Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4789/10 (D. T.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Uknjižba
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4789/10

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4789/10, rješavajući apelaciju Danice Tešanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Danice Tešanović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 000104 09 Uvp od 25. augusta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11-0-U-000-104-08-U od 10. marta 2009.

godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 21.03/952.2-24/08 od 18. augusta 2008. godine i Zaključka Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka broj 09-952-K-10072/02 od 6.

juna 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Danica Tešanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke podnijela je 8. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 000104 09 Uvp od 25. augusta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11-0-U-000-104-08-U od 10. marta 2009. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.03/952.2- 24/08 od 18. augusta 2008. godine i Zaključka Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 09-952-K- 10072/02 od 6. juna 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Vrhovnog suda, Republičke uprave i Područne jedinice zatraženo je 11. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 30. oktobra 2013. godine, Okružni sud 17. oktobra 2013. godine, Republička uprava 30. oktobra 2013. godine, dok Područna jedinica nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 17. decembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Rješenjem Područne jedinice broj 09-952-K-6706/02 od 21. novembra 2002. godine izmijenjeno je prethodno rješenje tog organa od 13. septembra 2002. godine tako što je dozvoljen, na osnovu ugovora o otkupu stana u državnoj svojini od 7. marta 2002. godine i brisovne dozvole od 3. septembra 2002. godine, upis prava svojine u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa 1/1 dijela u korist Ahmeda Nukića u list uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova preciziranog broja i to stambene zgrade – stana kao posebnog dijela zgrade u Banjaluci, ul. Nikole Tesle broj 13 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), ukupne korisne stambene površine od 111 m². U obrazloženju je navedeno da je Ahmed Nukić izjavio žalbu protiv rješenja tog organa od 13. septembra 2002. godine zbog pogrešno utvrđenog stanja prilikom premjera predmetnog stana. Dalje je navedeno da je povodom žalbe ovlašteno lice utvrdilo stvarnu površinu mjerenjem stana, koja iznosi 146 m². Također, je istaknuto da je uz zahtjev priložena sva potrebna dokumentacija propisana članom 4. Pravilnika o vođenju knjiga uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također je navedeno da je faktička površina predmetnog stana utvrđena snimanjem tlocrta i iznosi 146 m², a to znači da je podnosilac zahtjeva ako se želi knjižiti kao vlasnik stvarne površine u katastar nekretnina, dužan do uspostave katastra nekretnina (stanova) sačiniti aneks ugovora o otkupu razlike u površini od 35 m². .

7. Rješenjem Područne jedinice broj 09-952-K-10072/02 od 23. decembra 2002. godine je na osnovu ugovora o otkupu stana u državnoj svojini od 7. marta 2002. godine i II aneksa ugovora od 18. decembra 2002. godine dozvoljen upis prava svojine u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa 1/1 dijela u korist Ahmeda Nukića i u list uloženih ugovora, predmetnog stana ukupne korisne stambene površine od 146 m².

8. Protiv navedenog rješenja od 21. novembra 2002. godine apelantica je 15. juna 2006. godine Područnoj jedinici podnijela prijedlog za ponavljanje postupka, koji je odbačen Zaključkom Područne jedinice broj 11-952-K-1659/06 od 28. augusta 2006. godine jer ga je izjavilo neovlašteno lice. Apelantica se žalila protiv navedenog zaključka Republičkoj upravi 12. septembra 2006. godine. Rješenjem Republičke uprave od 4. februara 2008. godine uvažena je apelanticina žalba, zaključak je poništen i predmet je vraćen Područnoj jedinici na ponovno odlučivanje.

9. I protiv rješenja od 23. decembra 2002. godine apelantica je podnijela žalbu Republičkoj upravi 14. septembra 2006. godine, koja je rješenjem od 7. februara 2008. godine žalbu odbacila kao nedopuštenu jer je rješenje za Ahmeda Nukića postalo pravosnažno, pa to rješenje ne može pobijati lice koje kao zainteresovano lice nije učestvovalo u upravnom postupku, već se, poslije isteka žalbenog roka u odnosu na stranke koje su u upravnom postupku učestvovale, može tražiti ponavljanje postupka iz razloga propisanih članom 249. tačka 9. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), a ne žalbom.

10. Ministarstvo uprave i lokalne samouprave - Republička upravna inspekcija je, zbog nedonošenja novog rješenja u propisanom roku, donijela rješenje od 22. maja 2008. godine kojim je naložila Područnoj jedinici postupanje u predmetima broj 09-952-K-10072/02 i broj 11-952-K- 1659/06 u kojima su donesena drugostepena rješenja Republičke uprave od 4. i 7. februara 2008. godine.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

11. U ponovnom postupku, postupajući po prijedlogu za ponavljanje postupka, Područna jedinica je donijela Zaključak broj 09-952-K-10072/02 od 6. juna 2008. godine, kojim je stavom 1. odbačen apelanticin prijedlog za ponavljanje postupka okončanog navedenim rješenjem Područne jedinice od 23. decembra 2002. godine (o dozvoli upisa prava svojine u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa 1/1 dijela u korist Ahmeda Nukića i u list uloženih ugovora, predmetnog stana ukupne korisne stambene površine od 146 m²), jer je prijedlog izjavilo neovlašteno lice. Stavom 2. navedenog zaključka određeno je da će se postupak ponoviti po službenoj dužnosti u dijelu koji se odnosi na dozvolu provođenja u knjizi uloženih ugovora II aneksa ugovora od 18. decembra 2002. godine.

12. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u predmetima br. 09-952-K-10072/02 i 11-952-K- 1659/06 radi o istom predmetu koji je zbog greške u kancelarijskom poslovanju zaveden pod dva različita broja, te je izvršeno spajanje predmeta u smislu člana 115. ZUP tako da će se ubuduće postupak voditi pod brojem 09-952-K-10072/02. U obrazloženju je dalje navedeno da je članom

234. ZUP propisano da će se postupak ponoviti, između ostalog, i u slučaju „ako licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku“. U konkretnom slučaju je proveden postupak uknjižbe prava svojine na stanu na osnovu ugovora o otkupu stana te njegovog aneksa, koji su zaključeni između Grada Banjaluke kao prodavca i Ahmeda Nukića kao kupca. Postupak provođenja ugovora, kako je navela Područna jedinica, je u principu skraćeni postupak to jest, nije potrebno provoditi posebni ispitni postupak što znači da u njemu nije trebalo da učestvuje lice koje nije ugovorna stranka. Područna jedinica je istakla da prilikom provođenja ugovora upravni organ ne ulazi u njegovu materijalno pravnu stranu, jer je to stvar dogovora ugovornih stranaka, a ta valjanost se može ispitivati samo kod nadležnog suda u parničnom postupku, dok organ prvenstveno cijeni da li ugovor sadrži zakonom propisanu formu, predmet, cijenu, potpis, ovjere nadležnih organa itd. Iz navedenog, kako je u obrazloženju zaključeno, proizilazi da apelantica nije ni trebala da učestvuje u postupku provođenja ugovora, pa prema tome nema ni ovlaštenje da podnese prijedlog za ponavljanje postupka. Dalje je utvrđeno da je apelantica navela i ostale činjenice kao razlog za ponavljanje postupka, i to iz čl. 234. st. 1, 2. i 4. ZUP. Međutim, kako je zaključeno, ni jedna od tih činjenica nije relevantna za postupak provođenja ugovora jer navedene činjenice, sve i da nesporno postoje, ne bi uticale na provođenje ugovora koji je važeći i koji ja na snazi. Budući da je utvrđeno da apelantica nije trebala da učestvuje u postupku provođenja ugovora, Područna jedinica je zaključila da time nije ni ovlaštena da podnese zahtjev za ponavljanje tog postupka, te je shodno odredbi čl. 24. i 241. ZUP donesena predmetna odluka. Međutim, kako je dalje navedeno, članom 235. stav 1. ZUP-a je propisano da ponavljanje upravnog postupka osim stranke može tražiti i organ koji je donio konačno rješenje i to po službenoj dužnosti. Naime, cijeneći provedene dokaze, a posebno aneks ugovora, utvrđeno je da postoje opravdani razlozi za ponavljanje postupka. Područna jedinica je zaključila da je u ponovljenom postupku potrebno utvrditi da li je II aneks ugovora koji su zaključili Grad Banjaluka i Ahmed Nukić i ovjerili kod Osnovnog suda u Banjaluci 18. decembra 2002. godine bio valjan pravni osnov da se na temelju njega izvrše promjene u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova u državnoj svojini. Razlog za to je što u aneksu ugovora nije jasno naznačen predmet otkupa, niti je jasno određena tabularna izjava prodavca razlike u površini stana (koja u konkretnom slučaju iznosi 35 m²) da se kupac uknjiži kao vlasnik stana u površini od 146 m² u knjizi uloženih ugovora koju vodi taj organ, a na te činjenice organ uprave pazi po službenoj dužnosti.

13. Apelanticina žalba, koju je podnijela protiv navedenog zaključka je odbijena Rješenjem Republičke uprave broj 21.03/952.2-24/08 od 18. augusta 2008. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da apelantica u toku postupka nije dokazala da ima pravni interes da učestvuje u postupku u smislu člana 38. ZUP. Također je navedeno da, budući da iz apelanticinih žalbenih navoda proizilazi da ona pobija i predmetne ugovore o otkupu, u tom smislu apelantici ostaje mogućnost da navedene ugovore pobija u sudskom postupku a ne pred organom uprave.

14. Apelantica je pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom protiv navedenog rješenja Republičke uprave i zaključka Područne jedinice. Presudom Okružnog suda broj 11-0-U-000-104- 08-U od 10. marta 2009. godine apelanticina tužba u dijelu kojim se pobija rješenje Republičke uprave od 18. augusta 2008. godine je odbijena kao neosnovana. Istom presudom apelanticina tužba u dijelu kojim se pobija zaključak Područne jedinice od 6. juna 2008. godine je odbačena kao nedozvoljena.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantica tužbom osporila oba navedena akta, dakle, i rješenje Republičke uprave od 18. augusta 2008. godine i zaključak Područne jedinice od 6. juna 2008. godine, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje je navedeno da je apelantica, pored ostalog, istakla da je ona vlasnica stana u prizemlju iste zgrade i da je dobila urbanističku saglasnost za izgradnju tavana koji se nalazi iznad njenog stana a koji je Ahmed Nukić otkupio zajedno s ostalim dijelom svog stana i uknjižio na svoje ime, a zatim prodao Jovanu Čizmoviću. Apelantica je smatrala da ima nesporni pravni interes za obnovu postupka i učešće u njemu jer je postupanjem prvostepenog i drugostepenog upravnog organa došlo do umanjenja njene imovine. Budući da nije učestvovala kao stranka u konkretnom postupku, nije ni mogla imati saznanja o II aneksu ugovora na temelju kojeg se Ahmed Nukić upisao kao vlasnik spornog tavanskog prostora, niti blagovremeno osporiti valjanost tog ugovora.

16. Okružni sud je dalje naveo da iz spisa predmeta proizilazi da apelantica žalbom nije pobijala stav 2. zaključka kojim je po službenoj dužnosti naloženo djelomično ponavljanje postupka već je žalbu izjavila samo protiv stava 1. (kojim je odbačen njen prijedlog za ponavljanje postupka) a tu žalbu je Republička uprava osporenim aktom odbila uz obrazloženje da apelantica nije ni mogla učestvovati kao stranka u postupku uknjižbe predmetnog stana jer nema dokaza da je bila vlasnik predmetnog stana niti da je bila ugovorna strana u postupku otkupa stana.

17. Okružni sud je istakao da je, u smislu odredbe člana 38. ZUP, stranka lice po čijem zahtjevu je pokrenut postupak ili koje radi zaštite svojih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. Odredba člana 234. stav 1. tačka 9. istog zakona propisuje da će se postupak koji je okončan rješenjem protiv kojeg nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku ponoviti ako licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku, a član 235. st. 1. i 4. tog zakona propisuje da ponavljanje tog postupka može tražiti stranka i nadležni tužilac, a organ koji je donio konačno rješenje može pokrenuti postupak po službenoj dužnosti. Okružni sud je utvrdio da je postupak otkupa i upisa stana na kojem je Ahmed Nukić imao stanarsko pravo pokrenut i proveden u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova. Kako se radi o postupku koji nije bio uperen protiv apelantice već je za predmet imao ostvarivanje prava drugog lica koje je zajamčeno odredbom člana 10. stav 1. istog zakona, to jest otkup stana u državnom vlasništvu i upis prava svojine na stanu nad kojim pokretač postupka ima stanarsko pravo, Okružni sud je utvrdio da je Republička uprava pravilno zaključila da apelantica nije lice koje ima pravo otkupa tog stana shodno odredbama člana 10. do 11. tog zakona (nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu ili njegov bračni drug, član porodičnog domaćinstva, suvlasnik ili sustanar), pa nije ni bilo neophodno provoditi posebni ispitni postupak u cilju utvrđivanja činjenica, kao ni uključivati ostale stanare ili apelanticu. Neosnovano je apelanticino ukazivanje, kako je dalje zaključeno, da je postupak predmetnog upisa svojine u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada apsolutno ništav samo zbog toga što je ta zgrada u momentu otkupa već bila upisana u zemljišne knjige. U konkretnom slučaju činjenica upisa svojine u knjigu uloženih ugovora nema uticaja na osnovanost sticanja prava vlasništva, jer iz zemljišnoknjižnog uloška u koji je upisana zgrada proizilazi da je kao nosilac prava vlasništva na konkretnom stanu (na osnovu zaključenih ugovora o otkupu) 30. decembra 2002. godine upisan Ahmed Nukić, a zatim na osnovu kupoprodajnog ugovora s njim i Jovan Čizmović. Iako apelantica tužbom u cijelosti osporava postupak otkupa stana i upis prava vlasništva Ahmeda Nukića, Okružni sud je utvrdio da iz stanja spisa ne proizilazi apelanticin pravni interes za pobijanje cijelog postupka otkupa stana i upisa svojine u cjelini. Naime, apelantica nije učestvovala u istom postupku kao stranka, a da bi joj se priznao pravni interes za obnovu postupka potrebno je da dokaže da joj je tim postupkom nanesena šteta. Okružni sud je utvrdio da apelantica nije dokazala niti to proizilazi iz sadržaja tužbe i ostalih spisa predmeta da je cijelim postupkom otkupa stana nastala šteta za njena prava, već je ukazivala samo na eventualno postojanje štete u odnosu na dodatno otkupljenih 35 m², čime nije dokazala štetu nastalu kao posljedicu postupka u kojem je Ahmed Nukić otkupio po osnovu ugovora od 7. marta 2002. godine stan u površini od 111 m² na kojem je imao stanarsko pravo i za koji mu je rješenjem od 21. novembra 2002. godine dozvoljen upis prava svojine. Iz navedenog Okružni sud je zaključio da se apelantici ne može priznati pravo na podnošenje prijedloga za ponavljanje tog dijela postupka, niti njeno osporavanje zakonitosti tog postupka može biti osnovano.

18. Okružni sud je dalje utvrdio da ponavljanje postupka koje je određeno po službenoj dužnosti u odnosu na otkup i upis prava vlasništva na dodatnih 35 m² prostora koje je Ahmed Nukić otkupio po osnovu II aneksa ugovora od 18. decembra 2002. godine ide u apelanticinu korist, a to je vidljivo i iz toga da tu odluku prvostepenog organa apelantica nije ni pobijala žalbom na zaključak pa tim više njena tužba izjavljena protiv navedenog zaključka (iako nije dozvoljena jer on nije konačni akt) nema uporišta ni u apelanticinom pravnom interesu jer time osporava odluku čije je donošenje u njenom interesu. Okružni sud je utvrdio da je Republička uprava pravilno odbila apelanticinu žalbu izjavljenu protiv stava 1. zaključka (kojim je odbijen njen zahtjev za ponavljanje postupka u cjelini) jer apelantica u tom postupku nije učestvovala kao stranka, a njen pravni interes za učestvovanje u postupku u smislu odredbe člana 38. ZUP postoji samo u odnosu na dio postupka u kojem je naknadno otkupljeno i upisano 35 m² prostora u kojem dijelu će postupak biti ponovljen po službenoj dužnosti. Okružni sud je istakao da će u ponovljenom postupku apelantica imati mogućnost da učestvuje u smislu odredbe člana 38. ZUP, te da je Republička uprava dužna omogućiti apelantici da se o tome izjasni i dokaže postojanje svog pravnog interesa za učestvovanje u postupku, a također i zainteresovanom licu Jovanu Čizmoviću koji će imati mogućnost da organu ukaže na svoj pravni stav u vezi s ponavljanjem postupka kao i da predoči dokaze s ciljem da zaštiti svoja prava i interese.

19. Dio tužbe u kojem je zatraženo poništenje zaključka Područne jedinice od 6. juna 2008. godine Okružni sud je odbacio kao nedozvoljen jer se, u smislu odredbe člana 7. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta a konačni upravni akt je, shodno članu 13. ZUP, onaj akt protiv kojeg se ne može izjaviti žalba. U konkretnom slučaju protiv ovog zaključka je dozvoljena žalba, pa samim time taj akt nije konačan i protiv njega nije dozvoljena tužba u upravnom sporu.

20. Apelantica je Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda, koji je Vrhovni sud odbio kao neosnovan Presudom broj 11-0-U-000104-09-Uvp od 25. augusta 2010. godine.

21. U obrazloženju presude u vezi s apelanticinim prigovorom kako je stav Okružnog suda da nije ništavo rješenje kojim je dozvoljen upis predmetnog stana u knjigu položenih ugovora i pored činjenice da je on upisan u zemljišnu knjigu suprotno čl. 2, 4. i 6. Pravilnika o vođenju knjige položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova (u daljnjem tekstu: Pravilnik), Vrhovni sud je istakao da je članom 19. Zakona o privatizaciji državnih stanova koji je važio u vrijeme donošenja rješenja od 23. decembra 2002. godine određeno da je ugovor o otkupu stana pravni osnov za sticanje prava svojine na stanu kao posebnom dijelu zgrade, prava zajedničke svojine na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i prava korištenja na pripadajućem zemljištu pod uslovima i na način određen zakonom (stav 1) i da se ta prava stiču upisom u katastar nekretnina, odnosno polaganjem ugovora kod organa uprave nadležnog za poslove katastra nekretnina i upisom u knjigu položenih ugovora (stav 2). Nesporna je činjenica da je predmetni stan privatizovan prema navedenom zakonu. Također, činjenica je da je stavom 1. člana 2. Pravilnika određeno da se stambena zgrada i stanovi u državnoj svojini koji su prodati u skladu s tim zakonom a nisu upisani u zemljišnu knjigu, odnosno u druge javne evidencije o nekretninama i pravima na njima, upisuju u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Iz takve odredbe bi, kako je navedeno u obrazloženju presude, proizilazilo da se u knjigu uloženih ugovora ne upisuju stanovi upisani u zemljišnu knjigu. Međutim, kako je zaključio Vrhovni sud, takva odredba (isključenje stanova upisanih u zemljišnu knjigu) je u suprotnosti s odredbama člana 19. Zakona o privatizaciji, a time i s odredbama člana 108. stav 2. Ustava Republike Srpske – da propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom. Stoga je Vrhovni sud, postupajući po odredbama člana 121. stav 2. Ustava Republike Srpske prema kojima sudovi sude na osnovu Ustava i zakona, našao da je nižestepeni sud pravilno utvrdio da rješenje kojim je Ahmedu Nukiću dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja prava svojine na spornom stanu nije doneseno u stvari iz sudske nadležnosti i da stoga nije ništav upravni akt u smislu odredaba člana 252. tačka 1. ZUP. Navedeno je kako činjenica da je sporni stan upisan i u zemljišne knjige ne mijenja takvo rješenje stvari.

22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je dalje istakao da je opravdan apelanticin prigovor da je pogrešan stav Okružnog suda da se osnovanost prijedloga za ponavljanje postupka i s tim u vezi svojstvo stranke u postupku, između ostalog, uslovljava i štetnim posljedicama za zainteresovano lice kao stranku. Vrhovni sud je naveo da je takav stav pogrešan, kako je na to ukazala i sama apelantica. Međutim, kod činjenice da je tužba protiv osporenog rješenja pravilno odbijena, odnosno protiv osporenog zaključka pravilno odbačena, Vrhovni sud je zaključio da ta činjenica nije od bitnog pravnog značaja za ishod postupka u konkretnom upravnom sporu. Dalje je navedeno da je neosnovan apelanticin prigovor da u osporenom aktu i pobijanoj presudi nema objašnjenja za tvrdnju da je postupak polaganja isprava radi sticanja prava svojine u konkretnoj stvari skraćeni upravni postupak i da se s tim u vezi ne pozivaju „na neku zakonsku odredbu“. Naime, kako je utvrdio Vrhovni sud, skraćeni postupak u određenoj upravnoj oblasti ne mora da bude izričito deklarisan već ga kao takvog određuju pravne norme kojima je regulisan. U tom kontekstu je navedeno da Zakonom o privatizaciji a ni navedenim Pravilnikom nije predviđen ispitni postupak kod upisa u katastar nekretnina odnosno polaganja ugovora kod organa uprave nadležnog za poslove katastra nekretnina i upisa u knjigu položenih ugovora. Naprotiv, stavom 2. člana 4. Pravilnika određeno je da se uz zahtjev za upis stambene zgrade ili stana u knjigu uloženih ugovora podnosi ovjeren ugovor o kupoprodaji stambene zgrade ili stana i odgovarajući tlocrt. Time je istovremeno određeno da se upis prava na otkupljenim stanovima u knjigu položenih ugovora vrši na osnovu navedenih pismenih dokaza pa iz toga jasno proizilazi da je to skraćeni postupak u smislu odredaba člana 129. tačke 1. ZUP. Navedeno je da su stranke u tom postupku ona lica koja se pojavljuju kao ugovorne strane u ugovoru o otkupu stana (prodavac i kupac). Drugim licima čija prava su u takvom postupku eventualno povrijeđena (što uključuje i ugovor o otkupu stana) preostaje put sudske zaštite prema izričitim odredbama člana 7. stava 1. navedenog zakona. Otuda se i prigovor apelantice da Ahmed Nukić kao kupac spornog stana nije aktivno legitimisan da zahtijeva polaganje isprava radi sticanja prava svojine na toj stambenoj jedinici ukazuje neosnovanim. Dalje je navedeno da je u tužbi apelantica tražila poništenje i zaključka od 6. juna 2008. godine a da pri tom ne precizira da osporava samo tačku 1. njegove izreke, pa je tako neosnovan i prigovor da nije bilo osnova da se tužba protiv tog akta odbaci u cjelini.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena jer joj nije bilo omogućeno da učestvuje u postupku koji je okončan rješenjem Područne jedinice od 21. novembra 2002. godine. U tom postupku, kako je navela, dozvoljen je upis prava svojine Ahmedu Nukiću za stan površine od 111 m² i utvrđeno da stvarna površina stana iznosi 146 m². Apelantica smatra da je veća površina stana utvrđena na osnovi falsifikovanih dokumenata. Također je navela da razlika od 35 m² predstavlja tavanski prostor iznad njenog stana za koji je ona imala pravosnažnu urbanističku saglasnost za nadogradnju i da je postupak izdavanja građevinske dozvole bio u toku. Apelantica navodi da je Područna jedinica u zaključku od 6. juna 2008. godine pogrešno utvrdila da se u pogledu rješenja od 21. novembra i 23. decembra 2002. godine radi o istom predmetu. Dalje je istakla da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno utvrdili da apelantica u postupcima čije je ponavljanje tražila nema svojstvo stranke iz člana 38. ZUP. Apelantica smatra da su postupci u kojim su donesena rješenje Područne jedinice od 21. novembra i 23. decembra 2002. godine trebali biti provedeni ne kao skraćeni postupci već kao ispitni postupci i uz učešće apelantice kao zainteresovanog lica. Također, apelantica navodi da je ukazala da su organi uprave dozvolili upis prava svojine u knjige položenih ugovora iako je taj upis već izvršen u zemljišnim knjigama kod Osnovnog suda u Banjaluci, što je suprotno čl. 2, 4. i 6. Pravilnika kojima je propisano da se kod organa za katastar ne upisuju nekretnine koje su već upisane u zemljišnim knjigama. Smatra da se navedenim odredbama htjelo izbjeći dvostruko upisivanje istog prava i moguće komplikacije ako se ima u vidu konstitutivni karakter upisa. Obrazloženje koje je u tom smislu dao Vrhovni sud po apelanticinom mišljenju je diskutabilno. Apelantica je, također, istakla da je Vrhovni sud pogrešno tumačio član 4. stav 2. Pravilnika i član 129. stav 1. ZUP kada je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o skraćenom postupku. Apelantica smatra da je u svakom postupku skraćenom ili ispitnom obavezno utvrđivanje materijalne istine, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga navedenih u svojoj odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da donošenjem odluke tog suda nisu povrijeđena prava apelantice koja je navela u apelaciji.

26. Republička uprava je u odgovoru navela da apelanticini navodi o povredi ljudskih prava nisu osnovani s obzirom da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom i pravilima postupka. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

27. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:

Član 38.

Stranka Stranka je lice po čijem je zahtevu pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak, ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. Član 234.

Postupak okončan rešenjem protiv koga nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku (konačno rešenje) ponoviće se:

(1) ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi sa već izvedenim i upotrebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rešenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrebljeni u ranijem postupku;

(2) ako je rešenje doneseno na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza svedoka ili veštaka, ili ako je doneseno kao posledica kakvog dela kažnjivog po krivičnom zakonu;

(4) ako je rešenje povoljno za stranku doneseno na osnovu neistinitih navoda stranke kojima je organ doveden u zabludu;

(9) ako licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku;

Član 235. stav 1.

Ponavljanje upravnog postupka može tražiti stranka, a organ koji je doneo konačno rešenje, može pokrenuti postupak po službenoj dužnosti.

Član 242. stav 1.

Ako organ ne odbaci niti odbije predlog za ponavljanje na osnovu člana 241. ovog zakona, doneće zaključak da se ponavljanje postupka dozvoljava i odrediće u kom će se obimu postupak ponoviti. Kad se postupak ponavlja po službenoj dužnosti, organ će doneti zaključak kojim se ponavljanje dozvoljava, ako prethodno utvrdi da su ispunjeni uslovi. Ranije radnje u postupku na koje ne utiču razlozi ponavljanja neće se ponavljati. Član 245. stav 2.

Zaključak kojim se dozvoljava ponavljanje postupka odlaže izvršenje rešenja protiv koga je ponavljanje dozvoljeno.

VI. Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11-0- U-000104-09-Uvp od 25. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. septembra 2010. godine a apelacija je podnesena 8. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

35. U odnosu na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju Ustavni sud ističe da je zauzeo stav da se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju u postupcima koji se odnose na postupke uknjižbe prava vlasništva bez obzira na osnov sticanja tog prava (vidi Odluku Ustavnog suda AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 99/08, tač. 19. do 23), te će stoga Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom postupku zadovoljene garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizilazi da apelantica osporava pravo na pravično suđenje jer nije imala pravo „pristupa sudu“ i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.

37. Ustavni sud dalje zapaža da apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje jer joj nije bilo omogućeno da učestvuje u predmetnim postupcima kao stranka, u smislu člana 38. ZUP, radi zaštite svojih pravnih interesa. Apelantica je navela da je dozvoljen upis prava svojine na dodatno otkupljenih 35 m² tavanskog prostora Ahmedu Nukiću i to na osnovu falsifikovanih dokumenata i pored činjenice da je apelantici bila izdata urbanistička saglasnost za nadogradnju nad spornim prostorom. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da apelantica nije učestvovala kao stranka u postupcima, a da njen pravni interes za učestvovanje u postupku u smislu člana 38. ZUP postoji samo u odnosu na dio postupka u kojem je naknadno otkupljeno i upisano 35 m² prostora u kojem dijelu će postupak biti ponovljen po službenoj dužnosti. Također je utvrđeno da će u ponovljenom postupku apelantica imati mogućnost da učestvuje u smislu člana 38. ZUP i da je organ uprave dužan omogućiti apelantici da se izjasni i dokaže postojanje svog pravnog interesa za učestvovanje u postupku. Ustavni sud dalje zapaža da je Područna jedinica utvrdila da postoje opravdani razlozi za ponavljanje postupka u odnosu na utvrđivanje činjenica da li je aneks ugovora bio valjan pravni osnov da se na osnovu njega izvrše promjene u knjizi uloženih ugovora budući da u aneksu ugovora nije jasno naznačen predmet otkupa niti je jasno određena tabularna izjava prodavca (Grada Banjaluka) razlike u površini stana da se kupac uknjiži kao vlasnik stana u ukupnoj površini od 146 m² u knjizi uloženih ugovora. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi, ispitujući zakonitost odluka upravnih organa, zaključili da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo da kao stranka učestvuje u upravnom postupku radi zaštite svojih pravnih interesa, budući da su zaključili, u vezi s upisom Ahmeda Nukića u knjigu uloženih ugovora da apelantica ne može imati svojstvo stranke u postupku upisa predmetnog stana (vezano za nespornu površinu od 111 m²) u knjigu uloženih ugovora jer su stranke u tom postupku ona lica koja se pojavljuju kao ugovorne strane u ugovoru o otkupu stana (prodavac i kupac), kako i proizilazi iz odredbi Zakona o privatizaciji i Pravilnika, pri čemu su razmotrili i apelanticine navode da predmetno rješenje ne može biti doneseno u skraćenom postupku i dali razloge zašto ti navodi u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S druge strane, budući da je u odnosu na spornu površinu predmetnog stana (od 35 m ) dozvoljeno ponavljanje postupka po službenoj dužnosti proizilazi da će, u smislu člana 38. ZUP, kako je i navedeno u osporenoj presudi Okružnog suda, u ponovljenom postupku apelantica imati mogućnost da radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa učestvuje u postupku. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su razmotrili navode koje apelantica ponavlja u apelaciji vezano za njeno učešće u tom postupku te dali razloge zašto ti apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari a takva obrazloženja, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i obrazloženja koja su organi uprave i redovni sudovi dali u osporenim odlukama Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantice na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. U odnosu na ostale apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

40. U odnosu na apelanticine navode da su organi uprave i redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno odlučili o spajanju predmeta (br. 09-952-K-10072/02 i 11-952-K-1659/06) jer se, po njenom mišljenju, ne radi o istom predmetu; da su pogrešno tumačili odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova i Pravilnika kada su dozvolili upis prava svojine na predmetnom stanu u knjigu uloženih ugovora iako je stan već bi upisan u zemljišnoj knjizi, kao i da su pogrešno tumačili odredbe o skraćenom upravnom postupku, Ustavni sud zapaža da je navedene prigovore apelantica već isticala u pravnim lijekovima koje je koristila, koji su detaljno razmotrili Okružni i Vrhovni sud. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Okružni i Vrhovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su svoje odluke obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZUP, Zakona o privatizaciji državnih stanova i Pravilnika, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava upravnih organa i redovnih sudova. Stoga su apelanticini navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

41. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelantica, također, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se tvrdnje apelantice o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog pravu, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u obrazloženju osporenih odluka organa uprave i redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su organi uprave i redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluka su za svoje stavove dali detaljne, jasne i logične razloge. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje, budući da će u, po službenoj dužnosti, ponovljenom postupku radi uknjižbe prava svojine u knjigu uloženih ugovora apelantica imati mogućnost da u smislu člana 38. ZUP dokaže postojanje svoga pravnog interesa za učešće u predmetnom postupku.

44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4789/10 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio