Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1838/10 (Z. J.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1838/10
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1838/10, rješavajući apelaciju Zorke Jokić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1 i . Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorke Jokić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev- 09-000 123 od 8. aprila 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 697 od 31. oktobra 2008.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zorka Jokić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 19. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 123 od 8. aprila 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08- 001 697 od 31. oktobra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i učesnika u postupku Hakije Heldića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 13. aprila 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pismo koje je upućeno tužiocu vraćeno je Ustavnom sudu 16. aprila 2011. godine kao neuručeno sa naznakom poštanskog službenika da je primalac umro.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. maja 2011. godine a Okružni sud 4. maja 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkinji 27. juna 2011. godine.
5. Ustavni sud je 2. decembra 2013. godine od advokata Zorana Butorca, koji je tužioca zastupao u predmetnom parničnom postupku, zatražio da dostavi odgovor na apelaciju. Advokat Zoran Butorac je 3. decembra 2013. godine primio dopis Ustavnog suda i u ostavljenom roku nije odgovorio na apelaciju.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinje i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 2639/02 od 5. juna 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen 25. oktobra 1992. godine kojim je tužilac svoje nepokretnosti u Glamočanima, preciznije označene u izreci presude, razmijenio za nepokretnosti apelantkinje u Kaštel-Novom, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: nepokretnosti u Hrvatskoj), preciznije označene u izreci presude, te da se naloži apelantkinji da tužiocu preda u posjed, slobodne od lica i stvari, predmetne nepokretnosti u Glamočanima i da se Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) obaveže da na osnovu navedene presude uspostavi ranije katastarsko knjižno stanje i izvrši brisanje upisa apelantkinje kao vlasnika i da na tim nepokretnostima kao vlasnika upiše tužioca sa dijelom 1/1. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantkinje za isplatu iznosa od 2.300,00 KM (koji je dala na ime veće vrijednosti tužiočeve nepokretnosti) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. novembra 1992. godine do isplate.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da je tužilac u decembru 1992. godine iseljen iz stana kojeg je do tada koristio sa porodicom i na korišćenje mu je data garsonijera, zatim, da je supruzi i sinu tužioca prestao radni odnos u maju 1992. godine dok je tužiocu radni odnos prestao početkom rata u BiH. Tužilac se iz Banje Luke iselio u toku 1995. godine. Dalje je utvrđeno da je apelantkinja ušla u posjed nepokretnosti dobijenih predmetnim ugovorom o razmjeni i na njima se upisala kao nosilac prava svojine sa dijelom 1/1 u katastarskim evidencijama. Takođe je utvrđeno da tužilac nije ušao u posjed nepokretrnosti u Hrvatskoj koje je dobio u razmjeni i u javnim evidencijama te nepokretnosti nije upisao na svoje ime, mada ga je apelantkinja punomoći od 1. oktobra 2001. godine ovlastila da preduzme sve radnje vezane za prodaju nepokretnosti apelantkinje koje je tužilac dobio ugovorom o razmjeni. Rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske broj 514-03-07/2-07-2 od 9. oktobra 2007. godine odbijen je tužiočev zahtjev za davanje saglasnosti za stjecanje prava svojine sa 1/3 dijelom na predmetnim nepokretnostima u Hrvatskoj. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je utvrdio da se na osnovu izvedenih dokaza ne može zaključiti da tužilac nije dobrovoljno zaključio ugovor o razmjeni nepokretnosti sa apelantkinjom jer je od zaključivanja ugovora do njegovog odlaska iz Banje Luke proteklo gotovo tri godine, da navodi tužioca o anonimnim prijetnjama nisu dokazani i da se zahtjev tužioca zasniva samo na činjenici da je predmetni ugovor zaključen u vrijeme opštih ratnih prilika. Iz navedenih razloga a na osnovu člana 25 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu. Zakon o prestanku primjene) u vezi sa članom 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nalazeći da iz sprovedenih dokaza ne proizilazi da su ispunjene pretpostavke za ništavost ugovora iz člana 141 ZOO, Osnovni sud je odbio tužiočev tužbeni zahtjev. Budući da je predmetni ugovor održan na snazi, odbijen je i protivtužbeni zahtjev apelantkinje za povrat iznosa koji je platila na ime veće vrijednosti tužiočevih nepokretnosti.
9. Tužilac se žalio protiv prvostepene presude Okružnom sudu. Odlučujući o žalbi tužioca, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001 697 od 31. oktobra 2008. godine kojom je žalbu tužioca uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je ništav predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti kojim su tužilac i apelantkinja razmijenili nepokretnosti, preciznije označene u izreci presude (stav I izreke). Istom presudom naloženo je apelantkinji da tužiocu preda u posjed slobodne od lica i stvari predmetne nepokretnosti u Glamočanima u roku od 15 dana po donošenju presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav II izreke). Navedenom presudom naloženo je Republičkoj upravi da na osnovu te presude uspostavi ranije katastarsko knjižno stanje, to jeste da izvrši brisanje upisa apelantkinje kao vlasnika na nepokretnostima u Glamočanima, te da na predmetnim nepokretnostima kao vlasnika upiše tužioca sa dijelom 1/1 (stav III izreke). Tužilac je obavezan da apelantkinji isplati iznos od 2.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana vraćanja u posjed nepokretnosti u Glamočanima do isplate (stav IV izreke).
10. U obrazloženju presude Okružni sud je, prihvatajući činjenična utvrđenja ali ne i pravne zaključke prvostepenog suda, zaključio da, s obzirom na sadržaj člana 7 predmetnog ugovora kojim su ugovorne strane ugovorile objektivne okolnosti usljed čijeg postojanja ugovor ne bi imao pravno dejstvo, s obzirom da je apelantkinja u posjedu nepokretnosti u Glamočanima koje su predmet razmjene, a da tužilac nije ušao u posjed nepokretnosti u Hrvatskoj koje su predmet razmjene, da time nije ostvarena pobuda i cilj ugovora i da je iz tih razloga i zbog nedopuštenosti osnova predmetni ugovor ništav. Primjenom čl. 51 do 53 ZOO u vezi sa članom 7 predmetnog ugovora uvažavanjem žalbenih razloga tužioca Okružni sud je donio svoju odluku.
11. Apelantkinja je protiv navedene presude Okružnog suda podnijela reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji apelantkinje, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0- Rev-09- 000 123 od 8. aprila 2010. godine kojom je reviziju apelantkinje odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka pravilna. Istakao je da je odredbom člana 552 ZOO propisano da se ugovorom o razmjeni nepokretnosti svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega svojinu neke stvari i da mu je u tu svrhu preda. Vrhovni sud je utvrdio da predmetni ugovor formalno-pravno ispunjava uslove ugovora o razmjeni nepokretnosti u smislu navedene zakonske odredbe a ispunjava i uslove iz člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, jer je zaključen u pismenom obliku i potpisi ugovarača su ovjereni kod nadležnog suda. Dalje je istaknuto da je za zaključenje svakog ugovora uslov da se ugovorne strane saglase o bitnim elementima ugovora (član 26 ZOO) a izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (član 28 ZOO). Za punovažnost spornog ugovora je važno postojanje saglasnih, slobodno izraženih volja ugovarača za zaključenje ugovora. Istaknuto je da su u članu 7 ugovora apelantkinja i tužilac usaglasili uslove pod kojima su zaključili sporni ugovor, navodeći da, u slučaju nemogućnosti ulaska u posjed nepokretnosti koje su predmet razmjene zbog određenih objektivnih okolnosti, predmetni ugovor ne bi imao pravno dejstvo i da bi se smatrao ništavim. Predmetni ugovor je zaključen 25. oktobra 1992. godine i u vrijeme njegovog zaključivanja ugovorne strane nisu mogle pretpostaviti a niti znati za okolnosti u budućem vremenskom periodu zbog kojih bi bili u nemogućnosti da svako od njih uđe u posjed nepokretnosti koje su dobili u razmjeni. Tužilac i apelantkinja nisu bliže odredili te okolnosti ali su ugovorili da samo objektivne okolnosti koje bi onemogućile ulazak u posjed nepokretnosti predmetni ugovor čine ništavim.
13. Vrhovni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ostvarene navedene objektivne okolnosti zbog kojih tužilac nije u mogućnosti ostvariti pravo na posjed i pravo svojine na nepokretnostima koje je dobio u razmjeni u Hrvatskoj. Postojanje tih okolnosti, kako je dalje naveo Vrhovni sud, potvrdio je tužilac saslušan kao parnična stranka koji tvrdi da nije ušao u posjed tih nepokretnosti i da su one u posjedu trećih lica. Rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 9. oktobra 2007. godine, kojim je odbijen zahtjev tužioca za sticanje prava svojine na nepokretnostima apelantkinje koje su predmet ugovora o razmjeni takođe je, kako je naveo Vrhovni sud, potvrđeno postojanje objektivnih okolnosti zbog kojih tužilac nije u mogućnosti ostvariti posjed na navedenim nepokretnostima. Vrhovni sud je zaključio da su postojanjem navedenih okolnosti ostvareni uslovi iz tačke 7 ugovora za ništavost tog ugovora. Ovo iz razloga što je ugovor rezultat autonomije volje koja se sastoji kako u slobodnom izboru ugovorne strane, tako i u slobodi izbora sadržaja ugovora. U konkretnom slučaju se radi o ugovoru čiji je predmet na strani tužioca - nemoguć jer tužilac iz objektivnih prethodno navedenih razloga nije u mogućnosti ostvariti pravo na posjed i pravo svojine na nepokretnostima apelantkinje, čime su ostvareni uslovi iz navedene odredbe ugovora. Dalje je istaknuto da je članom 104 stav 1 ZOO propisano da u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon što drugo ne određuje. Potpuna restitucija u smislu stava 1 člana 104 ZOO značila bi vraćanje na stanje prije razmjene. Međutim, kod činjenice da tužilac nije preuzeo u posjed razmijenjene nepokretnosti u Republici Hrvatskoj koje su u zemljišnim knjigama i dalje upisane kao svojina apelantkinje pravilno je nižestepeni sud obavezao apelantlonju da vrati tužiocu nepokretnosti koje su bile predmet razmjene koje se nalaze u Glamočanima a tužioca obavezali da apelantkinji vrati iznos od 2.300,00 KM koji je dat po osnovu ispunjenja predmetnog ugovora. Time je, kako je zaključio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju uspostavljena potpuna restitucija međusobnih davanja ugovornih strana na osnovu predmetnog ugovora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da su Vrhovni i Okružni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili ništavost predmetnog ugovora o razmjeni nepokretnosti. Apelantkinja ističe da je predmetni ugovor sklopljen voljom ugovornih strana bez sile i prisile, a pored toga tužilac je imao sva ovlašćenja apelantkinje da uđe u posjed predmetnih nepokretnosti u Hrvatskoj, pa čak i da ih proda a što on nije učinio. Takođe je istakla da je tužilac tužbu podnio 27. novembra 2002. godine, to jeste sedam godina nakon okončanja rata pa se, po mišljenju apelantkinje, postavlja pitanje i blagovremenosti tužbe u konkretnom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantkinja nije navela u čemu se sastoje povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što samo deklaratorno tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o povredi tih prava. Vrhovni sud je naveo da je apelantkinji omogućeno pravo na pravično suđenje jer je tokom postupka imala ravnopravan položaj sa suprotnom stranom u sporu i omogućeno joj je da jednako kao i suprotna strana u sporu iznosi sve činjenice i dokaze na kojima temelji svoje zahtjeve i da tužbeni zahtjev osporava. Takođe joj je omogućeno da osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva dokazuje pravnim sredstvima i na temelju činjenica koje je iznosila tokom postupka i dokaza koje je u tom postupku izvela, a koje su sudovi pravilno ocijenili u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je naveo da su osporene odluke pravilne i zakonite i čija se zakonitost navodima iz apelacije ne dovodi u sumnju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da navodi apelantkinje o povredama ustavnih prava nisu osnovani iz razloga navedenih u obrazloženju odluke tog suda.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
I. Saglasnost volja
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
NEVAŽNOST UGOVORA
I. Ništavi ugovori
Posljedice ništavosti Član 104. stav 1.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Razmjena Član 552.
(1) Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču predati stvar koja se razmjenjuje, tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva.
(2) Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 123 od 8. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 30. aprila 2010. godine a apelacija je podnesena 19. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).
25. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda vođen radi utvrđivanja ništavosti ugovora o razmjeni nepokretnosti, dakle, da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
26. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih oo dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
28. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti kao osnovan tužbeni zahtjev tužioca za utvrđenje da je sporni ugovor o razmjeni predmetnih nepokretnosti ništav i naložiti apelantkinji povrat u posjed tužiocu njegovih nepokretnosti, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen u toku rata i da je apelantkinja s tim u vezi navela da je zaključen slobodnom voljom tužioca i bez prisile. S tim u vezi Ustavni sud ističe da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao predmete koji su se odnosili na ugovore o razmjeni nepokretnosti sa aspekta mana volje za zaključenje ugovora i utvrdio da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nepokretnosti, odnosno o razmjeni nepokretnosti zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Međutim, Ustavni sud zapaža da konkretni predmet pokreće drugačija pravna pitanja u odnosu na pomenutu praksu. Naime, u konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud utvrdili da su apelantkinja i tužilac kao ugovarači slobodno izraženom voljom zaključili predmetni ugovor, pri čemu su u ugovoru unijeli eksplicitnu odredbu kojom su ugovorili objektivne okolnosti usljed čijeg postojanja predmetni ugovor ne bi imao pravno dejstvo. Ustavni sud dalje zapaža da su se apelantkinja i tužilac zaključivanjem predmetnog ugovora u smislu člana 26 ZOO saglasili o bitnim elementima ugovora, te između ostalog već u samom ugovoru utvrdili uslove u kojima je predmetni ugovor ništav, čime su pristali i na posljedice koje iz toga mogu proizaći ukoliko se ostvare uslovi iz tog člana. Okružni i Vrhovni sud su zaključili da iz činjeničnog utvrđenja, koje u konkretnom slučaju i nije bilo sporno, proizilazi da postoje objektivne okolnosti regulisane članom 7 predmetnog ugovora koje su onemogućile tužiocu ulazak u posjed nepokretnosti u Hrvatskoj a koje prema navedenom članu predmetni ugovor čine ništavim, pri čemu nije niti ostvarena svrha i cilj ugovora o razmjeni nepokretnosti kako je propisano članom 552 ZOO. Ustavni sud dalje zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da su Okružni i Vrhovni sud u sprovedenom žalbenom i revizionom postupku razmotrili sve navode i tvrdnje apelantkinje koje apelantkinja ponavlja i u apelaciji i da su dali detaljne odgovore na sva navedena pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih presuda ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava od navedenih sudova, budući da u konkretnom slučaju apelantkinja ničim nije opovrgla dokaze da su nastupile objektivne okolnosti utvrđene članom 7 predmetnog ugovora o razmjeni nepokretnosti a koje ga prema navedenoj odredbi čine ništavim.
29. U odnosu na navode apelantkinje da je tužilac tužbu podnio sedam godina nakon okončanja rata, te da se s tim u vezi postavlja pitanje blagovremenosti tužbe, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja ove navode prvi put istakla u apelaciji pred Ustavnim sudom, odnosno da ih nije isticala u parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u predmetima koju su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, a koja se analogno može primijeniti i na konkretni slučaj, Ustavni sud ističe da apelantkinja ne može uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati prigovore koje je trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26), pa zaključuje da su ovi navodi neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelantkinja, takođe, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se tvrdnje apelantkinje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluka su za svoje stavove dali detaljne, jasne i logične razloge.
33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić