Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5102/10 (E. H.)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Proporcionalnost
  • Lišavanje imovine
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5102/10

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5102/10, rješavajući apelaciju Esada Halkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Esada Halkića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Bihaću u predmetu broj RS-510/04, a koji se povodom izjavljene revizije protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 027486 12 Rsž od 12. decembra 2012. godine trenutno nalazi na odlučivanju pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese odluku o reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 027486 12 Rsž od 12.

decembra 2012. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Esadu Halkiću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Halkića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 003549 08 RSŽ od 3. juna 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-P-07-000285 od 18. aprila 2008. godine, u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Esad Halkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jasmina Halkić, diplomirana pravnica iz Bihaća, podnio je 13. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Općinskim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 17 0 Rs 027486 10 Rs. Apelant je podnio apelaciju i protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Rs 003549 08 RSŽ od 3. juna 2010. godine i Rješenja Općinskog suda broj 017-0-P-07-000285 od 18. aprila 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. decembra 2012. godine, te 18. januara 2013. godine i 13. februara 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 10. januara i 25. februara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je 18. januara i 5. marta 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 18. januara i 4. marta 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 24. januara 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

a) Parnični postupak u vezi sa radnim sporom

6. Apelant je 4. augusta 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Univerziteta u Bihaću - Biotehničkog fakulteta u Bihaću (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa i naknade štete. Predmetna tužba je kod Općinskog suda zavedena pod poslovnim brojem RS-510/04.

7. Presudom Općinskog suda broj RS-510/04 od 29. augusta 2005. godine odbijena je apelantova tužba kao neosnovana.

8. Apelant je 7. septembra 2005. godine izjavio žalbu protiv navedene Presude Općinskog suda broj RS-510/04 od 29. augusta 2005. godine.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj Rsž-948/05 od 15. februara 2007. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. Apelant je podnescima od 27. marta, 30. maja i 6. jula 2007. godine urgirao kod Općinskog suda, tražeći da taj sud zakaže ročište u navedenom predmetu.

11. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 017-0-P-07-000285 od 17. januara 2008. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Istom presudom je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.452,00 KM.

12. Apelant je 21. marta 2008. godine izjavio žalbu protiv Presude Općinskog suda broj 017-0- P-07-000285 od 17. januara 2008. godine.

13. Općinski sud je Rješenjem broj 017-0-P-07-000285 od 18. aprila 2008. godine kaznio apelanta novčanom kaznom zbog toga što je u žalbi protiv presude uvrijedio sud.

14. Apelant je podnescima od 27. januara, 1. aprila, 4. novembra i 14. decembra 2009. godine, kao i 1. i 24. februara 2010. godine, te 20. aprila i 31. maja 2010. godine urgirao kod Kantonalnog suda rješavanje predmeta po žalbama koje je izjavio protiv presude i protiv rješenja Općinskog suda.

15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 003549 08 RSŽ od 3. juna 2010. godine, donesenim povodom apelantove žalbe protiv presude Općinskog suda od 17. januara 2008. godine i apelantove žalbe podnesene protiv rješenja Općinskog suda od 18. aprila 2008. godine (o kažnjavanju apelanta), uvažena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 017-0-P-07-000285 od 17. januara 2008. godine, te je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak (stav 1. izreke rješenja). Stavom 2. izreke rješenja odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja o kažnjavanju, te je (stav 3. izreke) odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

16. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je, u pravnoj stvari apelanta kao tužioca protiv tuženog radi utvrđenja isplate, donio Presudu broj 17 0 Rs 027486 10 Rs od 29. marta 2012. godine kojom je utvrđeno da je odluka tuženog od 20. jula 2004. godine kojom je apelantu otkazan ugovor o radu nezakonita, te je kao takva poništena, pa je naloženo tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove na kojima je radio prije donošenja pobijane odluke. Istom presudom (stavom II) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu neisplaćenih plaća, regresa, te godišnjeg odmora, naknadu za topli obrok, naknadu za prevoz koje bi apelant primio da tuženi nije donio nezakonitu odluku o otkazu ugovora o radu i isplati iznose bliže navedene u izreci presude.

17. Apelant i tuženi su 9. aprila 2012. godine izjavili žalbe protiv Presude Općinskog suda broj 17 0 Rs 027486 10 Rs od 29. marta 2012. godine.

18. Tuženi je 11. maja 2012. godine Općinskom sudu dostavio odgovor na apelantovu žalbu, a apelant je 18. maja 2012. godine sudu dostavio odgovor na žalbu tuženog.

19. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 Rs 027486 12 Rsž od 12. decembra 2012. godine kojom su odbijene kao neosnovane žalbe i prvostepena presuda potvrđena. Stavom II izreke presude je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.051,20 KM i odgovora na žalbu u iznosu od 3.053,70 KM. Stavom III izreke presude odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 500,00 KM.

20. Apelant je 8. februara 2013. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 027486 12 Rsž od 12. decembra 2012. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Također, tuženi je 7. februara 2013. godine izjavio reviziju protiv navedene presude Kantonalnog suda.

21. Prema stanju spisa, Vrhovni sud još uvijek nije odlučio o izjavljenoj reviziji.

b) Osporena rješenja kojim je apelant kažnjen zbog vrijeđanja suda

22. U toku trajanja predmetnog parničnog spora Općinski sud je, kako je navedeno, donio Rješenje broj 017-0-P-07-000285 od 18. aprila 2008. godine kojim je kaznio apelanta novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM zbog vrijeđanja suda. U obrazloženju navedenog rješenja je istaknuto da je apelant u žalbi protiv Presude Općinskog suda broj 017-0-P-07-000280 od 17. januara 2008. godine, na način opisan na strani četiri žalbe, uvrijedio sud. U obrazloženju navedenog rješenja na strani četiri žalbe apelant je naveo: “Na ovaj način sudija Delalić pokazuje da nikada nije pročitao Zakon o radu FBiH, a da nije ni izvršio uvid u Pravilnik o radu tuženog.“ Na strani 8. žalbe apelant je naveo: "Apelant ovakvo postupanje sudije Delalića shvata da isti, doduše, zna čitati, ali ne i pročitati, niti primijeniti pravo. Izgleda da je to nerješiva zagonetka za ovog sudiju. Ovaj sudija ne razlikuje značenje riječi, odnosno pojmova, a što se vidi iz obrazloženja pobijane presude. Posebna je priča njegova konstrukcija prava i pridavanje nekim dijelovima rečenica kumulativnih svojstava koja u izvornom tekstu Zakona o radu uopće ne postoje. To je, valjda, za njega tumačenje, ali izgleda samo kako to on i njegovi nalogodavci misle da treba, suprotno do sada poznatim logičkim zakonima. Dakle, pobijana presuda sudije Delalića je potpuno nakaradno donesena, jer je nastala kao proizvod postupajućeg sudije u potpunosti nezakonitom i nemoralnom postupku.“ Tužitelj otvoreno sumnja u korupciju sudije Seada Delalića, protiv kojeg već drugi put podnosi prijavu VSTV, jer „kako oni rade u VSTV, čovjeku dok, u našim uvjetima, dođe do svojih legitimnih prava, ostaje da se razboli, poludi ili umre“. Navedeno je da je na strani 9. žalbe apelant naveo: „Isto tako, dosudio je troškove za zastupanje na ročištima koja su zakazivana i prezakazivanja zbog njegove nesposobnosti da okonča ovaj postupak u zakonskom roku.“ S obzirom na navedeno, Općinski sud je, pozivajući se na odredbu člana 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pošto je apelant žalbom vrijeđao sud, kaznio apelanta novčanom kaznom od 500,00 KM, smatrajući da je navedena novčana kazna primjerena stepenu počinjenog vrijeđanja.

23. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 003549 08 RSŽ od 3. juna 2010. godine, koje je, kako je već navedeno, doneseno po apelantovim žalbama izjavljenim protiv presude Općinskog suda i protiv rješenja Općinskog suda (o kažnjavanju apelanta), između ostalog stavom 2. izreke rješenja, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv Rješenja Općinskog suda broj 017-0- P-07-000285 od 18. aprila 2008. godine.

24. Kantonalni sud je istakao da je apelant u žalbi naveo da se navodi iz žalbe ne mogu okarakterizirati kao vrijeđanje suda, jer nije upotrijebio niti jednu riječ koja je usmjerana na narušavanje autoriteta suda, jer su svi navodi u žalbi prikladni. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, pravilno ocjenjujući navode sadržane u žalbi tužitelja izjavljene protiv prvostepene presude, utvrdio odlučne činjenice da je tužitelj izrečenim navodima u žalbi zaista uvredljivo iznio navode o sudećem sudiji a time povrijedio i sud, pa je prvostepeni sud na tim bitnim i odlučnim činjenicama - sumnja u korumpiranost sudijepravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM zbog vrijeđanja Općinskog suda, odnosno sudije Seada Delalića. Navedeno je da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da sud nije dovoljno ocijenio objektivnu analizu sadržaja teksta žalbe, budući da je taj prigovor paušalno iznesen i da se ničim ne ukazuje u čemu bi se ta objektivna analiza ogledala, jer je upravo iznesenim navodima apelant narušio autoritet suda i sudećeg sudije. Stoga je zaključeno da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju za svoju odluku u tom dijelu dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud.

25. Rješenje Kantonalnog suda doneseno povodom apelantove žalbe je uručeno apelantu 28. septembra 2010. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja postupka pred nadležnim sudovima, a u odnosu na parnični postupak u vezi sa radnim sporom, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, također, navodi da mu je Rješenjem Općinskog sud broj 017-0-P-07-000285 od 18. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 RS 003549 08 RSŽ od 3. juna 2010. godine, a kojima je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM zbog vrijeđanja suda, povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Apelant je naveo da je 2. augusta 2004. godine podnio tužbu protiv tuženog zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, te je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka. Apelant je istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu koji je po zakonu hitne prirode, a prema njegovom mišljenju, nema nekih posebnih okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o posebno složenom predmetu i da nakon šest godina isti spor nije mogao biti već okončan, tim prije što ne postoji, a niti je prije postojao, bilo kakav razlog koji bi sprečavao i onemogućavao kako prvostepeni, tako i drugostepeni sud da sude efikasnije. Apelant je u dopunama apelacije obavijestio Ustavni sud o dosadašnjem toku postupka, dostavljajući u međuvremenu donesene odluke, navodeći da su 13. februara 2013. godine i on i tuženi podnijeli reviziju.

28. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 1.000,00 KM godišnje od podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke u konkretnom predmetu.

b) Odgovor na apelaciju

29. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju Ustavnom sudu dostavio pojedine presude, odnosno rješenja donesena u predmetnom postupku.

30. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukratko opisao hronologiju postupka, te istakao da taj sud nije prekoračio "razuman" rok u donošenju svake od […] odluka, a da li je apelacija osnovana, neka Ustavni sud procijeni na osnovu stanja u spisu.

V.Relevantni propisi

31. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 407. stav 1.

Novčanom kaznom od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku.[......].

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na osporena rješenja

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 003549 08 RSŽ od 3. juna 2010. godine, kojim je sud odlučivao o kazni apelanta, a protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. septembra 2010. godine, apelacija je podnesena 13. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Dopustivost u odnosu na pravo na suđenje u «razumnom roku»

35. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

36. U konkretnom slučaju apelacija je, iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant navodi da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – «razuman rok»

39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

[…]

40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

41. Ustavni sud prvenstveno smatra da je neophodno podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da u konkretnom slučaju apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je u međuvremenu Vrhovni sud donio odluku o reviziji, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32. Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.

Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu Općinskom sudu 4. augusta 2004. godine, da je predmet dva puta vraćan prvostepenom sudu na ponovni postupak, te da je protiv Presude Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 027486 12 Rsž od 12. decembra 2012. godine apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji, prema stanju spisa, još uvijek nije odlučio o izjavljenoj reviziji. Dakle, prema stanju spisa, predmetni postupak koji je apelant pokrenuo traje devet godina i tri mjeseca i još uvijek nije okončan.

Analiza razumnosti trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, može govoriti o relativno složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o radnom sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.

44. U vezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud prvi put donio presudu nakon više od jedne godine, drugi put je donio presudu nakon 11 mjeseci, a treći put je donio presudu nakon jedne godine i devet mjeseci. U odgovoru na apelaciju Općinski sud se nije izjašnjavao na navode o trajanju postupka, već je samo dostavio pojedine presude, odnosno rješenja donesena u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prvi put donio rješenje nakon godinu dana i pet mjeseci, drugi put je donio rješenje nakon dvije godine i četiri mjeseca, a treći put je donio presudu nakon osam mjeseci. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je ukratko opisao hronologiju postupka, te istakao da taj sud nije prekoračio "razuman" rok u donošenju svake od […] odluka, a da li je apelacija osnovana, neka Ustavni sud procijeni na osnovu stanja u spisu. U vezi s tim, iako su Općinski i Kantonalni sud u konkretnoj situaciji svoje odluke donosili u relativno primjerenim rokovima, Ustavni sud smatra da se dužina predmetnog postupka, koji se prema izričitoj zakonskoj odredbi (član 420. ZPP) smatra hitnim, posmatranog u cjelini koji traje devet godina i četiri mjeseca i koji još uvijek nije okončan, može pripisati Općinskom sudu i Kantonalnom sudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dva puta ukidao odluke (presude) prvostepenog suda što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini predmetnog postupka. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV). Ocjenjujući navedeno, kao i okolnost da Općinski i Kantonalni sud nisu ponudili relevantne razloge koji bi mogli opravdati dužinu predmetnog postupka, pri nespornoj činjenici da je tužba Općinskom sudu podnesena 4. augusta 2004. godine i da apelant ni na koji način nije doprinio dužini predmetnog postupka, već da je svojim podnescima više puta urgirao postupanje u predmetu, Ustavnom sudu je dovoljno da zaključi da dužina predmetnog parničnog postupka, koji ni nakon devet godina i četiri mjeseca, još uvijek nije okončan, ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Iako nije utvrdio odgovornost Vrhovnog suda u pogledu dužine trajanja postupka koji se trenutno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu. Ovo zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku bila bi dovedena u pitanje (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42).

46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u vezi sa ostvarivanjem prava iz radnog odnosa. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu.

48. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51).

49. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti 300,00 KM, budući da se radi o predmetu u kojem je hitno postupanje propisano zakonom. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe pred nadležnim sudovima traje devet godina i četiri mjeseca i da još nije okončan, apelantu je određena naknada u visini od 2.700,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište nadležnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Apelantovi navodi u odnosu na osporena rješenja o njegovom kažnjavanju

50. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

a) Pravo na slobodu izražavanja

51. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

52. Stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako kršenje prava slobode izražavanja mora biti «predviđeno zakonom». Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava slobode izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude «neophodno u demokratskom društvu» radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, između ostalih, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti.

53. Konkretna apelacija pokreće pitanje da li apelantovi navodi izneseni u žalbi protiv presude predstavljaju vrijeđanje suda i, dosljedno tome, da li je osporenim rješenjima kojim je apelant kažnjen zbog vrijeđanja suda prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja. Apelant smatra da njegova žalba Kantonalnom sudu nikako ne vrijeđa autoritet i nepristranost suda, odnosno da je pokriven članom 10. Evropske konvencije. Sud je prestrogo i preoštro, navodi apelant, protumačio njegov tekst kojem nije bio cilj vrijeđanje suda, nego skretanje pažnje da sud nije pravično odlučio o glavnoj stvari da se njegov tužbeni zahtjev drugačije riješi. Ovo tumačenje mora razmotriti Ustavni sud i utvrditi da li je apelantovo ustavno pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije povrijeđeno.

54. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da član 10. Evropske konvencije ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, već da izvršavanje te slobode nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“ (vidi, Evropski sud, Žugić protiv Hrvatske, presuda od 31. maja 2011. godine, tačka 41, i Ljerka Kovač protiv Hrvatske, konačna odluka o dopustivosti od 23. augusta 2011. godine). Analizirajući konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri izvršili objektivnu analizu sadržaja apelantovog teksta. Ustavni sud zapaža da se jezičkom i pravnom analizom može utvrditi da konkretni tekst, zaista, sadrži navode uvredljivog sadržaja čiji je cilj bio da se naruši autoritet suda. Apelantovi navodi da „na ovaj način sudija Delalić pokazuje da nikada nije pročitao Zakon o radu FBiH, a da nije ni izvršio uvid u Pravilnik o radu tuženog“, kao i da „ovakvo postupanje sudije Delalića shvata da on, doduše, zna čitati, ali ne i pročitati, niti primijeniti pravo. (.....) To je valjda za njega tumačenje, ali izgleda samo kako to on i njegovi nalogodavci misle da treba, suprotno do sada poznatim logičkim zakonima“ pruža dovoljno osnova da se zaključi da je apelant konkretnim tekstom zloupotrijebio pravo na slobodu izražavanja i narušio granice postavljene stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, odnosno da je uvrijedio sud.

55. U tom kontekstu Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetu Žugić protiv Hrvatske u kojem je Evropski sud razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, smatra da je u apelantovom slučaju miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja propisano zakonom, članom 407. stav

1. ZPP, te da se njime težilo da se ostvari legitiman cilj održavanja autoriteta sudske vlasti u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud, dalje, treba utvrditi da li je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu“. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da je nesporno da zakonodavac ima pravo, ali i obavezu, da donese propise kojima će regulirati uvjete za neometano funkcioniranje pravnog sistema, a sve radi potpunijeg ostvarenja funkcije za koju su redovni sudovi i osnovani. Ta funkcija svakako podrazumijeva osiguravanje vladavine prava, kao i povjerenje javnosti u rad suda. Pri tome Ustavni sud naglašava da je nesporno da apelant ima pravo kritizirati rad redovnih sudova kako bi zaštitio svoja prava, ali da ta „kritika nikada ne smije preći određene granice“ i da je treba razlikovati od uvrede.

56. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je i Evropski sud u više predmeta izrazio stav: „Ako je jedina namjera bilo kojeg izražavanja uvrijediti sud, ili članove suda, odgovarajuća sankcija neće u načelu predstavljati povredu člana 10. Konvencije“ (ibid., Žugić protiv Hrvatske, tačka 45). Razmatrajući činjenice konkretnog slučaja u svjetlu navedenih stavova Evropskog suda i garancija člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u osporenim rješenjima dali razloge zašto su apelantovu žalbu ocijenili uvredljivom za sudiju a time i za sud. Stoga se u okolnostima konkretnog predmeta može konstatirati da je donošenje rješenja o kažnjavanju apelanta zbog vrijeđanja suda, shodno relevantnim odredbama ZPP, odgovaralo, u smislu standarda Evropske konvencije, „snažno prisutnoj društvenoj potrebi“ i da je, s obzirom na činjenice ovoga predmeta, postignuta pravedna ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet sudske vlasti i, s druge strane, da se zaštiti apelantova sloboda izražavanja. Ovo stoga što iz okolnosti konkretnog predmeta i sadržaja apelantove žalbe proizlazi da su apelantovi navodi o radu sudije izrečeni na omalovažavajući i drzak način i da, u smislu navedenih stavova, nisi bili samo kritika prvostepene presude i načina na koji je sudija vodio postupak, već da su, kao što su ocijenili i redovni sudovi u osporenim rješenjima, predstavljali i uvredu sudije.

57. Slijedeći navedenu praksu Evropskog suda, Ustavni sud zaključuje da, s obzirom na to da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi mogu kvalificirati kao vrijeđanje suda, jer nisu dati u granicama tolerancije koju nameće demokratsko društvo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

58. Apelant se žali da je osporenim rješenjima došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

59. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:(…)

k) Pravo na imovinu.

60. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

61. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iziskuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

62. U tom kontekstu Ustavni sud, dakle, zapaža da, u skladu sa odredbom stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da „primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da […] bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni“. Ova odredba predstavlja izuzetak od prvog stava tog člana, koji garantira mirno uživanje imovine, jer 1. stav „ni na koji način ne utječe na pravo države da primjenjuje takve zakone“ kojim osigurava naplatu kazni. Prilikom primjene takvih zakona zakonodavstvo uživa široko polje procjene i odlučivanja i Ustavni sud će poštivati procjenu zakonodavnog organa osim ako ne postoji razumna osnova za to (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Gasus Dosier – und Fördertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995. godine, serija A broj 306-B, stav 60). Drugim riječima, čak i ako su novčane kazne izuzetak u skladu s drugim stavom, Ustavni sud će procijeniti da li izrečene novčane kazne, u odnosu na imovinu, ispunjavaju uvjete principa zakonitosti i proporcionalnosti i da li je nadležni organ zloupotrijebio svoje zakonom predviđene nadležnosti.

63. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti i koje se javlja u konkretnom predmetu jeste, dakle, pitanje da li kazna izrečena apelantu predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa aspekta zaštite ljudskih prava pokretali slična pravna pitanja, a koja se analogno može primijeniti i u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 498/04 od 23. marta 2005. godine, tač. 22-28, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05, i Odluku o dopustivosti broj AP 2925/07 od 12. januara 2010. godine, tač. 15-21), da se izrečena novčana kazna apelantu može smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te se može definirati kao „lišavanje“ imovine u smislu druge rečenice 1. stava 1. člana Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, prema tome, ono mora ispunjavati uvjete iz navedenog člana.

64. Da bi lišavanje imovine bilo u skladu sa drugom rečenicom 1. stava 1. člana Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono mora biti (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa općim principima međunarodnog prava. U pogledu zakonitosti, miješanje u imovinu je zakonito samo ako je zakon koji je osnova za takvo miješanje (a) pristupačan građanima, (b) formuliran sa odgovarajućom tačnošću i preciznošću da bi se građanima omogućilo da prilagode svoje postupke i (c) kompatibilan sa vladavinom prava, što znači da pravna sloboda odlučivanja koju uživaju izvršni organi ne smije biti neograničena, odnosno zakon mora osigurati građanima odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja (vidi Odluku Doma za ljudska prava broj CH/02/8202 od 4. aprila 2003. godine, stav 144). U pogledu javnog interesa mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. Drugim riječima, nadležni organ mora utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između potreba javnog interesa i interesa pojedinca (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sporrong i Lönnroth od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, st. 69. i 73). Prilikom utvrđivanja da li postoji pravična ravnoteža, država ima široku slobodu odlučivanja o odabiru sredstava primjene i utvrđivanja opravdanosti posljedica takve primjene u javnom interesu radi ostvarivanja svrhe predmetnog zakona.

65. U konkretnom slučaju novčana kazna je izrečena na osnovu člana 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku kojim je utvrđeno da će se „novčanom kaznom od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka sud (će) kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku. [......]“. Navedeni zakon je objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“, a sam tekst odredbe na koju se poziva sud je jezički jasan. Prema tome, apelant je mogao predvidjeti prirodu i iznos novčanih kazni u slučaju da se njegov pismeni akt podnesen sudu može ocijeniti kao takav da „u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku“ s obzirom na izričitu zakonsku odredbu. Dakle, iz navedenog slijedi da je lišavanje apelanta imovine, u smislu standarda Evropskog suda, bilo predviđeno Zakonom o parničnom postupku, koji je objavljen u službenom glasilu, i kao takav bio dostupan svim potencijalnim učesnicima u parničnim postupcima, pa i apelantu. Dalje, evidentno je da je navedena odredba člana 407. Zakona o parničnom postupku formulirana sa odgovarajućom tačnošću i preciznošću, te da je apelant mogao biti svjestan da može biti kažnjen novčanom kaznom od 100,00 do 1.000,00 KM ukoliko vrijeđa sud ili drugog učesnika u postupku.

66. S druge strane, Ustavni sud smatra da je zakonsko uređenje zaštite suda i sudijske funkcije nesumnjivo u javnom interesu. Država ima određenu slobodu prilikom propisivanja i primjene zakona u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva, kao što je pravo na izricanje kazni, da bi se osiguralo poštivanje zakonom propisanih uvjeta i načina obavljanja sudijske funkcije bez ugrožavanja autoriteta suda. U tom slučaju Ustavni sud prihvata da je sprečavanje kršenja zakonom propisanih uvjeta i načina obavljanja sudijske funkcije legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hentrich protiv Francuske, od 3. jula 1995. godine, serija A broj 296-A, stav 39. i dalje). Konačno, izricanje novčanih kazni za nepoštivanje suda je prikladan način koji stoji na raspolaganju organima vlasti da destimuliraju takve aktivnosti. U konkretnom predmetu, u osporenim odlukama sudovi su prilikom kažnjavanja apelanta zbog uvrede suda, s obzirom na nesporan sadržaj apelantove žalbe, ocijenili da je novčana kazna koja je izrečena kazna primjerena stepenu počinjenog vrijeđanja.

67. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je izricanje novčane kazne zbog uvrede suda, odnosno apelantovog ponašanja u predmetnom parničnom postupku prikladan način koji stoji na raspolaganju sudovima da destimuliraju učesnike u postupcima da vrijeđaju sud i time posredno dovode u pitanje sposobnost sudova da na djelotvoran način upravljaju sudskim postupcima u kojima odlučuju o tužbenim zahtjevima građana. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanta njegove imovine, odnosno obavezivanje da, zbog uvrede suda, plati utvrđeni novčani iznos, proporcionalno cilju uvođenja procesne discipline i prevencije neprimjerenog ponašanja u sudskim postupcima, te u konkretnom slučaju ne predstavlja prevelik teret za apelanta. Budući da u okolnostima konkretnog predmeta nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnosti osporenih rješenja, te da je apelant kažnjen zbog neprimjerenog sadržaja žalbe kojom je uvrijedio sud, a sama izrečena kazna je u zakonskim okvirima, Ustavni sud smatra da je izrečena kazna proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići Zakonom o parničnom postupku, u smislu uspostave procesne discipline koja je uvjet za normalno funkcioniranje svakog pravnog sistema.

68. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

69. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na «donošenje odluke u razumnom roku» u situaciji kada predmetni postupak, koji je zakonom određen kao hitan, nije okončan ni devet godina i četiri mjeseca nakon podnošenja tužbe, te kada su dosadašnjem trajanju postupka u podjednakoj mjeri doprinijeli i Općinski sud i Kantonalni sud, pri čemu apelant svojim ponašanjem nije utjecao na dužinu postupka, a u odgovorima na apelaciju nije ponuđeno razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka.

70. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije time što su redovni sudovi apelantovo izražavanje okvalificirali kao vrijeđanje i grubo nepoštivanje suda za šta su mu izrekli novčanu kaznu, pri čemu je sud u dovoljnoj mjeri objektivno analizirao sadržaj spornog podneska, utvrdivši da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo zakonito, te da nije nerazmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti radi održavanja autoriteta sudske vlasti.

71. Također, nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pri čemu izrečena kazna nije utvrđena na proizvoljan način, jer je uplitanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, te nije nerazmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti radi zaštite autoriteta sudske vlasti.

72. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5102/10 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio