Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1198/10 (S. D.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1198/10

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1198/10, rješavajući apelaciju Senade Džindo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Senade Džindo podnesena protiv Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032 0 K 0006275 10 K od 12. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032 0 K 006275 09 K od 12. marta 2010. godine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Općinskog suda u Tuzli broj 032 0 K 0006275 10 K od 12. marta 2010. godine i Rješenje Općinskog suda u Tuzli broj 032 0 K 006275 09 K od 12. marta 2010. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da po hitnom postupku donese novu odluku u predmetu broj 032 0 K 0006275 10 K u skladu sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Senada Džindo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnijela je 7. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032 0 K 0006275 10 K od 12. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda broj 032 0 K 006275 09 K od 12. marta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. decembra 2010. godine, a Tužilaštvo 21. decembra 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 5. januara 2011. godine.

5. Općinski sud je 17. oktobra 2013. godine na zahtjev Ustavnog suda dostavio predmetni spis.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 V 003758 09 V od 28. januara 2010. godine privremeno je ograničena apelanticina poslovna sposobnost. Odlučeno je da se ograničenje poslovne sposobnosti apelantice sastoji samo u dijelu raspolaganja imovinom, i to tako da apelantica bez saglasnosti staratelja ne može raspolagati nepokretnom imovinom, a što se tiče novčanih sredstava, apelantica može njima samostalno raspolagati s tim da se apelanticin staratelj ovlašćuje da kod svake banke kod koje apelantica prima penziju vrši kontrolu isplata sa računa u svrhu otplate kredita, te izmirenja obaveza po računima za komunalije (struja, voda, telefon, grijanje, održavanje i slično).

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka neuropsihijatra od 4. januara 2010. godine proizlazi da je apelantica liječena na Klinici za psihijatriju UKC Tuzla u tri navrata nakon prvih tegoba koje su počele u oktobru 2007. godine, nakon preseljenja u kupljeni stan, zatim, da je apelantica oboljela od trajnog sumanutog poremećaja, odnosno da je trajni duševni bolesnik zbog čega joj treba privremeno i djelimično oduzeti poslovnu sposobnost. Sudski vještak se nije mogao izjasniti o vremenu trajanja privremenog oduzimanja poslovne sposobnosti, jer ono zavisi od budućeg zdravstvenog stanja apelantice, a ono opet od redovnog uzimanja propisane terapije. U odnosu na djelomično oduzimanje poslovne sposobnosti, iz nalaza vještaka proizlazi da apelantica bez saglasnosti staratelja ne može raspolagati nepokretnom imovinom, a što se tiče pokretne imovine, odnosno novčanih sredstava, apelantica može samostalno raspolagati novcem s tim da se, zbog psihičkog stanja, apelantici može desiti da zaboravi na ranije preuzete obaveze po osnovu kredita, ili na obavezu da plaća komunalije i sl. pa bi zbog toga staratelj trebalo da bude ovlašten da kod banke kod koje apelantica prima penziju može vršiti kontrolu prema navedenom osnovu.

Postupak okončan osporenim odlukama

9. Presudom Općinskog suda broj 032 0 K 0006275 10 K od 12. marta 2010. godine, donesenom u krivičnom postupku vođenom protiv apelantice, na glavnom, javnom i usmenom pretresu održanom u prisustvu zastupnika optužbe i branioca apelantice kao optužene, advokata I.B. a u apelanticinoj odsutnosti, na osnovu odredbe člana 410. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) i člana 137. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 9/09), utvrđeno je da je apelantica u stanju neuračunljivosti zbog sumanutog poremećaja nasiljem prema drugom ugrožavala mir i tjelesnu cjelovitost člana svoje porodice (kćerke) sa kojim živi u zajedničkom domaćinstvu, čime je počinila krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Tužilaštvo optužnicom Kt. broj 2318/09 od 14. decembra 2009. godine, koja je potvrđena 23. decembra 2009. godine, stavilo na teret apelantici predmetno krivično djelo i predložilo da sud na glavnom pretresu provede dokaze i utvrdi da je apelantica krivično djelo počinila u stanju neuračunljivosti kao posljedici sumanutog poremećaja. Dalje je navedeno da je Općinski sud proveo postupak u odsutnosti apelantice, a u prisustvu tužioca i branioca apelantice, te da je tokom glavnog pretresa izveo dokaze saslušanjem sudskomedicinskog vještaka, zatim, sudskog vještaka neuropsihijatra. Uz saglasnost tužitelja i branioca apelantice, dokazni postupak je, također, proveden izlaganjem dokaza prikupljenih u istrazi, i to čitanjem i uvidom u pismeni nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka i vještaka neuropsihijatra, te iskaze svjedoka A.M. i A.F. od 14. septembra 2009. godine, svjedoka O.M.Š. od 10. decembra 2009. godine, čitanjem i uvidom u zapisnik o uviđaju MUP-a Tuzla, zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta od 14. septembra 2009. godine, otpusno pismo Klinike za psihijatriju od 25. aprila i 14. jula 2009. godine, fotodokumentaciju MUP-a Tuzlanskog kantona, DVD snimak MUP-a Tuzla od 29. septembra 2009. godine i dr.

11. U provedenom dokaznom postupku Općinski sud je utvrdio da je apelantica 12. septembra 2009. godine pa do 13. septembra 2009. godine, od 10 sati do 17.15 sati, u Tuzli, u stanu u kojem živi zajedno sa kćerkom A.M., nakon što se A.M. počela spremati da izađe iz stana, u stanju neuračunljivosti zbog sumanutog poremećaja, A.M. zabranila izlazak iz stana, pa kad je A.M. nije htjela poslušati, metalnom šipkom zadala je A.M. veći broj udaraca po raznim dijelovima tijela, nakon čega je apelantica A.M. zabranila izlazak iz njene sobe. Dalje je utvrđeno da, kad god bi A.M. pokušala izaći iz sobe, apelantica bi je metalnom šipkom nastavila udarati po raznim dijelovima tijela, tako da je A.M. ostala u svojoj sobi sve do dolaska policije 13. septembra 2009. godine u 17.15 sati.

12. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka neuropsihijatra Općinski sud je utvrdio da je apelantica trajni duševni bolesnik, što znači da je bolest trajna, te da bi ta bolest i bez liječenja oscilirala od stanja potpuno izraženog duševnog poremećaja do jedva primjetnih znakova bolesti. U trenutku činjenja krivičnog djela apelantica je bila u stanju izraženog jakog straha sa prisutnim nizom sumanutih ili deluzionih ideja. Kritičnog dana apelantica je sprečavala kćerku da popegla odjevni predmet, jer je bila ubijeđena da preko utičnice sa vanjske strane nepoznata lica provjeravaju situaciju u stanu i zbog toga je osjećala da su i ona i dijete egzistencijalno ugroženi. U obrazloženju je navedeno da, prema mišljenju vještaka, u pozadini svega stoji apelanticin strah da će je djeca definitivno napustiti, što vjerovatno potječe iz apelanticinog razvojnog perioda, kao i traumatskih događaja tokom njenog života. Takvi strahovi su doveli do sumanutosti i do činjenja krivičnog djela koje je predmet optužbe. U nalazu vještaka je zaključeno da apelantica u trenutku činjenja djela koje joj je stavljeno na teret nije bila sposobna da shvati značaj svog djela, niti da upravlja svojim postupcima u potpunosti. Općinski sud je naveo da je taj sud nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra u cijelosti prihvatio kao objektivne, jasne i nedvosmislene, koje je dalo lice stručno za takvu vrstu vještačenja prema pravilima struke i dostignutog stepena medicinske nauke. Općinski sud je, dalje, utvrdio da navedeni nalaz potvrđuje i neuropsihijatrica, koja je 13. septembra 2009. godine apelanticu hospitalizirala i utvrdila da se radi o psihijatrijskom bolesniku koji u svom mišljenju ima sumanute ideje praćenja i proganjanja i da iz takvog mišljenja proizlazi i apelanticino ponašanje. Općinski sud je zaključio da je apelantica počinila predmetno krivično djelo u stanju kada nije mogla shvatiti značaj svog djela i upravljati svojim postupcima, dakle, u stanju neuračunljivosti, zbog čega je taj sud donio odluku u skladu sa članom 410. ZKPFBiH i članom 137. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH. U pouci o pravnom lijeku Općinski sud je konstatirao da su se tužilac i apelanticin branilac odrekli prava na žalbu, te je navedena presuda postala pravosnažna 12. marta 2010. godine.

13. Općinski sud je 12. marta 2010. godine donio Rješenje broj 032 0 K 006275 09 K kojim je apelantici određena mjera prinudnog smještaja u Kliniku za neuropsihijatriju Tuzla u trajanju od šest mjeseci, koji se računa od vremena smještaja apelantice u navedenu zdravstvenu ustanovu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prethodno okončan krivični postupak u kojem je utvrđeno da je apelantica počinila krivično djelo nasilje u porodici u stanju neuračunljivosti kao posljedici trajne duševne bolesti - sumanutih ideja, te da je utvrđenje Općinskog suda zasnovano na nalazu i mišljenju neuropsihijatara koji su istakli da apelanticina bolest ima tendenciju pogoršanja i da postoji realna opasnost da bi apelantica boravkom na slobodi mogla ponoviti krivično djelo, odnosno da su joj neophodni zdravstvena zaštita i pomoć. Zbog navedenih razloga, Općinski sud je donio citirano rješenje. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je protiv predmetnog rješenja dozvoljena žalba Kantonalnom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na fer-postupak, jer joj je onemogućeno da sama izabere branioca, jer je krivični postupak proveden u njenom odsustvu suprotno članu 262. ZKPFBiH, te zbog toga što se branilac odrekao prava na žalbu protiv osporene presude. Time je, prema apelanticinom mišljenju, povrijeđeno njeno pravo na odbranu, pravo na izjavljivanje žalbe i pravo na jednakost pred sudom. Također, smatra da je osporeno rješenje doneseno suprotno članu 410. stav 1. ZKPFBiH. Uz apelaciju je dostavljena punomoć kojom je apelantica 5. aprila 2010. godine ovlastila advokata Faruka Balijagića za podnošenje apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru Općinskog suda je istaknuto da je sudija za prethodno saslušanje na osnovu odredbe člana 59. stav 5. ZKPFBiH apelantici, zbog njenog mentalnog stanja, postavio branioca po službenoj dužnosti. Dalje je navedeno da je na glavni pretres, koji je održan 12. marta 2010. godine, pristupio kantonalni tužilac, da apelantica nije pristupila iako je uredno pozvana, te da je pristupio apelanticin branilac po službenoj dužnosti. Također je navedeno da iz fotokopija dostavnica koje su priložene uz odgovor proizlazi da je apelantica pozivana i na zakazani glavni pretres, ali da se na poziv nije odazvala. S obzirom na to da je imala branioca i ocjenjujući njeno mentalno stanje, u konkretnom slučaju postupak se, kako je istakao Općinski sud, može voditi i bez prisutnosti apelantice kao optužene. Istaknuto je da je osporenu presudu i osporeno rješenje apelantica lično primila, kao i njen branilac. Općinski sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelanticina procesna prava.

16. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su neosnovani apelanticini navodi o povredi ljudskih prava na koja se pozvala i predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. Krivični zakon Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 222. st. 1. i 2.

Nasilje u porodici (1) Ko nasiljem, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili psihičko zdravlje člana svoje porodice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema članu porodice s kojim živi u zajedničkom kućanstvu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 64/07, 9/09, 12/10 i 8/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 59. stav 5.

Kad osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branitelja (5) Branilac će biti postavljen osumnjičenom odnosno optuženom ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja osumnjičenog odnosno optuženog ili drugih okolnosti u interesu pravde.

Član 63. stav 1.

Razrješenje postavljenog branioca (1) Umjesto postavljenog branioca osumnjičeni odnosno optuženi može da sam uzme drugog branioca. U tom slučaju razriješiće se postavljeni branilac.

Član 261.

Nedolazak optuženog na glavni pretres (1) Ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne dođe niti svoj izostanak opravda, sudija odnosno predsjednik vijeća će odgoditi glavni pretres i narediti da se optuženi na idući glavni pretres prinudno dovede. Ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju.

(2) Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudom dovođenje nije uspjelo, sudija odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor.

(3) Protiv rješenja o određivanju pritvora dozvoljena je žalba koja ne odlaže njegovo izvršenje.

(4) Ako ne bude ranije ukinut pritvor traje do objavljivanja presude a najduže 30 dana. Član 262.

Optuženom se ne može suditi u odsustvu.

Član 309. stav 1.

Odricanje i odustajanje od žalbe (1) Optuženi se može odreći prava na žalbu samo pošto mu je presuda dostavljena. Optuženi se i prije toga može odreći prava na žalbu ako se tužilac odrekao prava na žalbu, osim ako bi optuženi prema presudi trebao da izdržava kaznu zatvora. Do donošenja odluke vijeća apelacionog odjeljenja optuženi može da odustane od već podnesene žalbe. Član 409. st.1. i 2.

Prekid postupka u slučaju nastupanja psihičke bolesti (1) Ako je optuženi poslije počinjenja krivičnog djela obolio od takve psihičke bolesti da nije sposoban da učestvuje u postupku, sud će rješenjem, nakon psihijatrijskog vještačenja, prekinuti postupak i optuženog uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja. (2) Kada se zdravstveno stanje optuženog poboljša u mjeri da je sposoban da učestvuje u postupku, krivični postupak će se nastaviti.

Član 410.

Postupak u slučaju neuračunljivosti (1) Ako je osumnjičeni počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i postoje zakonom određeni uvjeti za određivanje prisilnog smještaja osobe sa težim duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu, tužitelj će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti, te i da mu se privremeno odredi prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi uz izvještavanje zdravstvene ustanove.

﴾…﴿ (3) Ako sud nakon provedene glavne rasprave utvrdi da je optuženi počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti donijet će presudu kojom se utvrđuje da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i posebnim rješenjem će mu se privremeno odrediti prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci. Protiv rješenja dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.

﴾…﴿ (7) Poslije podnošenja prijedloga iz stava (1) ovog člana osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Ispitujući dopustivost apelacije u odnosu na navedeni član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da iscrpljivanje pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

22. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Hadžić i Suljić protiv Bosne i Hercegovine u odnosu na neiscrpljivanje pravnih lijekova naveo da je na aplikantu da dokaže da je pravni lijek koji vlada ističe, ustvari, iscrpljen, ili je zbog nekog razloga bio nedovoljan i nedjelotvoran u određenim okolnostima slučaja, ili da su postojale posebne okolnosti koje su aplikanta oslobađale od takvog zahtjeva (vidi, Evropski sud, Hadžić i Suljić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. juna 2011. godine, aplikacije br. 39446/06 i 33849/08, tačka 31). Evropski sud je, dalje, zaključio da „pošto ova žalba povlači pravna pitanja koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima zavisi od ispitivanja merituma i pošto nisu utvrđeni drugi osnovi za proglašavanje žalbe nedopustivom, Sud je proglašava dopustivom“ (op. cit., Hadžić i Suljić protiv Bosne i Hercegovine, tačka 36).

23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom krivičnom postupku apelanticin branilac odrekao prava na žalbu protiv osporene presude zajedno sa kantonalnim tužiocem, čime je osporena presuda postala pravomoćna, a niti protiv osporenog rješenja stranke nisu izjavljivale žalbu. U odnosu na mogućnost apelantice da podnese žalbu, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju, s obzirom na psihičko stanje apelantice, postojale posebne okolnosti koje su apelanticu oslobađale takvog zahtjeva. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta apelacija, u smislu navedenog stava Evropskog suda, povlači pravna pitanja koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima zavisi od ispitivanja merituma, te zaključuje da je apelacija dopustiva u odnosu na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je osporene odluke apelantica primila 20. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c) da se brani lično ili uz pomoć branioca koga sam izabere i da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno službenog branioca, kada to nalažu interesi pravde;

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;

28. Ustavni sud, najprije, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelantice, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

29. Ustavni sud ističe da je apelantica navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer joj je onemogućeno da sama izabere branioca, zatim, da je predmetni krivični postupak proveden u njenom odsustvu, što je suprotno članu 262. ZKPFBiH, da se branilac odrekao prava na žalbu protiv osporene presude zbog čega joj je povrijeđeno pravo na odbranu, pravo na izjavljivanje žalbe i pravo na jednakost pred sudom.

30. U odnosu na apelanticine navode da je predmetni postupak proveden u njenom odsustvu, Ustavni sud zapaža da, iako to nije izričito navedeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, cilj ovog člana u cjelini ukazuje da lice „optuženo za krivično djelo“ ima pravo da učestvuje u raspravi (vidi, Evropski sud, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, stav 27, serija A broj 89, T. protiv Italije, presuda od 12. oktobra 1992. godine, stav 26, serija A broj 245-C, Belzuik protiv Poljske, 25. mart 1998. godine, stav 37, Izvještaji 1998-II). Dalje, član 6. garantira optuženom pravo da efektivno učestvuje u krivičnom postupku. Generalno, ovo uključuje, inter alia, ne samo pravo da bude prisutan suđenju nego i da sluša i prati suđenje (vidi, Evropski sud, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, stav 26). Učešće optuženog na suđenju nije neophodno samo u svrhu odbrane već i zbog pravilnog administriranja pravde, jer na taj način i sud ima mogućnost da kreira vlastita opažanja o okrivljenom i da neposredno sasluša bilo koji iskaz koji je okrivljeni spreman dati. Zbog toga, zakonodavac mora imati mogućnost da ustanovi takva rješenja koja će obeshrabriti da se neopravdano izostane sa suđenja (vidi, Evropski sud, Poitrimol protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine, stav 35). Obeshrabrivanje da se neopravdano izostane sa suđenja nesporno predstavlja legitiman cilj, ali radi njegovog ostvarivanja, mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između onog šta se želi postići i upotrijebljenih sredstava. Naime, pravo na pristup sudu, prema svojoj prirodi, traži da ga uredi država i ono može biti podvrgnuto ograničenjima. Ipak, ograničenja koja se primjenjuju ne smiju ograničiti pristup ostavljen pojedincu na takav način ili u takvoj mjeri da bude narušena sama bit toga prava (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, broj 28249/95, st. 52-57, ECHR 2001-VI, i Liakopoulou protiv Grčke, broj 20627/04, st. 19-25, 24. maj 2006).

31. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud proveo poseban zakonom određeni postupak zbog neuračunljivosti, koji je propisan članom 410. stav 3. ZKPFBiH. U konkretnom postupku, nakon što je provedena istraga i nakon što je sudija za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu, Općinski sud je zakazao glavni pretres na kojem je izvodio dokaze kako bi utvrdio da li je apelantica kao optužena učinila djelo u stanju neuračunljivosti. Ustavni sud zapaža da je u takvom postupku izjašnjenje optuženog o krivici isključeno, jer je uračunljivost pretpostavka za krivicu. Međutim, ako optuženi želi da se izjasni o optužnici, to mu se mora dozvoliti s obzirom na to da postoji samo oboriva pretpostavka da je optuženi neuračunljiv. Također, optuženom se ne može uskratiti pravo na podnošenje prethodnih prigovora. Ustavni sud, dalje, zapaža da je predmet ovog postupka specifičan i da se u postupku primarno utvrđuje da li je uopće izvršeno krivično djelo, te ako jeste, da li je optuženi učinilac i, na kraju, da li je djelo učinjeno u stanju neuračunljivosti. Ako se utvrde svi navedeni elementi, donosi se odluka u formi presude kojom se utvrđuju navedene činjenice, a posebnim rješenjem privremeno se određuje prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu. Stranke i branilac, kao i lica iz člana 308. stav 2. ZKPFBiH mogu izjaviti žalbu drugostepenom sudu protiv presude. Prema pravilima krivičnog postupka, optuženi je uvijek prisutan na glavnom pretresu na kojem se utvrđuje njegova neuračunljivost, jer je zabranjeno suđenje u odsustvu. Međutim, optuženi se neće izjašnjavati o prijedlogu iz optužnice ako nije sposoban da učestvuje u postupku i ako će to štetno utjecati na njegovo zdravlje kao duševno bolesnog lica, a o ovim okolnostima mora se prethodno izjasniti vještak psihijatar.

32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelantica primila poziv za glavnu raspravu, te da se Općinski sud zadovoljio konstatacijom da je apelantica uredno obaviještena o glavnoj raspravi kojoj nije pristupila. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u spisu, koji je dostavljen na zahtjev Ustavnog suda, nema nikakvih dokaza da je Općinski sud preduzeo zakonom izričito propisane mjere (član 261. ZKPFBiH) kako bi osigurao da apelantica kao optužena prisustvuje glavnom pretresu, niti je objasnio zašto ih nije preduzimao. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je apelantici neposredno prije kritičnog događaja privremeno ograničena poslovna sposobnost, ali da se ograničenje poslovne sposobnosti sastoji samo u dijelu raspolaganja imovinom. U odnosu na navode Općinskog suda koje je iznio u odgovoru na apelaciju da se, imajući u vidu apelanticino mentalno stanje i činjenicu da je imala branioca, postupak u konkretnom slučaju mogao voditi i bez prisutnosti apelantice kao optužene, Ustavni sud zapaža da u pogledu dovođenja optuženog na glavni pretres ZKPFBiH ne pravi razliku između potpuno poslovno sposobnog i djelimično sposobnog, odnosno privremeno nesposobnog lica u vezi sa procesnim pravima, te da je do provođenja glavnog pretresa postojala oboriva pretpostavka da je apelantica krivično djelo počinila u stanju neuračunljivosti koju je trebalo utvrditi na glavnom pretresu. Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju nema niti jednog dokaza da je Općinski sud preduzeo makar jednu procesnu radnju predviđenu članom 261. ZKPFBiH osim što je poslao samo prvi inicijalni poziv za glavni pretres kojem se apelantica nije odazvala. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom postupku apelantici kao licu „pod krivičnom optužbom“, zbog propuštanja Općinskog suda da preduzme i druge zakonom propisane radnje kako bi osigurao da apelantica kao optužena prisustvuje glavnom pretresu, uskraćene procesne mogućnosti da bude prisutna i da učestvuje na glavnom pretresu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da redovni sud mora pokazati u razumnoj mjeri marljivost pri pokušaju da kontaktira sa optuženim (op. cit., Colozza protiv Italije). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 262. ZKPFBiH izričito propisano: „Optuženom se ne može suditi u odsustvu“, te da u poglavlju ZKPFBiH u kojem je reguliran postupak prema licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti ne postoje odredbe koje eventualno na drugačiji način reguliraju to pitanje. Iz navedenog slijedi da u takvom postupku vrijede iste garancije kao i u odnosu na ostale optužene, pa se, dakle, i na postupke protiv takvih lica primjenjuje odredba člana 262. ZKPFBiH. Shodno navedenom, Ustavni sud podsjeća da u okolnostima kada procesnim zakonom nisu striktno razrađene odredbe za postupanje suda u specifičnim okolnostima, kao u predmetnom postupku, odredbe relevantnog zakona se uvijek tumače i primjenjuju u apelantovu korist. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja činjenica da je apelantica primila poziv za glavnu raspravu a da redovni sud nije pokušao da i na drugi način propisan zakonom osigura da apelantica prisustvuje glavnom pretresu, u situaciji kada je zakonom izričito zabranjeno suđenje u odsustvu optuženog, prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje, zagarantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Osim toga, Ustavni sud primjećuje, iako je apelantici prethodno u posebnom postupku privremeno ograničena poslovna sposobnost u pogledu raspolaganja imovinom zbog njenog psihičkog stanja, da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji iz člana 409. ZKPFBiH kojim je predviđen prekid postupka u slučaju kada optuženi, zbog psihičke bolesti nakon počinjenja krivičnog djela, nije sposoban da učestvuje u postupku i kada će sud, nakon psihijatrijskog vještačenja, rješenjem prekinuti postupak i optuženog uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja.

34. U odnosu na apelanticine navode da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer se branilac koji joj je postavljen po službenoj dužnosti odrekao prava na žalbu, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 309. stav 1. ZKPFBiH izričito propisano da se prava na žalbu može odreći optuženi, i to pod određenim uvjetima. Tako se optuženi može odreći prava na žalbu samo nakon što mu je dostavljena presuda. Izuzetak od toga je da se optuženi može odreći prava na žalbu i prije dostavljanja presude ako se prije toga tužilac odrekao istog prava i ako optuženi prema presudi ne bi trebalo da izdržava kaznu zatvora. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je, u slučaju kada se branilac odrekao prava na žalbu, za takvo odricanje potreban pristanak, odnosno posebno ovlaštenje optuženog. U konkretnom slučaju prava na žalbu se odrekao branilac po službenoj dužnosti iako za to nije imao pristanak apelantice kao optužene, niti njeno ovlaštenje. U odnosu na pitanje apelanticine poslovne sposobnosti da braniocu da navedeni pristanak, Ustavni sud podsjeća da je već prethodno utvrdio da je apelantici privremeno i djelimično bila ograničena poslovna sposobnost u pogledu raspolaganja imovinom, ali da ta okolnost, sama po sebi, nema utjecaja na procesna prava koja pripadaju apelantici kao optuženoj u smislu relevantnih odredaba ZKPFBiH. Na osnovu odricanja od prava na žalbu tužioca i branioca Općinski sud je u konkretnom slučaju konstatirao pravomoćnost osporene presude i na temelju takve presude donio osporeno rješenje. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije donesena u skladu s zakonom, odnosno da je Općinski sud arbitrarno primijenio ZKPFBiH.

35. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u apelanticinom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda o povredi apelanticinog prava na pravično suđenje zbog provođenja suđenja u njenoj odsutnosti i zbog nezakonitosti osporene presude, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi ostalih aspekata člana

6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u postupku pred redovnim sudom izostala razumna marljivost Općinskog suda da u okolnostima konkretnog slučaja osigura apelantici kao licu „pod krivičnom optužbom“ pravo da učestvuje u postupku, odnosno kada je glavni pretres održao u apelanticinom odsustvu. Također, postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje kada je Općinski sud pravomoćnost presude utvrdio na temelju odricanja od prava na žalbu branioca po službenoj dužnosti koji za to nije imao ovlaštenje, niti apelanticin pristanak.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1198/10 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio