Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2083/10 (M. P.)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2083/10

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2083/10, rješavajući apelaciju Miladina Paprića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miladina Paprića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 176 od 2. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-369/04 od 18. marta 2005. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miladin Paprić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 176 od 2. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-369/04 od 18. marta 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Pravobranilaštva Republike Srpske, sa sjedištem zamjenika u Prijedoru (u daljnjem tekstu: tužitelj), Ranka Vučenovića kao umješača na strani tužitelja (u daljnjem tekstu: umješač), Republike Srpske - Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i AD Fabrika celuloze i papira „Celpak“ Prijedor (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 19. aprila 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. maja 2011. godine. Tužitelj, umješač i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Vrhovnog suda dostavljen je apelantovom opunomoćeniku 1. juna 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-369/04 od 18. marta 2005. godine, donesenoj po tužbi tužitelja protiv tuženih i apelanta koji je imao procesnu poziciju trećetuženog radi utvrđenja ništavosti ugovora o zakupu stana i poništenja ugovora o otkupu stana, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu koji je zaključen 26. augusta 2002. godine između prvotuženog kao zakupodavca i apelanta kao zakupca kojim je zasnovan zakup na dvosobnom stanu u državnom vlasništvu u Prijedoru, koji je bliže preciziran u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istom presudom poništen je Ugovor o otkupu predmetnog stana broj Ov 3605/02 od 20. septembra 2002. godine kojim je drugotuženi kao prodavac prodao, a apelant kao kupac otkupio predmetni stan. Slijedom toga, poništen je i upis po osnovu navedenog ugovora o otkupu predmetnog stana u knjizi položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova koja se vodi kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Podružna jedinica Prijedor. Tuženi su obavezani da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 440,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je prvo prezentirao činjenično stanje, te citirao odredbe člana 37. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS) kojim je propisano da, „ukoliko se ne zaključi ugovor o otkupu stana u roku od jedne godine od dana primjene ovog Zakona, pravno lice iz člana 13. stav 1. istog zakona i nosilac stanarskog prava dužni su u narednih 60 dana da zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme u skladu sa odredbama ovog Zakona“. Osnovni sud je, također, naveo da je odredbom člana 13. ZPDS propisano da „stan u državnoj svojini daje u otkup Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradio ili po drugom osnovu stekao“. U kontekstu navedenog je istaknuto da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je sporni ugovor o zakupu zaključio apelant sa prvotuženim koji nije vlasnik stana već je to drugotuženi, zbog čega prvotuženi nije mogao zaključiti ugovor sa apelantom usljed čega je sud ocijenio ništavim sporni ugovor o zakupu. Osnovni sud je, zatim, citirao odredbu člana 18. ZPDS prema kojem je sud koji vrši ovjeru potpisa na ugovoru o otkupu stana dužan primjerak tog ugovora zajedno sa ispravama na osnovu kojih je zaključen dostaviti javnom pravobraniocu i nadležnom ministarstvu, da je javni pravobranilac dužan u roku od jedne godine od dana potpisivanja ugovora podnijeti tužbu sudu za poništenje ugovora koji je zaključen suprotno odredbama zakona, te da je članom 10. propisano da pravo na otkup ima nosilac stanarskog prava. Dalje, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi nesporno utvrđeno da je drugotuženi kao vlasnik predmetnog stana Odlukom broj 782/96 od 28. oktobra 1996. godine prenio na prvotuženog (Ministarstvo unutrašnjih poslova - Centar javne bezbjednosti Prijedor) pravo jednokratnog davanja na korištenje predmetnog stana, a po osnovu koje odluke su prvotuženi i drugotuženi zaključili i Ugovor broj I-784/96 od 29. oktobra 1996. godine. Također je utvrđeno da je prvotuženi svojim „rješenjem od 17. jula 1996. godine“ dodijelio apelantu predmetni stan na korištenje, te da je Rješenjem Općinskog sekretarijata za urbanizam i stambene poslove Prijedor (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat) broj 06-372-138/99 od 7. septembra 1999. godine apelantu utvrđen status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, koje rješenje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelant 26. augusta 2002. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana sa prvotuženim, te da je nakon toga, 17. septembra 2002. godine, sa drugotuženim zaključio Ugovor o otkupu predmetnog stana koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov-3605/02 od 20. septembra 2002. godine. Rješenjem Republičke uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka od 1. oktobra 2002. godine dozvoljen je upis prava vlasništva na predmetnom stanu u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa dijelom 1/1 u apelantovu korist.

7. Osnovni sud je dalje obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi, a što nije ni bilo sporno između parničnih stranaka, da je apelant rješenjem Općinskog sekretarijata od 7. septembra 1999. godine stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te nije proveden postupak provjere zakonitosti navedenog rješenja u smislu tačke 3.9. Uputstva o provjeri zakonitosti ugovora o korištenju stanova zaključenih i obnovljenih poslije 1. aprila 1992. godine i postupku utvrđivanja prava na obnovu ugovora o korištenju stana („Službeni glasnik RS“ broj 11/02, u daljnjem tekstu: Uputstvo o provjeri zakonitosti ugovora). S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da apelant u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti ugovor o otkupu predmetnog stana sa drugotuženim, a da prije toga nije proveo postupak provjere zakonitosti rješenja od 7. septembra 1999. godine u smislu odredaba tačke 3.9. Uputstva o provjeri zakonitosti ugovora, budući da je nesporno utvrđeno da mu je navedenim rješenjem priznat status nosioca stanarskog prava nakon 19. decembra 1998. godine. Stoga, Osnovni sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja za poništenje ugovora o otkupu od 20. septembra 2002. godine, a s tim u vezi i zahtjev za poništenje upisa u knjizi položenih ugovora o otkupu, budući da je upis izvršen na osnovu predmetnog ugovora o otkupu za čije zaključenje nisu bili ispunjeni uvjeti. Pored toga, Osnovni sud je zaključio da je i ugovor o zakupu predmetnog od 26. augusta 2002. godine ništav jer on nije zaključen u skladu sa odredbama čl. 13. i 37. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS).

8. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05- 000 821 od 13. septembra 2007. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepene presude, te je ispitujući prvostepenu presudu u skladu sa odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da apelant svojim žalbenim navodima osnovano dovodi u pitanje pravni zaključak prvostepenog suda. Naime, Okružni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizlazi da su prvotuženi (MUP Banja Luka) kao zakupodavac i apelant kao zakupac 26. augusta 2002. godine zaključili ugovor o zakupu predmetnog stana. S tim u vezi, Okružni sud smatra da navedeni ugovor o zakupu nije ništav s obzirom na to da je prvotuženi kao zakupodavac, u smislu odredbe člana 13. stav 1. ZPDS, imao pravo da zaključi ugovor o zakupu sa apelantom kao nosiocem stanarskog prava, jer navedeno pravo crpi iz odluke i ugovora drugotuženog od 28. i 29. oktobra 1996. godine o prenošenju prava jednokratnog davanja predmetnog stana na korištenje. Također, Okružni sud je istakao da je i apelant kao zakupac imao pravo da zaključi ugovor o zakupu jer je, po mišljenju Okružnog suda, apelant na osnovu rješenja Općinskog sekretarijata od 7. septembra 1999. godine postao „zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu“ po kojem je osnovu i stekao pravo da zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana sa drugotuženim kao vlasnikom predmetnog stana u smislu odredbe člana 10. stav 1. ZPDS, a što je i učinio 17. septembra 2002. godine. Pri tome Okružni sud je naveo da predmetni ugovor o otkupu od 17. septembra 2002. godine sadrži sve bitne elemente iz člana 17. ZPDS, kao i ovjeru potpisa od nadležnog suda, te da stoga, po mišljenju Okružnog suda, predmetni ugovor o otkupu stana predstavlja pravno valjan osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 19. ZPDS, a koje pravo je apelant i stekao upisom u katastar nekretnina, odnosno polaganjem ugovora o otkupu u knjigu položenih ugovora kod Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove za područje Prijedora. Pored toga, Okružni sud je ukazao na činjenicu da apelant nije izvršio nadovjeru rješenja o dodjeli predmetnog stana od 7. septembra 1999. godine u smislu tačke 3. 4. Uputstva o provjeri zakonitosti, koja, po mišljenju Okružnog suda, ne može utjecati na drugačiji pravni zaključak tog suda, jer iz spisa proizlazi da apelant nije „uspio ishoditi nadovjeru“. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo iz kojeg je razloga apelantovu žalbu uvažio, te primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu, te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

9. Protiv drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 176 od 2. marta 2010. godine reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio na način da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove nižestepenih presuda, te je zaključio da odluka drugostepenog suda nije pravilna. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 68. stav 2. ZPDS, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o zakupu i ugovora o otkupu predmetnog stana, propisano da „lice koje je stanarsko pravo steklo nakon 30. aprila 1991. godine može otkupiti stan koji koristi ukoliko je stanarsko pravo stečeno u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i Zakonom o stambenim odnosima“.

10. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o zakupu i ugovora o otkupu predmetnog stana, propisano da „svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana koji je zaključen u periodu između 1. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi“. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu, smatrat će se privremenim korisnikom (stav 2). Privremeni korisnik iz prethodnog stava, koji nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 16. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za porat stana (stav 3). Također, Vrhovni sud je citirao i odredbe člana 27. st. 1. i 6. Zakona o prestanku primjene, kao i odredbe tačke 3. 9. Uputstva o provjeri zakonitosti ugovora.

11. Vrhovni sud je dalje obrazložio da iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizlazi da apelant nije izvršio nadovjeru akta – Rješenja Općinskog sekretarijata broj 06-372-138/99 od 7. septembra 1999. godine na osnovu kojeg mu je priznat status nosioca stanarskog prava, te je s tim u vezi ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije mogao na osnovu navedenog rješenja zaključiti predmetni ugovor o otkupu stana sa drugotuženim, jer prethodno nije pokrenuo postupak u smislu tačke 3.9. Uputstva o provjeri zakonitosti ugovora. Stoga, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da bez nadovjere akta - rješenja od 7. septembra 1999. godine, kojim je tužitelju priznat status nosioca stanarskog prava, apelant nije ispunio uvjete za otkup predmetnog stana u smislu odredbe člana 10. stav 1. ZPDS. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju ništav i ugovor o zakupu od 26. augusta 2002. godine, budući da isti apelant nije zaključio sa drugotuženim kao vlasnikom predmetnog stana u skladu sa odredbama čl. 13. i 37. ZPDS, već sa prvotuženim,a što je protivno navedenim odredbama. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, te je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP preinačio drugostepenu presudu i odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je hronološki iznio tok postupka pred redovnim sudovima, te istakao da smatra da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna. S tim u vezi, apelant je iznio vlastito pravno shvatanje, smatrajući da je, u skladu sa odredbom člana III.2. podtačka 3.12. Uputstva o provjeri zakonitosti ugovora o korištenju stanova, postojala „eventualna mogućnost da nosilac prava raspolaganja, odnosno davalac stana na korištenje u pogledu predmetnog stana pokreće postupak radi otkaza ugovora o korištenju stana, a ne da se putem tužbe podnesene od Pravobranilaštva poništava ugovor o zakupu stana“. Naime, apelant smatra da su Osnovni i Vrhovni sud, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno izveli zaključak da predmetni stan nije otkupljen na osnovu ugovora o zakupu, već na osnovu rješenja stambenog organa Općine Prijedor. Dalje, apelant smatra da je drugotuženi MUPRS bio ovlašten da sa apelantom zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana, a kao pravni osnov za takav zaključak apelant temelji na odredbi člana 5. Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske. S tim u vezi, apelant je istakao da ugovor o zakupu od 26. augusta 2002. godine na osnovu kojeg je izvršen otkup predmetnog stana „ne podliježe obavezi provjere zakonitosti, odnosno obavezi nadovjere“. S obzirom na navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu navedenih apelantovih prava.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i s tim u vezi povredu apelantovih prava koja su zagarantovana Evropskom konvencijom.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00, 18/01,35/01, 47/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. stav 1.

Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

Član 13.

Otkup stana u državnoj svojini daje Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daljem tekstu: prodavac).

Prodavac je dužan da licu koje ima pravo na otkup stana (u daljem tekstu: kupac), na njegov zahtjev u pisanoj formi, omogući otkup stana koji koristi, pod uslovima propisanim ovim zakonom.

Ako se ugovor o otkupu stana ne zaključi u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, kupac može da podnese prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana.

Član 18.

Sud koji vrši ovjeru potpisa na ugovoru o otkupu stana je dužan primjerak ovjerenog zajedno sa ispravama na opsnovu kojih je zaključen dostaviti javnom pravobraniocu i Ministarstvu nadležnom za stambene odnose. Javni pravobranilac je dužan u roku do jedne godine od dana potpisivanja ugovora podnijeti tužbu sudu radi poništenja ugovora koji je zaključen suprotno odredbama ovog zakona Član 37.

Ukoliko se ne zaključi ugovor o otkupu stana u roku od jedne godine od dana primjene ovog Zakona, pravno lice iz člana 13. stav 1. istog zakona i nosilac stanarskog prava dužni su u narednih 60 dana da zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme u skladu sa odredbama ovog Zakona“.

Član 68. stav 2.

Lice koje je stanarsko pravo steklo nakon 30. aprila 1991. godine može otkupiti stan koji koristi ukoliko je stanarsko pravo stečeno u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i Zakonom o stambenim odnosima.

15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02) relevantne odredbe glase: Član 2. st. 2. i 3 Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Privremeni korisnik korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korišćenja tog stana u skladu sa ovim zakonom, ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 19. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahjtev bivšeg stanara za povrat stana.

Član 27. st. 1. i 6.

U slučaju kada privremeni korisnik ima pravo na novi ugovor o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 3. ovog zakona, nadležni organ Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica je ovlašten zaključiti ugovor o korištenju stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.

Postupak po kome se utvrđuje pravo privremenog korisnika za obnovu ugovora o korištenju stana urediće se Uputstvom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u roku od trideset dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Nadležni javni pravobranilac, u skladu sa svojim ovlaštenjima i uputstvima, nadzire postupak i vrši kontrolu zakonitosti obnove ugovora o korištenju, odnosno dodjele stana, kao i kupovinu stana po osnovu takve obnoveili dodjele.

16. U Uputstvu o provjeri zakonitosti ugovora o korištenju stanova zaključenih i obnovljenih poslije 1. aprila 1992. godine i postupku utvrđivanja prava na obnovu ugovora o korištenju stana („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/02, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02) relevantne odredbe glase:

Tačka 3.9.

Postupak provjere zakonitosti, za stanove lica kojima su ugovori o korištenju ili ugovori o zakupu stana zaključeni poslije 19. decembra 1998. godine do dana stupanja na snagu odluke, vrši nosilac prava raspolaganja, odnosno davalac stana na korištenje putem njegove Stambene komisije ili drugog organa koji on odredi, osim za stanove za koje je nadležna Komisija iz tačke 2. ovog uputstva.

Tačka 3. 11.

Nadovjerom ugovora o korišćenju stana ili zakupu stana putem organa iz tačke 3.9. ovog uputstva smatraće se da je ovo lice ispunilo sve zakonom propisane uslove za otkup stana, nakon čega je prodavac stana ili nadležni organ dužan nastaviti postupak privatizacije stana u fazi u kojoj se kupac stana nalazio na dan stupanja na snagu odluke.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-08-000 176 od 2. marta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 29. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda vođen povodom zahtjeva tužitelja radi utvrđenja ništavosti ugovora o zakupu stana i poništenja ugovora o otkupu predmetnog stana, dakle, da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

24. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

26. Vezano za apelacione navode da Pravobranilaštvo u konkretnom slučaju nije bilo ovlašteno da podnese tužbu sudu radi poništenja ugovora o zakupu stana, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 18. ZPDS propisano da „sud koji vrši ovjeru potpisa na ugovoru o otkupu stana je dužan primjerak ovjerenog ugovora zajedno sa ispravama na osnovu kojih je zaključen dostaviti javnom pravobraniocu i Ministarstvu nadležnom za stambene odnose. Javni pravobranilac je dužan u roku od jedne godine od dana potpisivanja ugovora podnijeti tužbu sudu radi poništenja ugovora koji je zaključen suprotno odredbama ovog Zakona“. Imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju tužitelj (Pravobranilaštvo RS) ovlaštenje za podnošenje tužbe sudu temeljio na odredbi člana 18. ZPDS, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

27. Ustavni sud dalje zapaža da su Vrhovni sud i Osnovni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili da je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te da su svoj zaključak temeljili na relevantnim odredbama ZPDS, Zakona o prestanku primjene, te tački 3.9. Uputstva o provjeri zakonitosti ugovora koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Osnovni sud po svim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način koji ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno i koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant nije ispunio uvjete za otkup predmetnog stana u smislu člana 10. stav 1. ZPDS da kao nosilac stanarskog prava otkupi predmetni stan. Pri tome Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno ukazali da je navedeni zaključak utemeljen na utvrđenju da je apelantu rješenjem od 7. septembra 1999. godine priznat status nosioca stanarskog prava, te da apelant nije proveo postupak provjere zakonitosti navedenog rješenja u smislu odredaba tačke 3.9. Uputstva o provjeri zakonitosti ugovora, a budući da je rješenjem od 7. septembra 1999. godine stekao stanarsko pravo nakon 30. aprila 1991. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud i Osnovni sud su ukazali na odredbu člana 68. stav 2. ZPDS kojom je propisano da „lice koje je stanarsko pravo steklo nakon 30. aprila 1991. godine može otkupiti stan koji koristi ukoliko je stanarsko pravo stečeno u skladu sa Zakonom o prestanku primjene“.

28. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud, nasuprot apelacionim navodima, u osporenoj presudi obrazložio da sama činjenica da je ugovor o otkupu zaključen na osnovu ugovora o zakupu od 26. augusta 2002. godine je bez utjecaja na odluku u pogledu osnovanosti zahtjeva tužitelja za poništenje ugovora o otkupu predmetnog stana, s obzirom da apelant kojem je priznat status nosioca stanarskog prava rješenjem od 7. septembra 1999. godine nije mogao zaključiti ugovor o otkupu na osnovu ugovora o zakupu, imajući pri tome u vidu i činjenicu da apelant nije navedeni ugovor o zakupu zaključio sa vlasnikom stana u smislu odredbe člana 13. ZPDS. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZPDS, Zakona o prestanku primjene, kao i tačke 3.9. Uputstva o provjeri zakonitosti ugovora, na kojima su Vrhovni sud i Osnovni sud utemeljili svoje odluke, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda i Osnovnog suda, niti u zaključku da je zahtjev tužitelja osnovan. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Vrhovnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, a dana obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2083/10 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio