Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3140/12 (G. V. i Đ. Š.)
Odluka donesena 12. 02. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3140/12
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3140/12, rješavajući apelaciju Gojka Vuleševića i Đoke Škere, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Gojka Vuleševića i Đoke Škere.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 003100 08 P, koji još uvijek nije okončan i u fazi je odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude pred Okružnim sudom u Trebinju.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 95 0 P 003100 13 Gž, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gojko Vulešević i Đoko Škero (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja podnijeli su 23. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka pred Osnovnim sudom u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 95 0 P 003100 08 P (stari broj P-195/86). Apelanti su dopunili apelaciju 22. aprila 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) zatraženo je 8. oktobra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. oktobra 2013. godine, a Osnovni sud 12. novembra 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 7. januara 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant Gojko Vulešević 27. septembra 1981. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti u mjestu Aleksina Međa sa zakupodavcima Đokom Salatićem i Sofijom Salatić, te RO "Travunija" OOUR Maloprodaja, Trebinje. Apelant je naveo da je nakon potpisavanja predmetnog ugovora o zakupu izvršio odgovarajuću adaptaciju zakupljenog prostora, te da je 2. avgusta 1984. godine zaključio ugovor o izdavanju u zakup predmetnog uređenog ugostiteljskog objekta Zdravku Đerisilu i Momiru Kaporu iz Trebinja. Dalje iz navoda apelacije proizilazi da su u noći sa 18. na 19. novembar 1985. godine, usljed obilnih padavina, u poslovne prostorije ugostiteljskog objekta ušle oborinske vode i prouzrokovale štetu od 8.610.000,00 dinara. Apelant je naveo da je uzrok prodiranja oborinskih voda u objekat pogrešno projektovani i izgrađeni propust za odvod oborinskih voda kroz put Trebinje – Dubrovnik i Trebinje – Grab. Konačno, apelant je naveo da je put i propust za odvod oborinskih voda projektovao SIZ za magistralne puteve BiH Sarajevo.
7. Apelant je 13. juna 1986. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv SIZ-a za regionalne puteve BiH u Sarajevu i RO "Hercegovina" Mostar OOUR Održavanje i zaštita puteva Trebinje radi naknade štete, vsp. 8.610.000,00 dinara. Predmetna tužba je registrovana pod poslovnim brojem P-195/86.
8. Na ročištu održanom 5. marta 1990. godine apelant je izvršio ispravku tužbe, ističući da je u tužbi greškom kao prvotuženog označio "SIZ za regionalne puteve BiH u Sarajevu", a da treba da stoji "SIZ za magistralne puteve BiH Sarajevo" (u daljnjem tekstu: prvotuženi).
9. Apelant je podneskom od 2. juna 1997. godine kao tuženu označio Republičku direkciju za puteve RS Pale, kao pravnog sljednika prvotuženog, a na ročištu od 12. novembra 1997. godine je povukao tužbu u odnosu na drugotuženog – "Hercegovina-putevi" Trebinje kao pravnog sljednika ranije označenog tuženog RO "Hercegovina" Mostar OOUR Održavanje i zaštita puteva Trebinje.
10. Iz stanja spisa proizilazi da je Rješenjem Osnovnog suda broj P-195/86 od 25. aprila 2001. godine određen prekid postupka u predmetnoj parnici, te odlučeno da će se ona nastaviti poslije donošenja diobnog bilansa u vezi sa razgraničenjem imovine, prava i obaveza prednika i pravnih sljednika, a sve shodno odluci Vlade RS broj 02/1-020-1178/98 od 10. jula 1998. godine.
11. Apelant je podneskom od 21. aprila 2006. godine tražio nastavak postupka, nakon čega je sud procesnim rješenjem od 23. aprila 2006. godine naložio apelantu da u roku od 30 dana uredi tužbu tako što će označiti tužene u konkretnom predmetu, te tužbeni zahtjev opredijeliti u važećem sredstvu plaćanja – konvertibilnoj marki.
12. Apelant je podneskom od 18. maja 2007. godine opredijelio tužbeni zahtjev u važećem sredstvu plaćanja, te kao tuženog, odnosno kao pravnog sljednika prvotuženog označio Javno preduzeće "Putevi RS" Banja Luka.
13. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant u toku postupka, u više podnesaka (20. aprila 2008. godine), vršio ispravku tužbe, tako što je kao tužene označio i Javno preduzeće „Direkcija cesta Federacije BiH“, kao i državu BiH.
14. Osnovni sud je u pravnoj stvari apelanta kao tužioca protiv Javnog preduzeća "Putevi RS" Banja Luka, Javnog preduzeća „Direkcija cesta Federacije BiH“ i države BiH radi naknade štete donio Rješenje broj 095-0-P-08-000-074 od 26. juna 2008. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim u predmetnom postupku. Istim rješenjem je odlučeno da će se po pravosnažnosti predmet dostaviti Sudu BiH. Međutim, iz stanja spisa proizilazi da je (nije preciziran tačan datum) predmet od Suda BiH ponovo vraćen na nadležno odlučivanje Osnovnom sudu.
15. Nakon toga Osnovni sud je donio Rješenje broj 95 0 P 003100 08 P od 28. maja 2010. godine kojim je odbijen apelantov prijedlog za preinačenje, odnosno proširenje tužbe u odnosu na Javno preduzeće „Direkcija cesta Federacije BiH“ i Bosnu i Hercegovinu kao tužene.
16. Okružni sud je, odlučujući po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 28. maja 2010. godine, donio Rješenje broj 95 0 P 003100 10 Gž od 14. juna 2011. godine kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i pobijano rješenje potvrđeno.
17. Apelant je podneskom od 28. januara 2012. godine precizirao tužbeni zahtjev tako što je predložio da Osnovni sud obaveže tuženog Javno preduzeće "Putevi RS" Banja Luka da mu isplati iznos od 97.672,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do konačne isplate, te nadoknadi troškove prouzrokovane vođenjem parničnog postupka.
18. Osnovni sud je na ročištu održanom 30. januara 2012. godine donio rješenje kojim je ročište za glavnu raspravu zakazano za 2. april 2012. godine.
19. Na ročištu održanom 2. aprila 2012. godine Osnovni sud je donio rješenje kojim je utvrdio da je, uz apelanta Gojka Vuleševića kao tužioca, u parnicu stupio kao tužilac i apelant Đoko Škero.
20. Osnovni sud je donio Presudu broj 95 0 P 003100 08 P od 28. februara 2013. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im solidarno naknadi štetu u iznosu od 97.672,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
21. Apelanti su 11. aprila 2013. godine podnijeli žalbu Okružnom sudu protiv presude Osnovnog suda od 28. februara 2013. godine.
22. Iz odgovora na apelaciju koji je Ustavnom sudu dostavio Okružni sud proizilazi da je predmetni spis Osnovnog suda dostavljen tom sudu 26. juna 2013. godine, te da je zaveden pod brojem 95 0 P 003100 13 Gž.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelanti smatraju da je, zbog dužine trajanja postupka, došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da je nepostupanjem Osnovnog suda u periodu dužem od 27 godina učinjena povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na imovinu. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i obaveže Savjet ministara BiH, Vladu RS i njihove pravosudne institucije da u određenom roku izvrše svoje ustavne i zakonske obaveze.
b) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, te da u toku postupka prema apelantu nisu ni u kojem slučaju izvršene povrede postupka na koje apelant poziva, kao ni navedene povrede Ustava BiH i Evropske konvencije.
25. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da mu je predmetni spis Osnovnog suda dostavljen 26. juna 2013. godine, da je zaveden pod brojem 95 0 P 003100 13 Gž, te da odluka po žalbi još nije donesena.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
27. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
31. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelanti smatraju da je, zbog neodlučivanja Osnovnog suda duže od 27 godina o njihovom tužbenom zahtjevu, povrijeđeno njihovo pravo na suđenje u «razumnom roku» kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Shodno navedenom, Ustavni sud će najprije razmotriti dužinu postupka sa aspekta prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje – «razuman rok»
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud, prije svega, smatra da je neophodno podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelanti nisu obavijestili Ustavni sud da li je nakon posljednjeg obraćanja Ustavnom sudu, u međuvremenu, Okružni sud donio odluku po žalbi apelanata u konkretnom predmetu, odnosno nisu obavijestili Ustavni sud da je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32 Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema navodima apelanata i raspoloživim dokazima iz spisa.
37. Ustavni sud zapaža da su apelanti tužbom koja je u Osnovnom sudu zaprimljena 13. juna 1986. godine pokrenuli predmetni parnični postupak, te da prema raspoloživim podacima postupak još uvijek nije okončan. Ustavni sud podsjeća da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, pa će Ustavni sud dužinu postupka ocijeniti od tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37).
38. Dakle, Ustavni sud će, iako postupak ukupno traje više od 27 godina, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. period od 18 godina.
Analiza dužine trajanja postupka
39. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu štete, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.
40. Sumirajući postupak, Ustavni sud zapaža da je postupak, koji je pokrenut 1986. godine, iz objektivnih razloga bio prekinut 2001. godine, da je apelant Gojko Vulešević tražio nastavak postupka sredinom 2006. godine, te da postupak ni nakon 18 godina, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, nije okončan, što je samo po sebi dovoljno za zaključak da dužina postupka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Ustavni sud posebno naglašava da je Osnovni sud prilikom postupanja morao biti svjestan činjenice da je postupak pokrenut 1986. godine, a što je u potpunosti zanemario, propuštajući da postupa u skladu sa odredbom 10 ZPP. U svom odgovoru na apelaciju od 12. novembra 2013. godine Osnovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, te da u toku postupka prema apelantu nisu ni u kojem slučaju izvršene povrede postupka na koje se apelant poziva, kao ni navedene povrede Ustava BiH i Evropske konvencije, dok je Okružni sud u odgovoru na apelaciju od 31. oktobra 2013. godine istaknuo da mu je predmetni spis Osnovnog suda dostavljen 26. juna 2013. godine, da je zaveden pod brojem 95 0 P 003100 13 Gž, te da odluka po žalbi još nije donesena. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio rješenje o prekidu postupka od 25. aprila 2001. godine, te da je apelant Gojko Vulešević tek 21. aprila 2006. godine predložio nastavak postupka. Ustavni sud zapaža da je apelant, u smislu člana 381 ZPP, tražio nastavak postupka tek nakon pet godina iz čega proizilazi da u relevantnom periodu od pet godina nije pokazao bilo kakav interes za tužbu koju je podnio. Ustavni sud smatra da ovakvo apelantovo ponašanje predstavlja značajan doprinos ukupnoj dužini trajanja postupka i da je to period (5 godina) njegove potpune procesne neaktivnosti i nezainteresovanosti za stanje predmeta. Nakon što je postupak nastavljen, apelant je, po nalogu Osnovnog suda od 23. aprila 2006. godine, u više podnesaka vršio ispravku tužbe (18. maja 2007. godine i 20. aprila 2008. godine), tako što je kao tužene označio i Javno preduzeće „Direkcija cesta Federacije BiH“, kao i državu BiH. Postupajući po ispravljenoj i dopunjenoj tužbi, Osnovni sud je donio rješenje od 26. juna 2008. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim u predmetnom postupku i predmet dostavio Sudu BiH (iz stanja spisa proizilazi da je konkretni predmet Sud BiH ponovo vratio na nadležno odlučivanje Osnovnom sudu). Nakon toga Osnovni sud je, poslije gotovo dvije godine, donio rješenje od 28. maja 2010. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 14. juna 2011. godine, a kojim je odbijen apelantov prijedlog za preinačenje, odnosno proširenje tužbe. Nakon što je apelant ponovo precizirao tužbeni zahtjev (30. januara 2012. godine), Osnovni je, nakon godinu dana, donio presudu od 28. februara 2013. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, pa je predmetni spis dostavljen Okružnom sudu 26. juna 2013. godine na odlučivanje o žalbi apelanata.
41. U vezi s navedenim činjenicama o radnjama koje je apelant preduzimao u postupku, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02, presuda od 8. marta 2007. godine) prema kojoj, i pored činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu doprinijeti produženju trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontroliše postupak ima presudnu i najvažniju ulogu. Naime, pored nesporne činjenice da je prekid postupka trajao pet godina, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protek vremena od kada je postupak nastavljen (21. aprila 2006. godine), činjenica je da se konkretni predmet povodom podnesene žalbe nalazi pred Okružnim sudom, te da je krajnje neizvjesno kada će Okružni sud donijeti odluku o žalbi apelanata. Ustavni sud zaključuje da se navedeni period ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio potreban za donošenje odluke u ovom slučaju. Ustavni sud napominje da je Evropski sud u već citiranoj odluci Uljar i ostali protiv Hrvatske zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolisati postupak, jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zajamčenim članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
42. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 18 godina računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, kao i ponašanje apelanata i ponašanje Osnovnog i Okružnog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju odgovornost za ovako dugo trajanje postupka, pored značajnog doprinosa apelanata, snosi Osnovni sud koji nije djelotvorno kontrolisao postupak. Zbog toga Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava apelanata na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. Međutim, kako se u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda predmet povodom podnesene žalbe nalazi pred Okružnim sudom, a za donošenje konačne odluke o tužbenom zahtjevu apelanata neophodno je da Okružni sud donese odluku o podnesenoj žalbi, Okružnom sudu je naloženo da donese odluku bez daljnjeg odgađanja.
Ostali navodi
44. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u «razumnom roku» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje, budući da se ti navodi temelje na istim razlozima. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada predmetni parnični postupak pred redovnim sudovima nije okončan ni nakon više od 18 godina, odnosno ukupno 27 godina uzimajući u obzir i period prije zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, a takvo neopravdano trajanje ukupnog postupka se može, u odlučujućoj mjeri, pripisati ponašanju Osnovnog suda koji nije djelotvorno kontrolisao postupak, niti je dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
46. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić