Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1781/12 („KTK VISOKO“ d.d. Visoko i „ALEK“ d.o.o. Trebinje)

Odluka donesena 23. 01. 2014.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Privatizacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1781/12

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1781/12, rješavajući apelaciju „KTK VISOKO“ d.d. Visoko i „ALEK“ d.o.o Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 23. januara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „KTK VISOKO“ d.d. Visoko i „ALEK“ d.o.o Trebinje.

Utvrđuje se kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000601 10 Rev od 6. aprila 2012. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „KTK VISOKO“ d.d. Visoko i „ALEK“ d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu:

prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Visokog i Trebinja, koje zastupa Zijad Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 15. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Ps 000601 10 Rev od 6. aprila 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i KTK „ALHOS“ A.D. Sokolac (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 28. marta 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 18. aprila 2013. godine, dok tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je na prijedlog sudije Zlatka M. Kneževića donio odluku o njegovom izuzeću u radu i odlučivanju zbog razloga iz člana 93. stav 1. alineja 3. Pravila Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-99/04 od 9. oktobra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta i ovjeren kod Općinskog suda u Visokom pod brojem OV-1456/04 od 14. juna 2004. godine ništav, pa da se u skladu s tim naloži Zk. uredu Osnovnog suda da izvrši brisanje upisa prava vlasništva u korist drugoapelanta u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, te da se utvrdi da je tužitelj kao pravni slijednik prvoapelantove imovine na teritoriji Republike Srpske postao vlasnik nekretnina koje se nalaze u Trebinju i koje su precizirane u presudi (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), pa da se naloži Zk. uredu Osnovnog suda da na osnovu te presude izvrši upis prava vlasništva na spornim nekretninama s pravom korištenja zemljišta u korist tužitelja s dijelom 1/1, što su apelanti dužni trpjeti a sve u roku od 30 dana, kao i da se obavežu apelanti da tužitelju naknade troškove postupka u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja. Presudom je obavezan tužitelj da naknadi prvoapelantu troškove postupka u iznosu od 1.918,80 KM.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj tražio da se predmetni ugovor proglasi ništavim, navodeći da su apelanti zaključili ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina koje se nalaze u Trebinju, bez znanja tužitelja, iako je tužitelj pravni slijednik prvoapelantove imovine koja se nalazi na teritoriji RS i da je tim putem postao vlasnik sporne nekretnine koja se nalazi u Trebinju, a da je ugovor ovjeren u Visokom a ne u Trebinju kao mjestu gdje se nalaze sporne nekretnine, što je suprotno odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) i Uredbe o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji BiH (u daljnjem tekstu: Uredba).

8. U vezi s tim, Osnovni sud je u presudi precizirao dokaze koji su provedeni u toku postupka, te naveo da je uvidom u zk. uložak 59 k.o. Trebinje utvrđeno da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornih nekretnina uknjižen drugoapelant po osnovu Ugovora o kupoprodaji broj OV- 1456/04 od 14. juna 2004. godine. Navedeno je i da je uvidom u rješenje Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu od 10. marta 1997. godine utvrđeno da je na osnovu odluke Vlade RS došlo do spajanja državnih preduzeća ODP „KTK“ Sokolac, ODP „Alhos Promet“ Sarajevo-Sokolac i ODP „Fabrika odjevnih konfekcija Sokolac“ u novoorganizirano državno preduzeće koje će poslovati pod firmom ODP „KTK Alhos“ sa p.o. Sarajevo-Sokolac u Sokocu, te da je uvidom u rješenje o upisu subjekata u sudski registar Kantonalnog suda u Zenici utvrđeno da je prvoapelant kao pravni subjekt upisan 28. decembra 1989. godine. Utvrđeno je i da su apelanti prije zaključenja kupoprodajnog ugovora od načelnika opštine Trebinje zatražili obavještenje da li je opština zainteresirana za kupovinu spornih nekretnina, a nakon dobijanja negativnog odgovora su zaključili predmetni ugovor. Zbog navedenog Osnovni sud je zaključio da se predmetni ugovor ne može smatrati ništavim u smislu člana 5. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti i člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer nije u suprotnosti s pozitivnim propisima. Pri tome je Osnovni sud naveo da je Vlada RS-a donijela navedenu Uredbu, ali da je Ustavni sud RS svojom odlukom od 13. juna 2001. godine utvrdio da ona nije u saglasnosti s Ustavom i zakonom, te da iz tog razloga i nije bila na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu Okružnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je Presudom broj 015-0-Pž-07-000 012 od 8. novembra 2007. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti usvojen navedeni tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 443 od 27. maja 2009. godine reviziju uvažio, ukinuo osporenu presudu Okružnog suda i predmet vratio Okružnom sudu uz nalog da je u postupku potrebno utvrditi da li su sporne nekretnine bile obuhvaćene privatizacijom u postupku transformacije pravnog prethodnika tužitelja a od čega zavisi pitanje valjanosti predmetnog kupoprodajnog ugovora.

11. U ponovljenom postupku Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Pž-09-000 038 od 29. oktobra 2009. godine kojom je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je Okružni sud, cijeneći upute revizijskog suda, održao usmenu raspravu na kojoj je od tužitelja zatražio da dostavi dokaze da li su sporne nekretnine obuhvaćene privatizacijom u postupku vlasničke transformacije pravnog slijednika tužitelja, ali da tužitelj u ostavljenom roku te dokaze nije dostavio. Dalje je navedeno da je iz samog spisa utvrđeno da je prvoapelant dostavio izvještaj Agencije za privatizaciju FBiH iz kojeg se jasno vidi da sporne nekretnine nisu uključene u aktivnu podbilansu, te da samim tim ne podliježu procesu privatizacije, a što ni tužitelj nije sporio tokom postupka. Imajući u vidu navedeno, te činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, Okružni sud je konstatirao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan te je odbio tužiteljevu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

12. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118 0 Ps 000601 10 Rev od 6. aprila 2012. godine reviziju djelimično uvažio i presudu Okružnog suda preinačio u dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima tako što se žalba tužitelja djelimično uvažava i prvostepena presuda preinačava pa se utvrđuje da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta, te se shodno tome nalaže Zk. odjeljenju Osnovnog suda da izvrši brisanje upisa drugoapelantovog prava vlasništva. Presudom su obavezani apelanti da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 1.391,50 KM. U preostalom dijelu (kojim je tužitelj tražio da se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama nižestepene presude ukinu i tužba odbaci) revizija je odbijena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Okvirnim zakonom dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, odnosno u konkretnom slučaju da izvrši privatizaciju dijela državnog kapitala u spornim nekretninama jer se one nalaze u Trebinju na teritoriji RS-a. Kako je naveo Vrhovni sud, zbog navedenog, tužitelj ima pravni interes da traži da se proglasi ništavim predmetni kupoprodajni ugovor, i to neovisno da li su sporne nekretnine ušle u privatizacijski program tužitelja ili ne. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je prvoapelant bio upisan kao vlasnik a ne kao nositelj prava raspolaganja na predmetnim nekretninama, po ocjeni tog suda, nije od uticaja na ishod ovog spora. Kako je naveo Vrhovni sud, nije sporno da je prvoapelant u vrijeme sticanja prava raspolaganja na spornim nekretninama bio društveno pravno lice na društvenoj svojini koju nije moguće izjednačiti s pravom svojine, te da ni odredbom člana 9. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) nije predviđena mogućnost da društveno pravno lice može biti nositelj prava svojine. Zbog navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, iako tužitelj nije dokazao da su sporne nekretnine obuhvaćene privatizacijom, te nekretnine svakako trebaju biti predmetom privatizacije te je zbog toga ugovor o prodaji spornih nekretnina suprotan Okvirnom zakonu čime je ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, te je na taj način otpao i pravni osnov za upis u zemljišne knjige jer ništavost ugovora ima za posljedicu da ne proizvodi pravno dejstvo od njegovog zasnivanja i niko ne može steći korist od takvog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je djelimično preinačio nižestepene presude i donio odluku kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navode da, iako je utvrđeno da sporne nekretnine nisu bile obuhvaćene privatizacijom, Vrhovni sud zaključuje da su morale biti privatizirane i pri tome sud ne vodi računa da u situaciji kada tužitelj nije imao nikakve povezanosti sa spornim nekretninama, tužitelj nema ni aktivnu legitimaciju za vođenje predmetnog spora. Osim toga, apelant navodi da je u svom rješenju kojim je vratio predmet na ponovni postupak, sam Vrhovni sud od nižestepenih sudova tražio da u postupku utvrde da li su sporne nekretnine bile obuhvaćene privatizacijom da bi nakon toga u ponovnom postupku, iako je utvrđeno da nisu, sam zaključio da su sporne nekretnine morale biti privatizirane. Apelanti smatraju da im je Vrhovni sud na navedeni način uskratio da ravnopravno i u propisanom postupku zaštite svoja prava i interese čime im je prekršeno i pravo na imovinu, te da je nesporno da su sporne nekretnine u vrijeme prodaje bile vlasništvo prvoapelanta a da su kupoprodajom postale vlasništvo drugoapelanta što, prema navodu apelanata, nedvojbeno ukazuje da i nisu mogle biti u početnom bilansu tužitelja. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud donio čisto političku odluku koja ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza niti je bilo ikakve osnove da se primjenjuje Okvirni zakon i na tom zakonu zasniva presuda. Apelant navodi da se pogotovo mora imati u vidu da je tužitelj privatiziran u vrijeme važenja Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima koji je bio objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 26/98 i koji je bio na snazi prije donošenja i stupanja na snagu Okvirnog zakona, zbog čega sporne nekretnine i nisu mogle biti niti bilo kakvim putem doći u tužiteljevo vlasništvo.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana s obzirom da iz člana 9. Zakona proizlazi da društveno pravno lice ne može biti nositelj prava svojine, kako je taj sud u svojoj presudi i naveo, te da bi u slučaju da je taj sud donio drugačiju odluku, proces privatizacije bio potpuno besmislen i onemogućen, a što bi bilo u suprotnosti s odredbama Okvirnog zakona.

V. Relevantni propisi

15. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 14/98) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Oblast djelovanja Zakona

1. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetā da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetā. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.

2. Ostvarivanje prava entitetā da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9. GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9.

3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji.

Član 3.

Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entitetā će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om.

Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. […] Član 4.

1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravna lica ovlaštena da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.

16. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 12/98) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Početni bilans se sastoji od:

1)Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana.

[…] Član 19.

Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu.

Član 20.

Preostale stvari i prava u pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.[…]

17. U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 24/98) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

Član 18.

U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona.

Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

18. U Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80, koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.

Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 Ps 000601 10 Rev od 6. aprila 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. aprila 2012. godine a apelacija je podnesena 15. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su im tom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju..

Pravo na imovinu

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

26. Ustavni sud ukazuje na to da riječ «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), «imovina» koja se štiti može biti samo «postojeća imovina» (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A broj 332, tačka 31).

27. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet spora utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji spornih nekretnina koje se nalaze u Trebinju, koji su zaključili prvoapelant kao prodavac i drugoapelant kao kupac. Dakle, radi se o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o imovinskim pravima prvoapelanta i drugoapelanta, te, stoga, predmetni postupak potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. U vezi s tim Ustavni sud prije svega podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravo pitanje u više odluka. Tako je npr. u Odluci broj AP 2157/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 82/09 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) rješavajući apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom su preinačene nižestepene presude i proglašen ništavim kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio poslovni prostor na teritoriji RS, Ustavni sud utvrdio kršenje prava na imovinu jer je zaključio da je Vrhovni sud arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Članom 20. ovog zakona reguliran je pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona.

29. U citiranoj odluci Ustavni sud je naveo i da je drugoapelant prije zaključenja kupoprodajnog ugovora s apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. To je i učinjeno zaključenjem kupoprodajnog ugovora s apelantima 20. januara 2001. godine. Na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine, u zemljišnim knjigama je upisano pravo vlasništva na poslovnom prostoru u korist apelanata. Upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima). U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao i da uknjižba prava vlasništva u korist apelanata, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog (erga omnes), a ne relativnog djelovanja (inter partes) koji bi postojao samo između ugovornih strana, a što je Vrhovni sud u osporenoj odluci u tom predmetu zanemario isto kao i druga djelovanja zemljišnoknjižnog upisa, kao što su fikcija apsolutne tačnosti i pouzdanja, te drugi principi zemljišnog prava. U odluci AP 2157/08 Ustavni sud je zaključio da su postupanjem Vrhovnog suda odnosno zanemarivanjem jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrirana najviša pravna vlast, podvrgnuti su arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Gotovo identičan stav je Ustavni sud zauzeo i u Odluci AP 351/10 od 28. maja 2010. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 103/10 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. Ustavni sud smatra da se navedeni stav izražen u Odluci broj AP 2157/08 može primijeniti i na konkretan slučaj, pa se Ustavni sud u potpunosti poziva na obrazloženje iz citirane odluke. Naime, i u konkretnom slučaju su predmet kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta bile sporne nekretnine koje se nalaze u Trebinju, dakle na teritoriji RS-a. Sporne nekretnine su u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora bile u zemljišne knjige upisane kao vlasništvo prvoapelanta (čije je sjedište u FBiH), koji status u sebi, u smislu relevantnih odredbi Zakona i stava izraženog u odluci AP 2157/08 (tačka 50), znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. Zatim, sporne nekretnine su bile u posjedu drugoapelanta, te je drugoapelant zaključenjem ugovora a nakon upisa u zemljišnu knjigu stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Također, Ustavni sud zapaža da u toku postupka tužitelj ničim nije dokazao da su sporne nekretnine unesene u početni bilans tužitelja niti da su bile obuhvaćene procesom privatizacije niti planirane za taj proces, dakle nije dokazao da su sporne nekretnine bile ili mogle postati njegovo vlasništvo. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, i pored navedenih utvrđenja kao i kod činjenice da je ranije svojim rješenjem vratio predmet na ponovni postupak s nalogom nižestepenim sudovima da utvrde „da li su sporne nekretnine bile predmet privatizacije jer od toga zavisi rješenje pravne stvari“, zaključio da je ovaj kupoprodajni ugovor ništav jer su sporne nekretnine morale biti obuhvaćene procesom privatizacije.

31. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju, kao i u slučaju iz predmeta AP 2157/08, Vrhovni sud zanemario relevantne odredbe Zakona budući da je nesporno da je drugoapelant, shodno odredbama čl. 20. i 33. Zakona, postao vlasnikom spornih nekretnina koje nisu bile privatizirane niti predviđene za proces privatizacije. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud osporenom presudom na arbitraran i nezakonit način, dakle suprotno standardima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, umiješao u imovinu apelanata.

32. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

33. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacijā u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da je prvoapelant u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina, te da je drugoapelant, u smislu čl. 20. i 33. Zakona, stekao pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla, odnosno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa prvoapelantom.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednika Miodraga Simovića suprotno odluci kojem se pridružuje sudija Mato Tadić.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU SUDIJE PROF. DR. MIODRAGA

SIMOVIĆA

Nažalost, ne mogu se složiti s obrazloženjem ili sa zaključcima većine u Ustavnom sudu BiH u pogledu navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Moji razlozi su sljedeći:

(1) Smatram da je apelacija neosnovana, jer prvoapelant nikada nije imao uknjiženo pravo svojine na nekretninama u Trebinju koje su bile predmet posebnog kupoprodajnog ugovora. Stoga, nije bilo osnova za ukidanje presude Vrhovnog suda Republike Srpske, i to imajući u vidu razloge u obrazloženju te presude i odgovoru na apelaciju.

(2) Na teritoriji BiH, poslije raspada SFRJ, na dan zakonom određenog prenosa sredstava društvene u državnu svojinu, ukinuta su ranija prava društvenih pravnih lica (pravo korištenja, odnosno raspolaganja – otuđenja nekretnina iz društvene svojine u druge oblike svojine), i to:

- na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, na dan stupanja na snagu Ustava Republike Srpske i člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske (28. februara 1992. godine), odnosno najkasnije od 25. aprila 1993. godine – na osnovu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 29/94, 31/94, 9/95, 8/96 i 20/98). Odredbe ovog zakona obuhvaćene su i u zakonima u oblasti privatizacije državnog kapitala na teritoriji Republike Srpske, kao i u konačnim i pravnosnažnim upravnim aktima Republike Srpske (Direkcije za privatizaciju), odlukama sudova Republike Srpske, prvenstveno u upravnim sporovima, kao i primjenom Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH („Službeni glasnik Republike BiH“ broj 14/98);

- na sadašnjoj teritoriji Federacije BiH, Zakonom o pretvorbi društvene svojine („Službeni glasnik Republike BiH“ broj 33/94) određena je primjena toga zakona od 1. januara 1995. godine. Odredbe ovog zakona obuhvaćene su u primjeni zakona o privatizaciji na teritoriji Federacije BiH i upravnim aktima Agencije za privatizaciju Federacije BiH, u odlukama organa uprave za imovinskopravne poslove, kao i (između ostalog) u Odluci Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev. 940/04 od 28. februara 2005. godine.

Presudom u parničnom postupku ili ugovorom između trećih lica nije dozvoljeno da se mijenjaju konačni pravnosnažni upravni akti Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (član 113. stav 3. Ustava Republike Srpske i odgovarajuće odredbe Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske), niti da se mijenja ustavna i zakonska nadležnost entiteta BiH.

(3) Nije uzeto u obzir da se promjena oblika vlasništva na nekretninama iz državne (društvene) svojine u postupku privatizacije obavlja po teritorijalnom načelu (po entitetima) i samo na osnovu upravnih akata nadležnog upravnog organa za privatizaciju.

U postupku privatizacije, u skladu s upravnim aktima Agencije za privatizaciju Federacije BiH, prvoapelant je dobio vlasnika (dioničare) koji su kupili osnovni državni kapital u njegovom pravnom prethodniku (u dionicama iz aktivnog podbilansa u utvrđenoj vrijednosti imovine) na teritoriji Federacije BiH, a ne i na teritoriji Republike Srpske. Stoga, u skladu s upravnim aktima i odobrenim upisom u sudski registar, prvoapelant je u postupku privatizacije stekao pravo vlasništva samo na nekretninama i drugoj imovini na teritoriji Federacije BiH. Dioničari su postali vlasnici prvoapelanta u dionicama, srazmjerno broju i nominalnoj vrijednosti dionica, po Zakonu o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije BiH“ broj 27/97), Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ broj 12/98), kao i odredbama Zakona o pretvorbi društvene svojine i Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH. (4) U skladu sa Zakonom o pretvorbi društvene svojine, na sadašnjoj teritoriji Federacije BiH, Federacija BiH je postala nositelj prava svojine na imovini u društvenoj svojini. Na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, Republika Srpska je postala vlasnik, odnosno nositelj prava svojine na sredstvima koja su iz društvene svojine prenesena u svojinu Republike Srpske, i to po osnovu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu. S tim u vezi, iznosi uplaćeni na ime otkupa internih dionica kod pravnog prethodnika prvoapelanta, postala su potraživanja radnika prema preduzeću (član 5. stav 2. Zakona o pretvorbi društvene svojine).

(5) Za vrijeme SFRJ postojala je obaveza uknjižbe nekretnina u društvenoj svojini u javne knjige o nepokretnostima, kao nosilaca prava korištenja, odnosno raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj svojini (koji nisu bili vlasnici). Uknjižena i neuknjižena prava korištenja, odnosno raspolaganja, ukinuta su na dan početka primjene zakona koji su navedeni u dijelu 2 ovog mišljenja. Postavlja se pitanje da, ako su prije ratnih sukoba preduzeća u državnoj (društvenoj) svojini bili vlasnici nekretnina, kako su onda vlade entiteta mogle da prodaju (privatizuju) nečije vlasništvo? Očigledno je da je Ustavni sud u ovom predmetu pogrešno tumačio i poistovjećivao upis prava korištenja na državnoj (društvenoj) svojini s upisom prava vlasništva - preduzeća u društvenoj svojini bila su upisana s pravom raspolaganja na društvenoj svojini, a ne s upisom prava vlasništva.

(6) Poznato je da u SFRJ do 1. januara 1989. godine preduzeća u društvenoj svojini nisu bila vlasnici nepokretnosti i druge imovine u društvenoj svojini (Zakon o udruženom radu - „Službeni list SFRJ“ – Prečišćeni tekst, broj 11/88). Nositelji prava svojine ova preduzeća nisu bila ni po Zakonu o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90), koji je stupio na snagu 1. januara 1989. godine.

Slijedom toga, „KTK Visoko” d.d. Visoko je u 1967. ili 1971. godini, kupovinom građevinskih objekata, postao korisnik (a ne vlasnik) tih nepokretnosti. Po tada važećem članu 16. stav 3. Osnovnog zakona o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 17/65 i 20/65), sredstva preduzeća bila su u društvenoj svojini, a ne u svojini preduzeća. To je utvrđeno i u odredbama Zakona o uknjižbi nepokretnosti u društvenoj svojini („Službeni list SFRJ“ broj 12/65). U katastarsko-knjižnom ulošku, odnosno zk. ulošku, u „B“ – vlasničkom listu upisivano je društveno vlasništvo, a u „C“ – teretnom listu pravo korištenja, odnosno raspolaganja određenog društvenog pravnog lica, kao nositelja tih prava (korištenja ili raspolaganja) na nepokretnostima u društvenoj svojini, a ne pravo vlasništva.

(7) Zakonom o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) izričito je (u članu 1) određeno da „građani, udruženja građana i druga građanskopravna lica mogu biti nosioci prava svojine u skladu sa ustavom i zakonom“. Taj zakon se nije odnosio na društvena pravna lica - na njih se primjenjivao Zakon o udruženom radu i drugi odgovarajući zakoni. Osim toga, društvena pravna lica nikada nisu upisivana u zemljišne knjige kao vlasnici nepokretnosti u društvenoj svojini, već samo kao nosioci prava raspolaganja (vidjeti Zakon o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini – „Službeni list SRBiH“ broj 28/77).

(8) Na sredstva u društvenoj svojini odnosio se Zakon o udruženom radu, u kojem su, pored ostalog, definirana društvena pravna lica (član 40), važenje zakona na poslovne dijelove prema mjestu poslovanja (član 42), raspolaganje društvenim sredstvima (čl. 200−232) i dr. Odredbe čl. 200−232 zadržane su u primjeni i dalje na osnovu člana 196. Zakona o preduzećima - do donošenja posebnog saveznog zakona (prije raspada SFRJ taj zakon nije donesen).

(9) Privatizacija i raspoređivanje imovine u preduzećima i ranijim poslovnim dijelovima iz državne (društvene) svojine u druge oblike svojine na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH, u nadležnosti je entiteta. Tako je članom 3. stav 2, u vezi s članom 2. tog zakona, propisano da „zakonima koje donose entiteti, koji provode privatizaciju, obuhvatiće se samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriji tog entiteta“, a koja nije u privatnom vlasništvu. Uz to, članom 6. istog zakona utvrđeno je da će entiteti uskladiti svoje zakone s ovim zakonom u roku od 60 dana nakon stupanja na snagu ovog zakona.

(10) Za odobravanje i upis promjena iz državne (društvene) svojine Republike Srpske u druge oblike svojine (privatnu svojinu) građevinskih objekata i pripadajućeg građevinskog zemljišta uvjet je da postoje javne isprave koje je izdala Republika Srpska (Direkcija za privatizaciju), na osnovu čl. 10. i 11. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98, koji se primjenjuje od 23. jula 1998. godine), a konačni i pravnosnažni upravni akti ove direkcije, s rješenjem suda o odobrenom upisu u sudski registar svojinske privatizacije, imaju svojstvo javnih isprava po odredbama člana 152. Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske i člana 132. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske. Takve konačne upravne akte može u propisanom postupku zamijeniti samo presuda nadležnog suda u upravnom sporu.

(11) Zabranjeno je da bilo koje preduzeće preuzima stranačku sposobnost (nadležnost) izvršnih organa Republike Srpske – Direkcije za privatizaciju i Vlade Republike Srpske i da u svoju korist ostvaruje prihode od prodaje nekretnina iz svojine Republike Srpske ili njenih preduzeća. Posebno je zabranjen upis državne (društvene) u druge oblike svojine, a bez upravnih akata nadležnog upravnog organa za privatizaciju, i to poslije 25. aprila 1993. godine. Vidjeti, u vezi s tim, odluke Ustavnog suda BiH AP 1405/10 od 12. juna 2013. godine, Vrhovnog suda Federacije BiH Rev. 940/04 od 28. februara 2005. godine i Vrhovnog suda Republike Srpske, 57 0 Ps 056 0115 12 Rev od 17. maja 2013. godine.

(12) Organi vlasti Federacije BiH (Agencija za privatizaciju Federacije BiH i dr.) nisu ni pokušali vršiti promjene oblika iz državne (društvene) svojine u privatnu svojinu, odnosno privatizaciju nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske i da po tome osnovu ostvaruju prihode. To se može vidjeti i iz izjašnjenja Agencije za privatizaciju Federacije BiH. Isto važi i za organe vlasti Republike Srpske.

(13) Ako bi se prvoapelantu priznalo pravo raspolaganja spornim nekretninama u Trebinju, za tržišnu vrijednost tih nekretnina bi došlo do uvećanja osnovnog dioničarskog kapitala kod prvoapelanta, i to bez naknade i bez pravnog osnova. Uz to, za istu vrijednost bi došlo do umanjenja osnovnog kapitala u privrednom društvu Republike Srpske, u čiju korist je Republika Srpska prenijela taj osnovni kapital za propisana sredstva plaćanja.

(14) Nepotpuno je da se navedu samo odredbe čl. 20. i 33, a bez navođenja odredaba člana

1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Članom 1. tog zakona izričito je određeno da se navedene zakonske odredbe ne primjenjuju na nepokretnosti (stvari) u društvenoj svojini ranijih društvenih pravnih lica. Na preduzeća u društvenoj svojini isključivo su se odnosile odredbe Zakona o udruženom radu, kako je to navedeno u dijelovima 5 i 6 ovog mišljenja.

(15) Na nedozvoljene pojave u Republici Srpskoj, zbog neprimjenjivanja Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH i potrebu proglašavanja ništavnim zabranjenih ugovora, odnosno akata, ukazao je i Ured visokog predstavnika za BiH – aktom prvog zamjenika Visokog predstavnika od 25. jula 2000. godine (16) O pripadajućim dionicama za koje su uplaćena sredstva prema sjedištu preduzeća u društvenoj svojini, u skladu sa Zakonom o društvenom kapitalu, odlučuje se u upravnom postupku (član 5. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima), kao i čl. 16. i 23. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima. Ako je prvoapelant smatrao da ima udio ili akcije povodom poslovnog prostora u Trebinju, svoje učešće je mogao da prijavi Republici Srpskoj (Direkciji za privatizaciju) - radi sticanja dionica. (17) Stoga je predmetni ugovor o prodaji (od prodavca prvoapelanta) apsolutno ništavan, bez obzira na to jesu li predmetne poslovne nepokretnosti obuhvaćene privatizacijom prema upravnim aktima Direkcije za privatizaciju Republike Srpske. Ako nisu obuhvaćene privatizacijom, to se može naknadno popraviti po odredbama člana 4. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, kao i odredbama Pravilnika o utvrđivanju strukture i vrijednosti osnovnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 18/08 i 135/10). To proizlazi i iz člana 3. stav 1. tačka 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 32/05, 32/06, 100/06, 44/07, 86/07, 113/07 i 64/08). Osim toga, postoji i Zakon o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 98/04).

(18) Može se zaključiti da se pravni subjekti koji su prije procesa privatizacije bili titulari prava raspolaganja društvenom imovinom u BiH ne mogu smatrati vlasnicima te imovine i da se radi o imovini u vlasništvu entiteta na čijoj teritoriji se ona nalazi. Imajući u vidu da se zakon jednog entiteta ne može primjenjivati na teritoriji drugog entiteta, sporni poslovni prostor se može privatizirati samo prema zakonima entiteta na čijoj teritoriji se ta nekretnina nalazi, a sve u kontekstu odredbi Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH. Pored toga, ništavan je ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora i sva ostvarena prava stečena na osnovu ništavnog ugovora apsolutno su ništavna, što proizlazi iz prava upisa vlasništva u zemljišnim knjigama. Na kraju, upis prava vlasništva, učinjen nakon zaključenog ugovora o kupoprodaji, nema uticaja, jer je upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama izvršen na osnovu ništavnog kupoprodajnog ugovora.

Prof. dr. Miodrag Simović, sudija Slažem se s tekstom i pridružujem se izdvojenom mišljenju.

Mato Tadić, sudija

Odluka o meritumu u predmetu AP-1781/12 („KTK VISOKO“ d.d. Visoko i „ALEK“… | Sudska praksa | Aktio