Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4698/13 (D. D.)

Odluka donesena 23. 01. 2014.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4698/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Tudor Pantiru, Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić, Constance Grewe, Mirsad Ćeman, Margarita Caca Nikolovska i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. siječnja 2014. godine, u predmetu broj AP 4698/13, rješavajući apelaciju Dragice Dragičević, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Dragičević, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 347422 13 Rsž od 25. listopada 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 347422 13 Rs od 4. rujna 2013. godine, zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Dragičević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Žepča je 18. studenoga 2013. godine podnijela Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 347422 13 Rsž od 25. listopada 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 347422 13 Rs od 4. rujna 2013. godine. Apelantica je 10. prosinca 2013. godine podnijela Ustavnom sudu prijedlog za žurno postupanje po apelaciji, te precizirala apelaciju.

2. Apelantica je 23. travnja 2013. godine pred Općinskim sudom pokrenula postupak tužbom protiv Federacije Bosne i Hercegovine zbog diskriminacije. Tužbom je apelantica tražila da sud utvrdi kako je Federacija Bosne i Hercegovine provedbom procedure popune upražnjenih sudačkih pozicija u Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije BiH), postupanjem predstavnika stranke HDZ Dragana Čovića i dopredsjednika stranke SDA Adila Osamanovića, posredstvom delegata u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, izdajući im naloge za diskriminaciju, povrijedila apelantičina prava na jednako postupanje i pravo na jednakost pred zakonom, drugačije uvjerenje, slobodu mišljenja, svijesti i uvjerenja, slobodu neudruživanja i slobodu na rad, pravo sudjelovanja u javnim poslovima, da bira i bude birana, a koja su zagarantirana člankom 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Zakonom o zabrani diskriminacije. Također, apelantica je tražila da, sukladno članku 12. stavak 1. točka b) Zakona o zabrani diskriminacije, Federacija Bosne i Hercegovine otkloni diskriminaciju i osigura apelantici pravo na jednako postupanje u postupku izbora sudaca iz reda hrvatskog naroda u Ustavni sud Federacije BiH.

3. Apelantica je 28. lipnja 2013. godine u navedenome postupku kao predlagateljica osiguranja podnijela prijedlog za određivanje sudbene mjere osiguranja protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: protivnice osiguranja), kojom bi sud zabranio protivnici osiguranja provedbu procedure za popunu upražnjene pozicije suca u Ustavnom sudu Federacije BiH do okončanja postupka koji je pokrenula apelantica pred Općinskim sudom. U prijedlogu kojim je tražila određivanje sudbene mjere osiguranja apelantica je navela kako je protivnica osiguranja nastavila s postupkom imenovanja sudaca za Ustavni sud Federacije BiH, pa je objavila natječaj 27. lipnja 2013. godine.

4. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Rs 347422 13 Rs od 4. rujna 2013. godine kojim je odbio apelantičin prijedlog za određivanje sudbene mjere osiguranja da se zabrani protivnici osiguranja provedba natječajne procedure za popunu upražnjene pozicije suca iz hrvatskoga naroda u Ustavnom sudu Federacije BiH do okončanja parničnoga postupka.

5. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je prije odlučivanja o utemeljenosti cijenio je li protivnica osiguranja pasivno legitimirana u odnosu na postavljeni predlagateljičin prijedlog. S tim u svezi, Općinski sud je naveo kako je u ovoj fazi postupka (raspisivanje natječaja, razgovori s kandidatima-prethodne radnje, prije prijedloga predsjednika Federacije BiH i dopredsjednika Federacije BiH) nadležno Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće (u daljnjem tekstu: VSTV), pa je odbio apelantičin prijedlog za određivanje sudbene mjere osiguranja. Nadalje, Općinski sud je cijenio jesu li ispunjeni uvjeti za određivanje sudbene mjere osiguranja, te je naveo kako je odredbom članka 269. stavak 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) predviđeno da se sudbena mjera osiguranja može odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerojatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebice time što će imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja. Nadalje, Općinski sud se pozvao na članak 273. ZPP kojim je određeno da se radi osiguranja drugih prava i održavanja postojećeg stanja može izreći zabrana protivniku osiguranja da poduzme određene aktivnosti s ciljem održavanja postojećeg stanja ili sprečavanja nastanka štete suprotnoj strani. Općinski sud je ocijenio da nisu ispunjena oba kumulativna uvjeta predviđena odredbama članka 269. stavak 1. toč. 1. i 2. i članka 273. ZPP i to da bi provedbom natječajne procedure i imenovanjem suca za apelanticu mogla nastati nenadoknadiva šteta, s obzirom na činjenicu da apelantica može ponovno sudjelovati u natječajnoj proceduri. Osim toga, bez obzira na navod protivnika osiguranja da neće biti ugrožen rad Ustavnog suda Federacije BiH ukoliko bi sud odredio mjeru osiguranja, Općinski sud je naveo da je od javnog interesa da Ustavni sud Federacije funkcionira s potrebnim brojem sudaca.

6. Apelantica je protiv prvostupanjskog rješenja izjavila priziv. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Rs 347422 13 Rsž od 25. listopada 2013. godine kojim je apelantičin priziv odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo kako je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze koji su izvedeni na ročištu prilikom određivanja mjere osiguranja, te je na temelju takve ocjene potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice. Kantonalni sud je naveo kako apelantičin navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije utemeljen, ali kako je utemeljen navod iz apelantičinog priziva da prvostupanjski sud nije imao osnove da se upušta u utvrđivanje pasivne legitimacije. Kantonalni sud je istaknuo kako postupak imenovanja sudaca Ustavnog suda Federacije BiH pokreće i okončava Federacija BiH-protivnica osiguranja, te nije bitno preuzima li VSTV određeni broj radnji. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud iz utvrđenog činjeničnog stanja pravilno utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje mjere osiguranja. Kantonalni sud je obrazložio da apelantica nije učinila vjerojatnim postojanje prava čije osiguranje traži. Kantonalni sud navodi kako apelantica smatra da ima pravo na javnu službu u Ustavnom sudu Federacije BiH, te ju je u ostvarivanju njezinoga prava diskriminirala tužena. Međutim, Kantonalni sud je istaknuo kako ovaj navod nije dokazan ni do stupnja vjerojatnosti kako je predviđeno odredbom članka 269. ZPP. Potom, Kantonalni sud je naveo da je postupak imenovanja sudaca Ustavnog suda Federacije BiH reguliran odredbama Ustava Federacije BiH, te da suce Ustavnog suda Federacije BiH predlaže predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine uz suglasnost dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, a za imenovanje je potrebna potvrda većine delegata Doma naroda koji su nazočni i glasuju. S tim u svezi, prema mišljenju Kantonalnog suda, time što ju VSTV stavio na listu i predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine predložio za apelanticu nije nastalo nikakvo pravo, već samo mogućnost imenovanja. Također, Kantonalni sud je potvrdio stav prvostupanjskog suda da apelantica nije dokazala da bi protivnica osiguranja, ukoliko se ne odredi mjera osiguranja, štetno uticala na njena prava. Prema mišljenju suda apelantičino pravo da se kandidira provođenjem nove natječajne procedure, kao jedino zagarantirano apelantičino pravo, ne dovodi se u pitanje.

7. Apelantica je prvobitno u apelaciji navela kako smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije zagarantirano člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije, pravo iz članka 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pravo iz članka 7. stavak 1. točka c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo iz članka II/A.2 (1) toč. c) i d) i članka II/A.2 (2) točka b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao i da su joj povrijeđena prava iz Zakona o zabrani diskriminacije. Podneskom od 10. prosinca 2013. godine, upućenim Ustavnom sudu, apelantica je istaknula „vršim preciziranje pravne osnove“ apelacije, te je u tom smislu izostavila navodne povrede odredbi Ustava Federacije BiH i članka 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, dok je kod ostalih navoda ostala. U svezi s navedenim pravima za koja smatra da su joj povrijeđena, apelantica ističe da je podnijela tužbu sudu radi diskriminacije 23. travnja 2013. godine, o kojoj sud nije odlučio dok nije platila sudbenu taksu, kao i da do dana podnošenja apelacije nije zakazano pripremno ročište. Apelantica konkretno osporava rješenja koja su donijeta u postupku po njezinome prijedlogu za određivanje sudbene mjere osiguranja, odnosno obrazloženja sudova kojima se apelantica upućuje na novu proceduru natječaja. Apelantica osporava zaključak sudova (po njezinome prijedlogu za određivanje sudbene mjere osiguranja) navodeći kako su sudovi paušalno naveli da za nju nije nastalo nikakvo pravo, kao i da nisu primijenili članak 15. Zakonom o zabrani diskriminacije (teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije je bio na suprotnoj strani). Prema apelantičinome mišljenju sudovi su joj osporenim rješenjima odbili sudbenu zaštitu i uputili je na novu proceduru natječaja. Potom, apelantica navodi da je predočila relevantne dokaze (za utvrđivanje diskriminacije), kao i da je Federacija Bosne i Hercegovine priznala diskriminaciju u odgovoru na tužbu, pa su sudovi činjenicu da su imenovani suci iz reda bošnjačkog i srpskog naroda, a na istoj listi se nalazila i apelantica (koja nije imenovana bez ikakvog obrazloženja), morali podvesti pod odredbu članka 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima prilikom odlučivanja o mjeri osiguranja. Apelantica ističe da obrazloženja osporenih rješenja upućuju[apelanticu] na zaključak da će o meritumu stvari biti identično riješeno, čime će joj biti uskraćeno pravo zagarantirano člankom 6. Europske konvencije, kako zbog ovakvog odbijanja tako i zbog sporosti i nerazumnih rokova u postupanju i zbog činjenice da je nova procedura ušla u završnu fazu sačinjavanja nove liste kandidata. Dalje, prema apelantičinom mišljenju tužba radi diskriminacije, po kojoj je postupak u tijeku, je već sada neučinkovit pravni lijek i bit će bespredmetan jer je postupak popune upražnjenih mjesta sudbene pozicije brži od sudbenog postupka. Apelantica „predlaže da Ustavni sud ukine osporena Rješenja i o prijedlogu mjere osiguranja meritorno odluči, te naredi vođenje žurnog postupka po Tužbi apelantice radi osiguranja prava apelantice koja su joj povrijeđena“. U podnesku od 10. prosinca 2013. godine, apelantica je navela „podnijela sam apelaciju sa prijedlogom donošenja privremene mjere“ i pozvala se na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 758/05 (vidi Odluka o privremenoj mjeri AP 758/05 od 17. rujna 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je Ustavni sud izdao privremenu mjeru jer je smatrao da je u konkretnom slučaju nužna njegova intervencija kako bi se osiguralo da kazneni postupak protiv apelanata bude pravilno proveden, odnosno kako bi se stvorili uvjeti za poštivanje prava na pravično suđenje u kaznenom postupku protiv apelanata u situaciji kad protiv osporenog rješenja, donesenog u odnosu na njihove prethodne prigovore protiv optužnice, nema nikakvog drugog pravnog lijeka, a dovodi se u pitanje zakonitost daljnjeg vođenja postupka. Apelantica je također urgirala žurno donošenje odluke Ustavnog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima donesenim u postupku po prijedlogu radi određivanja mjere osiguranja, kojom je tražila da se zabrani protivnici osiguranja da provodi natječajnu proceduru za popunu upražnjene pozicije suca iz reda hrvatskog naroda u Ustavnom sudu Federacije BiH do okončanja parničnog postupka, povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i članka 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u svezi s člankom 6. Europske konvencije.

10. U kontekstu prizivnih navoda o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije, Ustavni sud prije svega treba odgovoriti na pitanje je li postupak koji okončan osporenim rješenjima kojim je odbijen apelantičin prijedlog za određivanje sudbene mjere osiguranja odnosio na utvrđivanje apelantičinih „građanskih prava“ .

11. U svezi s apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje u postupku radi određivanja mjere osiguranja, Ustavni sud napominje kako je, sukladno svojoj ranijoj praksi i praksi Europskog suda, smatrao da apelacije podnesene protiv odluke kojom se rješava o privremenoj mjeri nisu dopustive zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 1918/05 od 13. listopada 2005. godine; AP 2087/05 od 17. studenoga 2005. godine i AP 2944/09 od 22. listopada 2009. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća kako je, imajući u vidu presudu Europskog suda u predmetu Micallef protiv Malte, presuda od 15. listopada 2009. godine, glede primjenjivosti garancija iz članka 6. Europske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere, promijenio praksu. Naime, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1676/10 od 27. studenoga 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/11 od 31. ožujka 2011.godine, Ustavni sud je naveo (točka 28) kako Europski sud više ne nalazi opravdanim automatski kvalificirati postupak donošenja sudbene zabrane kao postupak u kojemu se ne utvrđuju građanska prava ili obveze. Podsjetio je i na stav Europskog suda da se članak 6. Europske konvencije, odnosno njegov dio koji se odnosi na građanske stvari, primjenjuje samo u postupcima u kojima se utvrđuju građanska prava i obveze. Pri tome je Europski sud podsjetio na to da se takva prava i obveze ne utvrđuju svim privremenim mjerama ili sudbenim zabranama i primjenjivost članka 6. ovisit će o tomu jesu li ispunjeni izvjesni uvjeti (točka 30).

12. Ustavni sud je dalje u navedenoj odluci istaknuo kako je u tome pogledu Europski sud kao prvo naveo da, kada je riječ o ovome pravu, i u glavnom postupku i u postupku određivanja mjere sudbene zabrane, ono treba biti «građansko» u smislu neovisnog značenja tog termina prema članku

6. Konvencije (vidi, inter alia, predmete Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke, 9. prosinac 1994. godine, stavak 39, serija A, broj 301-B; König protiv Njemačke, 28. lipanj 1978. godine, stavci 89-90, serija A, broj 27; Ferrazzini protiv Italije [GC], broj 44759/98, stavci 24-31, ESLJP 2001-VII; i Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 32555/96, stavak 119, ESLJP 2005-X). Drugo, treba kritički promatrati samu prirodu privremene mjere, njezin cilj i svrhu, kao i njezine učinke na pravo koje je u pitanju. Kada se nekom privremenom mjerom učinkovito utvrđuje neko građansko pravo ili obveza, bez obzira na vremensko razdoblje njezinoga važenja, član 6. Europske konvencije će biti primjenjiv.

13. Imajući u vidu navedeno u smislu utvrđivanja odnosi li se postupak određivanja sudbene mjere osiguranja, u smislu navedenih stavova, na utvrđivanje građanskog prava ili obveze, Ustavni sud primjećuje kako je apelantica mjerom osiguranja tražila da se protivniku osiguranja zabrani provedba natječajne procedure radi popune upražnjene pozicije za suca iz hrvatskoga naroda u Ustavnom sudu Federacije. S tim u svezi Ustavni sud napominje kako je stav Europskog suda da pravo da se netko natječe za određenu javnu poziciju, odnosno obveza ustanove da izabere takvoga kandidata, ne spada u domenu «građanskih prava» zaštićenih Europskom konvencijom. Tako u presudi Carl-Ludwig i Lorenz Habsburg-Lothringen protiv Austrije navedeno je da «Povjerenstvo smatra kako onemogućavanje kandidiranja u Uredu federalnog predsjednika ne smatra se građanskim pravom zaštićenim člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U ovome je kontekstu relevantan i korespondirajući stav koji je zauzeo Ustavni sud u odlukama br. AP 122/06 od 26. lipnja 2007. godine i AP 3036/06 od 17. studenoga 2008. godine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), u kojima je Ustavni sud jasno naveo da je natjecanje na javnu poziciju, kao i izbor kandidata na javnu poziciju ratione materiae inkompatibilan s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. Dakle, apelantičin zahtjev za određivanje sudbene mjere osiguranja se ne odnosi na utvrđivanje njezinoga građanskog prava ili obveze, pobijanim rješenjem nisu utvrđena njezina građanska prava, pa apelantica ne može ni očekivati od Ustavnog suda njegovo djelovanje, jer suština apelacije podnesene protiv navedenih rješenja je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Dakle, s obzirom da u ovome slučaju prava na čiju povredu se apelantica žali ne potpadaju pod „građanska prava i obveze“ u okviru zaštite članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje kako je apelacija u odnosu na odluke kojima je odlučeno o sudbenoj mjeri osiguranja ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Apelantica također smatra kako joj je osporenim rješenjima kojima je odbijen njezin prijedlog za određivanje sudbene mjere osiguranja da se zabrani protivnici osiguranja provedba natječajne procedure za popunu upražnjene pozicije suca iz hrvatskoga naroda u Ustavnom sudu Federacije BiH povrijeđeno pravo na pristup javnim službama u smislu članka 25(c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. S obzirom na činjenicu da se apelantica poziva na povredu ovoga prava u svezi s člankom 6. Europske konvencije, u postupku za koji je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da je ratione materiae inkompatibilan s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima koji su s ovoga aspekta pokretali slična pravna pitanja a koja se analogno može primijeniti i na konkretni slučaj (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 3483/08 od 2. prosinca 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba, točka 9) zaključuje kako ovo pravo ne može razmatrati neovisno od prava na pravično suđenje. Dakle, Ustavni sud smatra kako su u konkretnom slučaju apelantičini navodi o povredi prava na pristup javnim službama u smislu članka 25(c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije također ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

15. Apelantica je navela kako smatra da tužba radi diskriminacije nije efikasan pravni lijek, i to kako zbog donesenih osporenih rješenja u postupku određivanja sudbene mjere osiguranja, tako i zbog duljine trajanja postupka, jer će se prema apelantičinim navodima brže provesti postupak imenovanja sudaca od sudbenog postupka. Iz navoda apelacije proizlazi kako se apelantica žali na članak 13. Europske konvencije u svezi s člankom 6. Europske konvencije u svezi s postupkom po njezinoj tužbi od 23. travnja 2013. godine. Također, apelantica je u dijelu apelacije gdje se nabrajaju povrede „ustavnih prava i međunarodnih dokumenata“ navela povredu prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, ali osim u tom dijelu nigdje dalje u apelaciji nije navela ništa u svezi s ovom povredom.

16. U svezi s ovim navodima Ustavni sud opaža kako je pred redovitim sudovima u tijeku postupak radi diskriminacije, po apelantičinoj tužbi. Ustavni sud primjećuje da je apelacija primarno podnijeta protiv odluka o prijedlogu za određivanje sudbene mjere osiguranja koje su donijete u tom postupku, odnosno zbog činjenice da po apelantičinom prijedlogu sud nije zabranio provedbu natječajne procedure za popunu upražnjene pozicije suca u Ustavnom sudu Federacije BiH, već je apelanticu uputio da ostvari svoja prava u novoj natječajnoj proceduru. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje kako iz apelantičinog osobnog nezadovoljstva osporenim odlukama proizlazi i njezin subjektivni osjećaj da će „i o meritumu biti isto odlučeno“, kao i da je tužba zbog diskriminacije „već sada neefikasan pravni lijek“, te osim apelantičinih paušalnih navoda Ustavni sud ništa ne upućuje na to da se radi o ozbiljnim pitanjima koja trebaju biti ispitana pred Ustavnim sudom. Osim toga, iz navoda apelacije proizlazi, da se apelantičini navodi o diskriminaciji odnose na ranije provedeni postupak imenovanja sudaca Ustavnog suda Federacije BiH (za čije je meritorno rješenje u ovoj fazi nadležan redoviti sud), a ne na sudbeni postupak. Zbog svega navedenoga, Ustavni sud ne nalazi za potrebno dalje se upuštati u analizu ovih povreda.

17. Potom, Ustavni sud primjećuje kako je apelantica u podnesku od 10. prosinca 2013. godine navela da je podnijela apelaciju s prijedlogom za donošenje privremene mjere, ali iz apelacije jasno proizlazi da takav zahtjev nije podnesen.

18. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4698/13 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio