Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2862/10 (R. Ć.-Š. i I. P.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2862/10
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2862/10, rješavajući apelaciju Romele Ćorić-Škobić i Irene Pehar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Romele Ćorić-Škobić i Irene Pehar, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 006635 09 Rev od 29. aprila 2010.
godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 006635 08 Gž od 16. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P006635 07 P od 19. decembra 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Romela Ćorić-Škobić i Irena Pehar (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mostara koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijele su 8. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 006635 09 Rev od 29. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 006635 08 Gž od 16. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P006635 07 P od 19. decembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: tuženi) kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, zatraženo je 6. novembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je odgovor na apelaciju zatražen 21. novembra 2013. godine
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. novembra 2013. godine, Kantonalni sud i tuženi 18. novembra 2013. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćniku apelantica 10. decembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantice su uposlenice Općinskog suda u Mostaru gdje obavljaju dužnost sutkinja.
7. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P006635 07 P od 19. decembra 2007. godine tuženi je obavezan da apelanticama na ime naknade za ishranu, naknade za dežurstvo, naknade na ime razlike u dnevnicama i doprinosa za plaće isplati iznose koji su precizirani i izreci prvostepene presude u dosuđenim iznosima, dok je u preostalom dijelu (za period od 1. januara 2006. godine i dalje) njihov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da su apelantice imenovane za sudije Općinskog suda u Mostaru u februaru 2004. godine, da je predmet konkretnog spora novčano potraživanje iz radnog odnosa počevši od 4. januara 2005. godine, te da je stoga neosnovan prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja primjenom odredbe člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu ZOR) kojim je propisano da ovo potraživanje zastarijeva za tri godine. Zatim je navedeno da je u odredbi člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH utvrđeno pravo apelantica da ostvare navedene naknade (jer se sredstva osiguravaju iz budžeta kantona) a činjenica da tim Zakonom nije utvrđena visina naknada koje one potražuju u konkretnom sporu ne može ni u kojem slučaju biti na njihovu štetu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, sudijama i tužiocima bilo uskraćeno pravo na naknadu troškova prijevoza, ishrane i nekih drugih naknada. Međutim, Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 utvrđeno je da ovaj Zakon nije u skladu s Ustavom FBiH i da se može primjenjivati najduže šest mjeseci od dana objavljivanja navedene presude u „Službenim novinama FBiH“. Budući da je navedena Odluka Ustavnog suda FBiH objavljena 3. jula 2004. godine, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji primjenjivan je do 3. januara 2005. godine, a kako Parlament FBiH u ostavljenom roku od šest mjeseci ove odnose nije uredio na ustavan način, do 1. januara 2006. godine se mogao primjenjivati Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji FBiH prema kojem apelanticama pripada pravo na tražene naknade. Međutim, navedenim Zakonom nije regulirana visina ovih naknada zbog čega se na apelantice, iako pripadaju posebnoj kategoriji zaposlenika jer se radi o sutkinjama, mogu primijeniti opći propisi kao analogni. U tom pogledu, kako je ocijenio prvostepeni sud, kolektivni ugovori su neposredni izvor radnog prava čijim normama je zaštićen minimum prava svakog zaposlenika, a to dalje znači da poslodavac ne može uskratiti minimalna prava koja im pripadaju. S tim u vezi, Općinski sud je citirao odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH kojim su uređena pitanja naknada (plaća i toplog obroka) kojim je propisano pravo naknade za topli obrok u toku rada u iznosu od 2% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim statističkim podacima. Sukladno tome apelanticama je, na temelju citiranog Kolektivnog ugovora, dosuđena naknada na ime toplog obroka u iznosu od 2% od prosjeka plaće ostvarene u FBiH.
8. Međutim, prema ocjeni Općinskog suda, osnovan je prigovor tuženog u dijelu neosnovanosti zahtjeva za tražene naknade počevši od 1. januara 2006. godine, jer je tada stupio na snagu Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca FBiH kojim se utvrđuju plaće, naknade i druga materijalna prava sudija i tužilaca u FBiH, ali ne i naknade koje apelantice potražuju tužbenim zahtjevom. Stoga je odbijen njihov zahtjev kojim ove naknade potražuju za 2006. i 2007. godinu. Visina dosuđenih naknada (za 2005. godinu) utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, a na dosuđene iznose naknada apelanticama je dosuđena i kamata od dana podnošenja tužbe do isplate.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 53 0 P 006635 08 Gž od 16. oktobra 2008. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu, a žalbu prvoapelantice Romele Ćorić-Škobić djelomično uvažio i obavezao tuženog da joj na ime naknade toplog obroka umjesto dosuđenih 2.180,72 KM isplati 2.373,98 KM . U ostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno raspravio osnovanost tužbenog zahtjeva i pravilno utvrdio visinu naknada, osim u dijelu koji se odnosi na zahtjev prvoapelantice za naknadu toplog obroka, jer je pogrešno zbrojen zbir potraživane naknade prema nalazu vještaka. Kantonalni sud je potvrdio stav prvostepenog suda prema kojem apelanticama ne pripadaju prava na tražene naknade počevši od 1. januara 2006. godine, shodno Zakonu o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca FBiH, pa je u tom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U tom smislu, Kantonalni sud je istakao da je neutemeljeno pozivanje apelantica za sporni period na odredbu člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, jer je za traženi vid naknade u tom periodu mjerodavan Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca FBiH. U odredbi člana 17. navedenog Zakona je propisano da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama FBiH koje su u suprotnosti s navedenim Zakonom, prestaju važiti danom stupanja na snagu Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio i o naknadama apelantica za dežurstva, kako u pogledu osnova tako i visine tužbenog zahtjeva, te su u tom dijelu u cijelosti prihvaćeni razlozi iz prvostepene presude.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 006635 09 Rev od 29. aprila 2010. godine djelomično uvažio reviziju apelantica i drugostepenu presudu preinačio u odnosu na datum računanja zakonskih zateznih kamata. U ostalom dijelu revizija je odbijena i drugostepena presuda potvrđena kao pravilna i na zakonu utemeljena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ispitao dopuštenost revizije sa stanovišta odredbe člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) cijeneći da bi odlučivanje u konkretnom predmetu bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ocijenio je da je revizija dopuštena prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP-a, iako zbog vrijednosti spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne bi bila dopuštena (član 237. stav 2. ZPP). U pogledu revizionih navoda Vrhovni sud je naveo da prigovori apelantica da im pripadaju naknade za ishranu i dežurstvo nakon 1. januara 2006. godine nisu osnovani, jer je Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine regulirano da prestaju važiti odredbe sadržane u drugim propisima i odlukama FBiH koje su u suprotnosti s navedenim zakonom. Zbog toga, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim pravno shvatanje drugostepenog suda te je u tom dijelu revizija odbijena. Međutim, ocijenjeno je da je osnovan prigovor apelantica da im na dosuđene iznose pripadaju kamate od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa za tražene vidove naknade a ne na ukupne iznose počev od podnošenja tužbe kako je dosuđeno nižestepenim presudama. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se plaće i ostala potraživanja iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremena davanja iz člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s članom 279. stav 3. ZOO jer se neka od tih potraživanja isplaćuju mjesečno i kontinuirano a neka (npr. regres) godišnje. U okviru navedenih zakonskih odredaba potraživanja iz tužbenog zahtjeva dospijevaju tačno određenog datuma, te od tog datuma poslodavac počinje kasniti i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obaveze, zbog čega je drugostepena presuda preinačena u odnosu na datum računanja zakonskih zateznih kamata.
Relevantne odluke Ustavnog suda FBiH
11. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine utvrđeno je da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/03) nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na sudije sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Utvrđeno je da se navedeni zakon može primjenjivati najduže šest mjeseci od dana objavljivanja presude u „Službenim novinama FBiH“. Iz obrazloženja presude proizlazi da je zahtjev za utvrđivanje ustavnosti podnio potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud FBiH je u obrazloženju presude naveo da Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i doneseni amandmani na Ustav izričito zabranjuju smanjivanje plaća samo sudijama, te da se, stoga, ne može prihvatiti zahtjev podnosioca zahtjeva da je navedeni zakon neustavan u dijelu koji se odnosi na naknade nosiocima tužilačke funkcije u FBiH.
12. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno je da je Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika u suprotnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naloženo je Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u „Službenim novinama FBiH“ dopuni navedeni zakon poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom i regulira prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na naknadu troškova ishrane, naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, naknadu zbog bolesti ili povrede, naknadu troškova za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti, naknadu za porodiljski dopust i na otpremninu prilikom odlaska u penziju kao i ostalim budžetskim korisnicima. Odbijen je zahtjev za utvrđivanje naknada za odvojeni život, za troškove selidbe i za jubilarnu nagradu. Određeno je da, u slučaju da Parlament FBiH ne postupi po nalogu Ustavnog suda FBiH i u ostavljenom roku ne izvrši dopunu navedenog zakona, pravo na navedene naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika će biti rješavano shodnom primjenom propisa kojim su uređene naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije Bosne i Hercegovine, pravobranilaca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca-stražara u kazneno-popravnim zavodima FBiH. Iz obrazloženja presude proizlazi da je zahtjev za utvrđivanje ustavnosti navedenog zakona podnio Kantonalni sud u Tuzli. Ustavni sud FBiH je naveo da su se odredbe o naknadama koje su bile propisane Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji mogle primjenjivati samo do donošenja Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, jer su njegovim stupanjem na snagu te odredbe kao suprotne Zakonu o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH prestale da važe. Prema mišljenju Ustavnog suda FBiH, navedeno znači da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH ne može biti pred redovnim sudovima osnov za dosuđivanje bilo kakvih naknada.
13. Parlament FBiH je radi izvršenja Presude broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 55 od 17. jula 2013. godine. Propisano je da navedeni zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“.
Odluka Ustavnog suda broj U 7/12
14. Odlukom Ustavnog suda broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine, koja je donesena povodom zahtjeva Suda Bosne i Hercegovine, utvrđeno je da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 90/05 i 32/07) nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života. Ustavni sud je u spomenutoj odluci usvojio stav da nepropisivanjem naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života sudijama, tužiocima i ostalim zaposlenicima u Sudu Bosne i Hercegovine u Zakonu o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine zakonodavna vlast zadire u princip nezavisnosti pravosuđa kao garanta vladavine prava koji je sadržan u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
15. Dalje, Ustavni sud je ustanovio da sporni zakon, zbog toga što ne sadrži odredbe o navedenim naknadama, nije u skladu ni s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s članom 14. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud je navedeno ustanovio imajući u vidu standarde propisane međunarodnim instrumentima, a koji se tiču statusa sudija i imaju intenciju da se pravosudni sistem dovede na najviši nivo, kao i činjenicu da Ustavni sud u spornom zakonu nije mogao naći razumno i objektivno opravdanje za različito postupanje u pogledu strukture primanja, niti mu je takvo opravdanje dostavio zakonodavac (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 17/13).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantice ukazuju da su im osporenim presudama, u dijelu kojim je njihov tužbeni zahtjev odbijen iznad dosuđenih iznosa, povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatraju da su sudovi proizvoljno postupili kad su odbili dio tužbenog zahtjeva za tražene naknade (topli obrok i dežurstva za period nakon 1. januara 2006. godine), primjenom Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH kojim ove naknade nisu propisane. Nijedan od sudova, kako je dalje navedeno, nije na argumentiran i jasan način obrazložio zašto smatra da navedena prava ne pripadaju apelanticama jer ovo pravo postoji kako u Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH tako i u Općem kolektivnom ugovoru za područje FBiH.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod svoje presude koja je donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i razloga navedenih u presudi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Kantonalni sud u odgovoru navodi da je drugostepena presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, bez počinjenih povreda parničnog postupka, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.
19. Kantonalno javno pravobranilaštvo kao zastupnik tuženog u odgovoru na apelaciju ističe da je tuženi provodio odredbe Zakona kojim je regulirana oblast plaća i drugih naknada, da je za sporni period na koje su apelantice ukazale morao biti primijenjen Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca FBiH kojim su tačno određene naknade koje sudijama i tužiocima pripadaju (a to su dodatak na radni staž, naknada prilikom odlaska u penziju, naknada za putne troškove i troškove edukacije, te naknada za godišnji odmor), što znači da sve ostale naknade koje su određene drugim propisima prestaju da važe. Ukazano je na Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine kojom je utvrđeno da Zakon o plaćama sudija i tužilaca nije u saglasnosti s Ustavom FBiH, ali tom odlukom nije utvrđeno retroaktivno djelovanje. Tuženi je istakao da su apelantice u konkretnom sporu ostvarile svoja prava za period u kojem su se ove vrste naknada mogle dosuditi.
V. Relevantni propisi
20. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:
Naknade po osnovu rada Član 29.
Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor. Visinu naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju rukovoditelj organa uprave i Sindikat. Član 31.
Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.
21. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Član 41. mijenja se i glasi:
Sudija odnosno tužilac ima pravo na sljedeće naknade:
1. otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade.
22. Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
Stavljanje odredbi van snage Odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije Bosne i Hercegovine koje su u suprotnosti s odredbama ovog Zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu ovog Zakona.
Član 18.
Objavljivanje i stupanje na snagu Ovaj Zakon stupa na snagu 1. januara 2006. godine.
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 006635 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantica je primio 7. juna 2010. godine a apelacija je podnesena 8. jula 2010. godine, dakle roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
27. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav
1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. U okviru prava na pravično suđenje apelantice ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca FBiH. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. Postupak se odnosi na potraživanja iz osnova rada, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv.
29. Apelantice smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vid Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantice problematiziraju, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
31. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, potvrđujući obje nižestepene presude (osim u dijelu zakonskih zateznih kamata), saglasno razlozima i obrazloženjima prvostepene i drugostepene presude, istakao da je tužbeni zahtjev apelantica djelomično osnovan (za 2005. godinu) i to do 1. januara 2006. godine, kada je stupio na snagu Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH. Tim Zakonom su, kako se dalje navodi u obrazloženju osporene presude, utvrđene plaće, naknade i druga materijalna prava, ali ne i pravo na topli obrok zbog čega je njihov tužbeni zahtjev za period nakon 1. januara 2006. godine odbijen. Osim toga, Vrhovni sud je uvažavajući reviziju apelantica preinačio nižestepenu presudu tako što je, pozivajući se na odluke ovog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2159/07 i AP-2459/07 od 11. februara 2010. godine), apelanticama dosudio zakonsku zateznu kamatu počevši od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do konačne isplate. Ustavni sud data obrazloženja u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim, budući da, suprotno tvrdnjama apelantica, nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
32. Također, Ustavni sud podsjeća da se, u suštini, istim pravnim pitanjem bavio u svojoj Odluci broj AP 2656/09 (vidi, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2656/09 od 5. novembra 2013. godine, do objave dostupna na web.stranici www.ustavnisud.ba), kojom je odbijena apelacija apelanata – tužilaca Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona koji su podnijeli apelaciju iz istih razloga kao i apelantice u konkretnom slučaju, dakle pogrešne primjene materijalnog prava. U navedenoj odluci Ustavni sud je naglasio (tačka 30) da je nakon Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine, navedeni sud donio Odluku broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine kojom je utvrdio da je neustavan Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi i na naknade troškova ishrane i troškova prijevoza sudija, tužilaca i stručnih saradnika. U svojoj odluci Ustavni sud FBiH je ukazao da su se odredbe o naknadama koje su bile propisane Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH mogle primjenjivati samo do donošenja Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine. Prema mišljenju Ustavnog suda FBiH, navedeno znači da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji ne može biti osnov za dosuđivanje bilo kakvih naknada pred redovnim sudovima. Također je naglašeno da je radi izvršenja odluke Ustavnog suda FBiH, Parlament FBiH je donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama („Službene novine FBiH“ broj 55) koji je stupio na snagu 18. jula 2013. godine. Odredbama člana 6a. i 6b. navedenog zakona propisane su naknade za ishranu i prijevoz tužiocima. Dakle, odredbama navedenog zakona tužiocima je regulirano pravo na prijevoz i ishranu. Međutim, navedeni zakon nema retroaktivno djejstvo, već djeluje ex nunc.
33. U citiranoj Odluci broj AP 2656/09 Ustavni sud je podsjetio da se, u suštini, istim ustavnopravnim pitanjem bavio u svojoj Odluci broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine. Naime, navedenu odluku Ustavni sud je donio povodom zahtjeva Suda Bosne i Hercegovine za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 90/05 i 32/07). Ustavni sud je ustanovio da navedeni zakon nije u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života.
34. Dovodeći sve navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u momentu presuđenja primjenjivali odredbe važećeg Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca prema kojem apelantice nemaju pravo na tražene naknade za cio utuženi period, već im te naknade pripadaju do 1. januara 2006. godine kada je navedeni Zakon stupio na pravnu snagu. U smislu navedenog, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava jer su redovni sudovi primijenili važeći zakon u momentu presuđenja za šta su u svojim odlukama dali jasne i precizne razloge. Pri tom Ustavni sud zapaža da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 55/13), koji je stupio na snagu 18. jula 2013. godine, također propisano da i sudije (kao i tužioci) shodno odredbama čl. 6a., 6b. i 6c. navedenog zakona imaju pravo na naknade za ishranu, naknadu za prijevoz i naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika ali da navedeni zakon nema retroaktivno dejstvo (član 7), već djeluje ex nunc
35. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Ustavni sud primjećuje da su, rješavajući po tužbi apelanata, redovni sudovi donijeli zakonite i pravilne odluke, te dali jasna obrazloženja za svoje zaključke u pogledu primjene materijalnog prava.
36. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 2656/09 od 5. novembra 2013. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelantice također ukazuju na kršenje prava na imovinu i prava na nediskriminaciju koje u suštini dovode u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava. Imajući u vidu zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelantica o povredi prava na imovinu iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev apelantica djelomično odbijen, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila pogrešna odnosno proizvoljna i kada su za svoje odlučenje naveli jasne razloge.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić