Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4628/10 (S. B.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na odbranu
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4628/10
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4628/10, rješavajući apelaciju Safeta Bukvića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Bukvića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 003088 10 Kž od 2. septembra 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 003088 09 K od 30. oktobra 2009. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Safet Bukvić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, koga zastupa Emir Greda, advokat iz Konjica, podnio je 27. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 003088 10 Kž od 2. septembra 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 003088 09 K od 30. oktobra 2009. godine. Apelant je 28. oktobra 2010. godine i 19. novembra 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 4628/10 od 21. decembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 31. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. novembra 2013. godine. Federalno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 8. novembra 2013. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i Federalnog tužilaštva su dostavljeni apelantovom opunomoćeniku 20. decembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 003088 09 K od 30. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 003088 10 Kž od 2. septembra 2010. godine, apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u izreci te presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa članom 22. istog zakona za koje je, uz primjenu člana 41. KZSFRJ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da nije sporno da je usmrćeni M.P. prije zbrinjavanja u sklopu organiziranja Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) kao protivničke sile Armiji Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH) djelovao u oružanom sukobu, a da se 25. aprila 1993. godine nalazio među civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a koji su se predali UNPROFOR-u, svi hrvatske nacionalnosti, da je odložio oružje kao pripadnik HVO-a, da je pod oružanom pratnjom pripadnika Armije RBiH i u njihovoj vlasti doveden sa drugima u dvorište škole, da nije bio naoružan ni u momentu kada je u podrumu usmrćen hicima iz puške, te da je, zbog navedenih svojstava i okolnosti, usmrćeni imao status ratnog zarobljenika i da je bio zaštićeno lice po III ženevskoj konvenciji o zaštiti ratnih zarobljenika za vrijeme rata, što je dokazano izvedenim dokazima optužbe a navedeno utvrđenje ne osporava ni apelantova odbrana.
9. Prvostepeni sud je naglasio da su pripadnici HVO-a koji su dovedeni u dvorište osnovne škole u Čelebićima bili razni zarobljenici, te da su imali status zaštićenih lica, pa tako i usmrćeni M.P. u vrijeme počinjenja zločina. Istaknuto je da je nesporno da se zločin opisan u optužnici dogodio 25. aprila 1993. godine, a što proizlazi iz iskaza svih svjedoka optužbe, ali i nekih svjedoka odbrane koji su bili upoznati sa činjenicom da su u podrumu škole bili smješteni ratni zarobljenici, a utvrđeno je da su svi zarobljenici koji su prethodno bili postrojeni u dvorištu jedan po jedan bili smješteni u podrumu škole. Navedeno proizlazi ne samo iz svjedočenja svjedoka optužbe nego i iz svjedočenja nekih svjedoka odbrane.
10. Istaknuto je da prvostepeni sud nije imao nikakve sumnje o apelantovoj pripadnosti oružanoj snazi Armije RBiH, što proizlazi iz materijalnih dokaza Tužilaštva. Utvrđeno je da je apelant bio na radnoj obavezi u funkciji stražara, dakle, kao pripadnik oružane sile Armije RBiH. Navedenu činjenicu učinila je nespornim i apelantova odbrana, što je dokaz da je apelant bio svjestan karaktera sukoba a time i statusa zarobljenih pripadnika HVO-a, odnosno statusa oštećenog M.P. kao ratnog zarobljenika.
11. Prvostepeni sud je naveo da je apelantova odbrana njegovo učestvovanje u inkriminiranim radnjama osporavala alibijem. Odbrana je kroz iskaze svjedoka tvrdila da apelant u inkriminirano vrijeme nije uopće silazio u dvorište, odnosno da nije bilo moguće licima, osim vojnika, ni biti u dvorištu škole. Ukazano je da takva odbrana proizlazi iz iskaza gotovo svih svjedoka. Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu saglasne iskaze svjedoka optužbe koji su vidjeli apelanta u podrumu, te protivrječna kazivanja svjedoka odbrane o neznanju da je neko ubijen u podrumu, a posebno da nijedan od svjedoka odbrane nije iskazao da je vidio apelanta dolje u dvorištu, mada su svi bili tu, sud je ustanovio da je apelantova odbrana irelevantna i očigledno upravljena na izbjegavanje krivične odgovornosti. Iskazi svjedoka odbrane, koji su svojim kazivanjima pokušali osigurati alibi za apelanta i isključiti mogućnost da je on bio u dvorištu, pa samim time i u podrumu, sud je ocijenio kao iskaze koji su dati isključivo s namjerom da apelanta oslobode odgovornosti, pa ih je sud kao takve prihvatio imajući u vidu posebno sve ostale dokaze provedene na glavnom pretresu.
12. Na osnovu navedenog sud je izvan svake razumne sumnje utvrdio da je apelant ulazio u podrum škole, izvršio ubistvo kao saizvršilac sa nepoznatim vojnikom Armije RBiH, da je bio svjestan položaja u kojem su se nalazili ratni zarobljenici a posebno M.P. Dalje je navedeno da samo vrijeme i mjesto u kojem su se zarobljenici nalazili nedvosmisleno ukazuju na zaključak suda o apelantovom direktnom umišljaju, odnosno da je on bio svjestan svog djela i da je htio da ga učini a podstaknut pozivanjem nepoznatih lica da mu je usmrćeni M.P. kao snajperist u prethodnim borbama usmrtio zeta, a o čemu svjedoče i apelantove riječi koje je uputio vojnicima da ubiju M.P. ili će ga on ubiti, njegova ljutnja, kao i činjenica da je on, nakon ispaljivanja metka iz puške u usmrćenog, pitao prisutne: „Ima li tu još neko njegov?“ Istaknuto je da je sud utvrdio izvan razumne sumnje da je apelant kršenjem pravila međunarodnog prava u vrijeme oružanog sukoba između Armije RBiH i HVO-a ratnog zarobljenika pucnjem iz puške usmrtio, čime je učinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika zbog čega je proglašen krivim i kažnjen po zakonu.
13. Kantonalni sud je naglasio da vrijednost dokaza nije unaprijed određena ni kvalitativno ni kvantitativno, tako da je sud, u smislu slobodne ocjene dokaza, savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izveo zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana. Pri tome se sud rukovodio logičkom i psihološkom ocjenom dokaza. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili pred sudom sud je uzeo u obzir njihovo držanje, vladanje i karakter u mjeri u kojoj je to bilo moguće. U odnosu prema svim svjedocima sud je uzeo u obzir vjerovatnost, dosljednost i druge dokaze, te okolnosti samog izvršenja djela. Pri tome je bio svjestan činjenice da kredibilitet svjedoka zavisi od njihovog poznavanja činjenica o kojima svjedoče, njihovog integriteta, iskrenosti i činjenice da su obavezni da govore istinu u smislu zakletve koju su dali.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud na osnovu dokaza provedenih u postupku i na njima utvrđenih činjenica izveo pravilne zaključke prema kojima je apelant učinio radnje za koje je proglašen krivim. Istaknuto je da se, nasuprot tome, prigovori u apelantovoj žalbi svode na to da niko od saslušanih svjedoka odbrane nije potvrdio okolnost da je apelant kritičnom prilikom ulazio u dvorište škole, a posebno da nije ulazio u podrum škole gdje je pucanjem iz vatrenog oružja ubijen oštećeni M.P. Imajući u vidu takve žalbene prigovore, Vrhovni sud je ustanovio da je nižestepeni sud pravilno postupio kada se na način izložen u obrazloženju osporene presude temeljito bavio utvrđenjem odlučnih činjenica i okolnosti konkretnog događaja, te utvrdio, što ni odbrana ne osporava, da je više lica prilikom sprovođenja zarobljenih pripadnika HVO-a uzvikivalo: „Ubijte Marijana“, te „Safete, on ti je ubio zeta.“ Dalje, na osnovu iskaza svjedoka I.P., B.P. i M.M., a na određeni način i na osnovu iskaza svjedoka R.P. i Lj.K., sud je utvrdio da je apelant bio i u podrumu škole, i to u vrijeme i u momentu kada je ubijen oštećeni. Istaknuto je da su navedeni svjedoci na potpuno saglasan način prenijeli ono što su saznali u razgovoru sa poginulim S.K., tj. da je upravo apelant ubio oštećenog. Pri tome je za S.K. utvrđeno da je kritičnom prilikom bio u podrumu škole i da je bio neposredni očevidac događaja, te da je 15 dana po događaju poginuo tako što je pogođen hicem iz snajpera.
15. Dalje, okolnost da je apelant bio u podrumu i da je na opisani način pucao u oštećenog su neposredno potvrdili svjedoci I.P. i B.P., kao neposredni očevici događaja, te svjedok M.M., ukazujući da je vidio apelanta kada je ušao u podrumske prostorije škole s tim da su svjedoci I.P. i B.P. ustrajali u svojim tvrdnjama da su uočili da je i apelant, nakon N.N. vojnika, iz puške ispalio jedan hitac u pravcu mjesta na kojem se u njihovoj neposrednoj blizini, sa druge strane pregrade, nalazio oštećeni. Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud naveo iscrpne i uvjerljive razloge zašto je prihvatio kao vjerodostojne iskaze navedenih svjedoka optužbe, posebno iskaze svjedoka I.P. i B.P., i zbog čega iskazi tih svjedoka, kao i ostalih spomenutih svjedoka optužbe, te sadržaj materijalnih dokaza na koje se pozvao upućuju na zaključak u pogledu činjenice da je apelant kao saizvršilac sa N.N. vojnikom lišio života oštećenog, kao i da upućuju na način i okolnosti pod kojima je apelant učinio predmetno krivično djelo.
16. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je imao dovoljno čvrstih i uvjerljivih dokaza na kojima je mogao utemeljiti činjenično stanje u osporenoj presudi, to jeste utvrditi i činjenice koje se odnose na način na koji je izvršeno djelo. Utvrđeno je da je apelant došao u podrum škole zajedno sa N.N. vojnikom-pripadnikom Armije RBiH, koji je u ruci nosio pušku, pa nakon što je N.N. vojnik ispalio jedan metak u pravcu grudi oštećenog, apelant je od njega uzeo pušku, te dok je oštećeni još bio živ, u njegovom pravcu iz puške ispalio jedan metak. Da je apelant pucao u oštećenog u vrijeme dok je još bio živ, odnosno da ne stoji apelantova odbrana u dijelu u kojem tvrdi da je moguće da je oštećeni bio mrtav već od prvog ispaljenog hica i da se mrtav čovjek ne može ubiti, potvrdilo je više svjedoka-zarobljenika iz podruma koji su ustvrdili da je oštećeni i nakon ispaljenih hitaca izvjesno vrijeme bio živ, da je dugo i teško hropćući umirao.
17. U pogledu apelantovih navoda da je vještak sudske medicine utvrdio da su kritičnom prilikom u oštećenog ispaljena tri metka, Vrhovni sud je naveo da žalba potpuno zanemaruje činjenicu da je vještak, iznoseći tvrdnju da su u oštećenog ispaljena tri metka, zapravo utvrdio da je prilikom ekshumacije na odjeći oštećenog uočio tri oštećenja, ali je pritom sasvim određeno ukazao i na mogućnost da je, uslijed toga što je odjeća oštećenog bila presavijena, jedno zrno moglo nanijeti dva oštećenja. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani prigovori iz žalbe apelantovog branioca u pogledu okolnosti da su kritičnom prilikom ispaljena tri, a ne dva metka, na osnovu čega se istovremeno neosnovano žalbom postavlja pitanje ko je ispalio treći metak.
18. Istaknuto je da se apelantovom žalbom, također, osporava apelantov status tvrdnjom da apelant nije bio vojnik, već vatrogasac u službi osiguranja u kojoj nije bio ni zadužen, niti je posjedovao pušku. Ukazano je da Kantonalni sud nije imao bilo kakve sumnje o pripadnosti apelanta oružanoj snazi Armije RBiH, a što, i prema mišljenju Vrhovnog suda, nedvosmisleno proizlazi i iz materijalnih dokaza na koje se pozvao taj sud. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant bio na radnoj obavezi kao stražar, odnosno da je bio pripadnik oružane sile Armije RBiH. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, paušalnim prigovorima iz žalbe utvrđeni status apelanta kao pripadnika oružane sile Armije RBiH nije doveden u pitanje.
19. Također je utvrđeno da nije osnovan prijedlog iz žalbe apelantovog branioca kojim je predložio da se u predmetnoj krivičnoj stvari u ponovljenom postupku izvrši rekonstrukcija događaja. Naime, pošto je na osnovu crteža lica mjesta od 5. novembra 2009. godine, te fotodokumentacije istog datuma, koje je sačinilo Ministarstvo sigurnosti BiH - Državna agencija za istrage i zaštitu, kao i videokasete, odnosno CD-a sa snimkom dokaza podrumskih prostorija osnovne škole u Čelebićima u potpunosti objektivizirano lice mjesta, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije bilo potrebe da se izvodi rekonstrukcija.
20. Prema mišljenju Vrhovnog suda, na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno primijenio krivični zakon kada je opisane apelantove radnje pravno kvalificirao kao u izreci presude. Za takvu ocjenu nižestepeni sud je u obrazloženju svoje odluke dao valjane, uvjerljive i detaljne razloge, prvenstveno utvrđujući da je postojao oružani sukob između Armije RBiH i HVO-a, te naznačavajući da se predmetno krivično djelo oslanja na pravila međunarodnog prava i pozivajući se pritom na odredbe Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da je prvostepeni sud u svojoj presudi prilikom slobodne ocjene dokaza išao previše široko u korist optužnice, a jednostrano u tumačenju ocjene dokaza odbrane iz čega proizlazi da je prvostepena presuda proizvoljna u odnosu na ocjenu dokaza, te da tumačenje vjerodostojnosti dokaza optužbe nije logično, a dokazi odbrane, odnosno iskazi svjedoka su odbačeni bez valjanog obrazloženja. Smatra da je drugostepenom presudom apelantu uskraćeno pravo na odbranu i ravnopravan položaj u odnosu na optužbu. Navodi da je u predmetnom postupku imao tri branioca po službenoj dužnosti, što je, prema njegovom mišljenju, utjecalo na njegov položaj u odnosu na tužilačku stranu. Također, navodi da njegov branilac nije bio pozvan na drugo saslušanje pred istražnim organima koje je održano 6. maja 2005. godine.
b) Odgovor na apelaciju
22. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Ističe da su navodi apelacije identični navodima žalbe, te da su na te navode dati razlozi u osporenoj presudi.
23. U svom odgovoru na apelaciju Federalno tužilaštvo je navelo da su prvostepeni i drugostepeni postupak provedeni uz pravilnu primjenu odredaba ZKPFBiH, da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca i da nije prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku, a posebno zbog toga što apelantu nije bilo uskraćeno pravo na predlaganje i provođenje dokaza odbrane. Stoga smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
24. U Krivičnom zakonu SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički učine krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo.
Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Član 144.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
U Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine (Treća ženevska konvencija) relevantne odredbe glase:
Član 3.
U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu. S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
(b) uzimanje talaca;
(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrjedljivi i ponižavajući postupci;
(d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja na redovno ustanovljenom sudu i propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizirani narodi priznaju za prijeko potrebne.
[...] Član 13.
S ratnim zarobljenicima se mora u svako doba postupati čovječno. Svaki čin ili nedozvoljeno propuštanje od strane sile koja ih drži a koji prouzrokuje smrt ili dovodi u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njenoj vlasti zabranjen je i biće smatran kao teška povreda ove Konvencije. Posebno, nijedan ratni zarobljenik ne može biti podvrgnut tjelesnom osakaćivanju ili medicinskom ili naučnom opitu ma koje prirode on bio ako to nije opravdano liječenjem ratnog zarobljenika i vršeno u njegovom interesu.
Ratni zarobljenici se isto tako moraju u svako doba zaštićivati, naročito protiv svakog akta nasilja ili zastrašivanja protiv uvreda i javne radoznalosti.
Mjere represalije prema ratnim zarobljenicima su zabranjene.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 003088 10 Kž od 2. septembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 27. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…] c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; […]
30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, pa je član
6. Evropske konvencije primjenljiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
32. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
33. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u predmetnom postupku proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci optužbe i odbrane, te analiziran i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, prvostepeni sud je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje. Naime, prvostepeni sud je dao detaljne razloge zbog čega je prihvatio iskaze svjedoka optužbe, a zbog čega nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane, navodeći da je apelantova odbrana bila bazirana na alibiju i negiranju činjenice da je apelant ikada kročio u podrum škole, a posebno ne onda kada su u njemu bili zarobljenici, te da je apelantova odbrana bila upravljena na izbjegavanje krivične odgovornosti. Međutim, prvostepeni sud je apelantovu prisutnost u dvorištu škole i njegove aktivnosti u podrumu škole utvrdio izvan svake sumnje, imajući pri tome u vidu saglasne iskaze svjedoka I.P. i B.P., te ono što su ostali svjedoci saznali od S.K., koji je kasnije poginuo, o tome ko je ubio M.P., kao i sadržaj pisma koje je primila svjedok R.P. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud zaključak o postojanju apelantove krivične odgovornosti i krivičnog djela zasnovao na cjelokupnom dokaznom postupku, te kako na iskazima svjedoka odbrane i optužbe, tako i nizu materijalnih dokaza.
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u cijelosti potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno ocijenio provedene dokaze i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Također je evidentno da je taj sud razmotrio apelantove žalbene navode, te da je dao obrazloženje zašto su oni neosnovani i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda predmetnog krivičnog postupka. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali detaljne razloge za zaključak da je apelant, kršeći pravila međunarodnog prava u vrijeme oružanog sukoba između Armije RBiH i HVO-a, usmrtio ratnog zarobljenika, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona. Prema tome, Ustavni sud smatra da u osporenim presudama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, kao i primjeni materijalnog i procesnog prava, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu bilo povrijeđeno pravo na odbranu, budući da je apelant u toku cijelog krivičnog postupka imao branioca, te da ga je isti branilac zastupao u prvostepenom i drugostepenom postupku. Stoga, imajući u vidu predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud ne može zaključiti da je u postupku došlo do povrede apelantovog prava na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, kao i da je u tom pogledu apelant bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tužilačku stranu. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, u toku cijelog krivičnog postupka apelant je imao stručnu pomoć branioca po službenoj dužnosti, te je imao mogućnost da iznese svoju odbranu kako lično, tako i uz pomoć branioca. Također je u postupku imao mogućnost da svoje argumente odbrane suprotstavi argumentima optužbe, te se ne može zaključiti da je na bilo koji način bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužilačku stranu. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu apelantovog prava na odbranu, kao i da je apelant bio u neravnopravnom položaju u odnosu na optužbu.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije, budući da u osporenim presudama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, kao i primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je u toku cijelog krivičnog postupka imao branioca, te ničim nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužilačku stranu.
38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić