrhovnog suda koja je suprotna principima iz Evropske konvencije, te je predložio da se njegova apelacija usvoji i utvrdi kršenje navedenih prava.
b) Odgovor na apelaciju
34. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u konkretnom predmetu nema kršenja odredbi Evropske konvencije, da apelant u suštini pobija činjenično stanje što u postupku o apelaciji nije dozvoljeno, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
35. Kantonalni sud je naveo da je apelacija izjavljena protiv presude Vrhovnog suda koja je konačna u konkretnom slučaju, te da se stoga ne smatra učesnikom u postupku. U odgovoru povodom apelacije broj AP 3024/12 Kantonalni sud je istakao da je neosnovana, da je presuda tog suda pravilna a razlozi kod kojih u cijelosti ostaje, navedeni su u presudi.
36. Ministarstvo u odgovoru navodi da postupanjem tog organa nije došlo do kršenja apelantovih prava, odnosno da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjeni propisi, pa je predloženo da se apelacija odbije.
37. Federalno pravobranilaštvo ističe da je apelacija nedopustiva i neosnovana budući da je konačnom odlukom Vrhovnog suda odbijen apelantov zahtjev za povrat stana jer se apelant ne smatra izbjeglim i raseljenim licem. Osim toga, ukazano je da ne postoje dvije verzije člana 3a. Zakona o prestanku primjene kako se inicira u apelaciji, jer je presuda Vrhovnog suda koju apelant pobija u cjelini ispoštovala materijalno pravo i pravila postupka.
38. Privremeni korisnik je u odgovoru naveo da osporava navode apelacije jer je presuda Vrhovnog suda donesena u skladu s važećim propisima, dakle propisima koji su bili na snazi u vrijeme odlučivanja o apelantovom zahtjevu za povrat stana. Nesporna je činjenica da je apelant ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, te se stoga ne može smatrati izbjeglicom niti ima pravo na povrat predmetnog stana.
V. Relevantni propisi
39. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase: Član 3. st 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
40. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:
"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu."
VI. Dopustivost
41. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda broj 03 0 U 000246 08 Uvp od 31. marta 2010. godine i 03 0 U 005557 12 Uvp od 30. maja 2013. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu od 31. marta 2010. godine apelant je primio 7. juna 2010. godine a apelaciju je podnio 21. jula 2010. godine, a presudu od 30. maja 2013. godine je primio 19. augusta 2013. godine a apelaciju je podnio 16. oktobra 2013. godine, dakle, povodom obje presude u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
45. Apelant ukazuje da su mu odlukama redovnih sudova i nadležnih upravnih organa povrijeđena prava iz člana II/3.e), f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Navodi apelacije se u suštini odnose na odluku kojom mu je uskraćeno pravo na povrat tzv. „vojnog“ stana koji mu je dodijeljen prije izbijanja ratnih dejstava i za koji je zaključio ugovor o korištenju stana, ali nije zaključio pravno obavezujući ugovor o njegovom otkupu.
46. Imajući u vidu da je činjenično i pravno pitanje koje proizlazi iz navoda apelacije u ovom predmetu bitno činjenično i pravno slično pitanjima koja je Ustavni sud razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 102/12; dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelacije, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
47. Ustavni sud ipak naglašava da je u citiranoj odluci podsjetio na svoju dosadašnju praksu i brojne odluke u kojima je odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno da se vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine i da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud je u toj odluci podsjetio da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih su novije Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine), u kojima je suštinski problematizirano pitanje prava na imovinu u situaciji postojanja pravno obavezujućeg ugovora o otkupu nepokretnosti stana iz fonda bivšeg SSNO.
48. U Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine istaknuto je da se Sud time bavio i kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed u slučaju kada apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana; kada nije učestvovao u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine; pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine Ustavni sud se bavio pitanjem povrede ustavnih prava apelanata u slučaju kada su apelanti imali pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnih tzv. vojnih stanova, a uskraćena im je mogućnost da se vrate u posjed stanova koji su bili predmet kupoprodajnih ugovora i da se na njima uknjiže kao vlasnici, iako nisu učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, a u međuvremenu od napuštanja spornih stanova nisu iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
49. Također, u citiranoj odluci broj AP 1011/08 u kojoj je Ustavni sud odlučivao povodom apelacija koje su podnijeli nosioci stanarskih prava za povrat „vojnih“ stanova, u kojoj je utvrđeno kršenje člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je podsjetio na presudu Evropskog suda Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba), u kojoj je Evropski sud u odnosu na dio aplikanata (tri od ukupno šest) utvrdio kršenje člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je napomenuo da se Evropski sud u navedenoj odluci bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne „vojne“ stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, zatim je utvrđivao da li su aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da li su ili ne u međuvremenu od napuštanja predmetnih stanova iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
50. Dovodeći u vezu navode iz apelacije i suštinsko pitanje povrata „vojnog stana“ na kojem je apelant stekao stanarsko pravo (kako nesporno proizlazi iz osporene presude), principa iz presude Mago i drugi protiv BiH i Odluke Ustavnog suda AP 1011/08 sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud u odgovoru na pitanje da li je apelant imao „imovinu“ u smislu navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, podsjeća na već citiranu presudu Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, u kojoj je Evropski sud u tački 78. istakao: U skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom i domaćim zakonima, koji su doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice, svi nositelji stanarskog prava u Bosni i Hercegovini po pravilu imaju pravo povrata svojih predratnih stanova te njihovog otkupa po veoma povoljnim uvjetima. U Hrvatskoj, ovo nije slučaj. Nadalje, za razliku od hrvatskih organa vlasti, bosansko-hercegovački organi vlasti su konzistentno smatrali da stanarsko pravo predstavlja 'posjed' u smislu člana 1. Protokola br. 1 (vidi, na primjer, odluku Komisije za ljudska prava iz tačke 34. u gornjem tekstu i odluku Ustavnog suda iz tačke 54. u gornjem tekstu). Kako je ovaj stav domaćih organa vlasti naizgled u skladu sa međunarodnim standardima, Evropski sud ne vidi nikakav razlog zašto bi od njega odstupio. I na kraju, situacija u ovom predmetu se ne razlikuje mnogo od situacije u predmetu Đokić, uzimajući u obzir da oni koji su otkupili vojne stanove, koji se nalaze na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, nisu mogli upisati svoje vlasništvo te su ostali, usko gledajući, nositelji stanarskog prava (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, stav 12). Evropski sud stoga odbacuje prigovor tužene Vlade“.
51. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom odbijen apelantov zahtjev za povrat stana na kojem je 1988. godine, dakle prije rata u Bosni i Hercegovini, stekao stanarsko pravo. Budući da, prema praksi Ustavnog i Evropskog suda, stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
52. U vezi s pitanjem da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1512/06 od 3. aprila 2008. godine) zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je u predmetu Mago i dr. protiv BiH, razmatrajući aplikacije dvije grupe aplikanata (onih u pogledu kojih je utvrđeno kršenje i onih u pogledu kojih nije utvrđeno kršenje) utvrdio da otkazivanje stanarskih prava aplikanata odnosno onemogućavanje da se oni vrate u svoje predratne stanove predstavlja lišavanje imovine u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, ni Ustavni sud ne nalazi razlog da odstupi od svoje dosadašnje prakse i prakse Evropskog suda, pa zaključuje da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
53. Nadalje, što se tiče pitanja: (a) da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i (b) da li je miješanje proporcionalno cilju odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci, imajući u vidu presudu Mago i dr. protiv BiH u kojoj je Evropski sud ispitujući princip zakonitosti miješanja javnih vlasti u imovinu aplikanata, u tačkama 96-97. svoje odluke zaključio da su stanarska prava aplikanata u ovom predmetu otkazana u skladu s članom 3a. Zakona o prestanku primjene, da je Ustavni sud je tu odredbu proglasio ustavnom Odlukom broj U 83/03, te da je stoga jasno da je ometanje bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1, zaključak je Evropskog suda. Ustavni sud nema razloga da ne slijedi svoju praksu i praksu Evropskog suda, pa je i zaključak Ustavnog suda da je ometanje u mirnom uživanju imovine apelanata bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
54. Ispitujući cilj ometanja, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u tački 100. svoje odluke Mago i dr. protiv BiH istakao: „Iako je Evropski sud svjestan toga da su tokom i odmah nakon rata, mnogi napušteni stanovi navodno dodijeljeni najvišim vojnim i civilnim zvaničnicima čije su stambene potrebe već bile zadovoljene (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačke 10. i 61), izgleda da su ti nedostaci kasnije ispravljeni. U tom smislu, Evropski sud prihvata da je ometanje posjeda aplikanata provedeno s ciljem jačanja socijalne pravde, kao što to tvrdi tužena Vlada“. Stoga, u odnosu na cilj ometanja u mirnom uživanju imovine apelanata, Ustavni sud nastavlja slijediti svoju praksu i praksu Evropskog suda i zaključuje da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj.
55. U odgovoru na pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u već navedenoj odluci Mago i dr. protiv BiH izrazio dva stanovišta: da je došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju u pogledu gđe Ljeposave Mago (tačka 102) jer je ona lišena svoje imovine zbog službe gosp. Mage u snagama VJ tokom i nakon rata. Međutim, domaće vlasti su isticale da su, prema stambenim zakonima, bračni drugovi posjedovali stanarsko pravo zajednički, a zanemarile su činjenicu da gđa Mago više nije bila u braku s gosp. koji je pripadnik snaga VJ. Naglašeno je da u slučaju razvoda bračni drugovi imaju pravo, prema stambenim zakonima, odabrati koji od njih će nastaviti koristiti zajednički stan (vidi tačku 6. u prethodnom tekstu). Evropski sud smatra da organi vlasti moraju poštovati taj izbor. Tužena Vlada je, također, tvrdila da se aplikantica trebala obratiti nadležnom sudu za prijenos stanarskog prava nakon razvoda. Međutim, u skladu sa stambenim zakonima, takav postupak se mora provesti samo u slučaju nepostojanja sporazuma između bivših bračnih drugova u pogledu upotrebe njihovog stana nakon razvoda. U ovom slučaju, gospodin Mago nije predao zahtjev za povrat stana u Sarajevu i time se prešutno složio s tim da ga gđa Mago preuzme. U tim okolnostima, njegov status nije trebao biti uzet u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu za povrat stana gđe Mago. Kako aplikantica nije spadala ni u jednu od kategorija koje su podlijegale osporavanim mjerama, a tužena Vlada nije navela nijedan drugi razlog za lišavanje gđe Mago njenog posjeda, došlo je do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gđe Mago, zaključio je Evropski sud. Zatim je Evropski sud u tački 103. citirane odluke istakao: „da su gosp. Jovan Radović i gosp. Vase Krstevski lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u VJ tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Ne postoji nikakva naznaka, a kamoli dokaz, da su ti aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iako je tužena Vlada navela da su tim aplikantima vjerovatno dodijeljeni stanovi u Srbiji, ona nije pružila dokaze za tu tvrdnju. Strane su se složile, što je doista općepoznato, da je priroda rata u Bosni i Hercegovini bila takva da je služba u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri ukazivala na etničko porijeklo te osobe (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačka 60). Kao rezultat toga, sporne mjere, iako su se činile neutralnim, imale su takvo dejstvo da su se ljudi tretirali različito na osnovu svog etničkog porijekla. Evropski sud je u sličnim situacijama presudio da, principijelno gledano, nijedna razlika u tretmanu koja je zasnovana isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nečijem etničkom porijeklu ne može biti objektivno opravdana u savremenom demokratskom društvu (Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, tačka 44, ECHR 2009; D.H. i drugi protiv Češke Republike [GC], br. 57325/00, tačka 176, ECHR 2007-IV; i Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, tačka 58, ECHR 2005-XII). Evropski sud ne vidi nikakav razlog zašto bi odstupio od tog zaključka. Kako aplikantima nije pružena nikakva nadoknada, Evropski sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gosp. Jovana Radovića i gosp. Vase Krstevskog“.
56. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud bi, slijedeći praksu Evropskog suda u presudi Mago i dr. protiv BiH, trebao u slučajevima gdje su apelanti, koji su ostali u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine: a) nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i apelacije odbiti kao neosnovane; b) nakon napuštanja prijeratnog stana nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da jeste došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i apelacije usvojiti kao osnovane.
57. Međutim, Ustavni sud je suočen s činjenicom da u konkretnom predmetu niti organi uprave niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao ili nije stekao i novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
58. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog predmeta osporenim odlukama donesenim povodom apelantovog zahtjeva za povrat „vojnog“ stana na kojem je apelant stekao stanarsko pravo prije izbijanja ratnih sukoba, a koji je u konačnici odbijen primjenom člana 3a. Zakona o prestanku primjene i naloženo apelantovo iseljenje iz spornog stana (slično kao kod apelanta M. Kneževića iz Odluke AP 1011/08, točka 39) došlo do kršenja prava na imovinu jer nisu utvrđene relevantne činjenice u vezi s ispunjenjem uvjeta da mu stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelanta stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanta i zahtjeva javnog interesa.
59. Ustavni sud je u citiranoj Odluci AP 1011/08 podsjetio da je Evropski sud sam, u postupku koji je prethodio donošenju odluke Mago i dr. protiv BiH i uz pomoć Vlade Srbije, utvrđivao relevantne činjenice. Ustavni sud ne može neposredno provesti takav postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica, zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH, koja će, odlučujući o apelantovom zahtjevu, utvrditi da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao/stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, nakon čega će Vlada FBiH osigurati prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje, pravom na poštivanje doma i pravom na nediskriminaciju
60. Apelant je ukazao da je postupak povrata stana trajao neopravdano dugo i s tim u vezi je zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.300,00 KM. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog predugog trajanja postupka, Ustavni sud se poziva na stav usvojen u Odluci broj AP 244/08 u kojoj je Ustavni sud naglasio da, uzimajući u obzir zaključke u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i na pravično suđenje i da Ustavni sud, također, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljem usložnjavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješenja u smislu zaključaka Ustavnog suda (op. cit., AP 244/08, tačka 37). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja odluka o dopustivosti i meritumu kojom je odlučeno kao u dispozitivu dovoljna satisfakcija apelantu.
61. Imajući u vidu zaključke iznesene povodom povrede prava na imovinu apelanta, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje, pravu na poštivanje doma i pravu na nediskriminaciju iz člana. II/3.e) i f) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. i 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, bez utvrđivanja činjenica u pogledu ispunjenja uvjeta da mu njegovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, na apelanta stavili prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanta i zahtjeva javnog interesa.
63. Ustavni sud je ostavio na snazi Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3115/10 od 21. oktobra 2010. godine do konačnog ispunjenja apelantovih prava ustanovljenih Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, koja je dužna osigurati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, a s obzirom na činjenicu da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine do donošenja ove odluke još nije izvršila svoje obaveze
64. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 77. st 3. i 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić