Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4890/10 (S. Š.)
Odluka donesena 12. 02. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4890/10
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4890/10, rješavajući apelaciju Sulejmana Šabanagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Sulejmana Šabanagića.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši pod brojem 23 0 P 005977 08 P a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 005977 10 GŽ od 4.
novembra 2011. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Sulejmanu Šabanagiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sulejman Šabanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, koga zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 12. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio kod Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) radi rješavanja po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 005977 08 P od 2. aprila 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 5. novembra 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 19. decembra 2013. godine i da dostavi kompletan spis. Također, od Kantonalnog suda, kao i od tužiteljice Hasibe Šabanagić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 5. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju, kao i predmet spisa dostavio 11. novembra 2013. godine, predmet spisa 19. decembra 2013. godine, dok Kantonalni sud i tužiteljica nisu dostavili odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 11. decembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Tužiteljica je kod Općinskog suda 20. juna 2000. godine podnijela tužbu sa prijedlogom za izdavanje privremene mjere protiv apelanta radi utvrđenja bračne tekovine.
7. Rješenjem Općinskog suda od 31. januara 2001. godine odlučeno je po privremenoj mjeri kojom je apelantu zabranjeno svako otuđenje i opterećenje nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva. To rješenje je postalo pravomoćno i dostavljeno na provođenje Odjeljenju za katastar Općine Velika Kladuša.
8. Općinski sud je 13. decembra 2006. godine vratio tužbu od 20. juna 2000. godine tužiteljici na dopunu i ispravku, što je ona učinila 25. decembra 2006. godine.
9. Općinski sud je ponovo 4. septembra 2007. godine vratio tužbu od 20. juna 2000. godine tužiteljici na dopunu i ispravku.
10. Rješenjem Općinskog suda broj P-238/00 od 22. januara 2008. godine tužba u predmetnoj stvari je odbačena, jer nije sadržavala sve elemente da bi se po njoj moglo raspravljati.
11. Tužiteljica je 13. februara 2008. godine na navedeno rješenje podnijela žalbu koja je uvažena Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-000 298 od 6. marta 2008. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
12. Tužba je 21. aprila 2008. godine dostavljena apelantu na odgovor.
13. Pripremna ročišta su održana 24. novembra 2009. godine i 28. januara 2010. godine.
14. Općinski sud je 3. marta 2010. godine održao glavnu raspravu.
15. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 005977 08 P od 2. aprila 2010. godine je utvrđeno da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čine nekretnine, u izreci presude preciznije označene po starom i novome premjeru, te starija kuća i novija kuća sa pratećim objektima upisanim po novom premjeru u pl. br. 341/02 k.o. Vidovska, te je utvrđeno da je slijedom toga tužiteljica suposjednik sa dijelom ½ na svim navedenim nekretninama, te određeno da će se na osnovu ove pravomoćne presude izvršiti upis prava suposjeda u dijelu 1/2 u katastarskim knjigama na ovim nekretninama na ime tužiteljice, a sve u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, te se obavezuje tuženi da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 580,00 KM, a sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presudc pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
16. Apelant je 22. aprila 2010. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 005977 10 GŽ od 4. novembra 2011. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
19. Apelant navodi da je njegova bivša supruga 20. juna 2000. godine podnijela tužbu protiv njega radi utvrđenja bračne imovine, dok je precizirana tužba na traženje suda podnesena 25. decembra 2006. godine. Apelant dalje navodi da je početkom 2008. godine prije održavanja pripremnog ročišta i glavne rasprave sud odlučivao o privremenoj mjeri na zahtjev tužiteljice, te da su ročišta održana početkom 2010. godine. Iz svega navedenog proizlazi da je sud donio presudu nakon 10 godina po podnošenju tužbe. Apelant smatra da ima veći pravni interes za okončanje ovog spora, budući da sve navedeno vrijeme nije u posjedu svoje imovine, jer su ga supruga i sin istjerali sa imanja, te mora da stanuje kao podstanar. S obzirom na navedeno, nesumnjivo je, kako zaključuje apelant, da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Pošto je uslijed nerješavanja predmeta u razumnom roku apelant pretrpio nematerijalnu štetu, to traži da Ustavni sud naloži Vladi Unsko-sanskog kantona da mu na ime štete isplati 150,00 KM za svaku godinu počev od 2000. godine.
b) Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da su tačni navodi iz apelacije vezani za predmet Općinskog suda broj 23 0 P 005977 08 u pogledu datuma podnošenja tužbe, datuma dopune tužbe, vremena odlučivanja o privremenoj mjeri, te održavanja pripremnog rocišta i ročišta za glavnu raspravu. Predmet je pravosnažno okončan donošenjem Presude Općinskog suda broj 23 0 P 005977 08 od 2. aprila 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 005977 GŽ od 4. novembra 2011. godine. Kako je zaključio Općinski sud, razlog nepostupanja suda po navedenom predmetu u periodu od 2000. godine do 2006. godine je veliki broj neriješenih predmeta i nedovoljan broj sudija u Općinskom sudu.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, nakon podnošenja apelacije, okončan pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 005977 10 GŽ od 4. novembra 2011. godine. Iako je predmetna apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, ona je, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, u odnosu na navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku bila dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da je neprocesuiranjem tužbe koja se odnosi na utvrđivanje bračne imovine povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, konkretno pravo na suđenje u razumnom roku.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Relevantni principi
30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak u vezi sa utvrđivanjem bračne imovine pokrenut 20. juna 2000. godine, da se u vrijeme podnošenja apelacije predmet nalazio pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja po apelantovoj žalbi, te da je u toku trajanja apelacionog postupka predmet okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 23 0 P 005977 10 GŽ od 4. novembra 2011. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine predmetnog postupka je 11 godina i više od četiri mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka
32. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja bračne imovine koju je apelant stekao u braku sa tužiteljicom, te Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom postupku.
33. U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud iz stanja spisa ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.
34. U vezi s ponašanjem suda, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud tužiteljici vratio tužbu na dopunu i ispravku prvi put nakon više od šest godina i šest mjeseci, računajući od dana podnošenja tužbe, te da je tek rješenjem od 22. januara 2008. godine, dakle nakon više od sedam godina i sedam mjeseci, tužbu odbacio kao neurednu, da bi isto rješenje ukinuo Kantonalni sud svojim rješenjem od 6. marta 2008. godine i predmet vratio na ponovni postupak. S obzirom na navedeno, evidentno je da je ovakvo postupanje Općinskog suda u odlučujućoj mjeri utjecalo na dužinu predmetnog postupka budući da je evidentno da je taj sud upravo u toj fazi postupka prethodnog ispitivanja tužbe propustio da djelotvorno kontrolira postupak i tužiteljici, ukoliko je tužba bila neuredna, tužbu odmah vrati na uređenje i dopunu. Iako je u daljnjem toku postupka Općinski sud radnje iz svoje nadležnosti poduzimao u relativno primjerenim rokovima, ta činjenica ne utječe na zaključak da je upravo Općinski sud u odlučujućoj mjeri doprinio dužini predmetnog postupak. Pri tome Ustavni sud smatra da Kantonalni sud, kod kojeg se predmet dva puta nalazio na rješavanju, svojim postupcima nije doprinio dužini predmetnog postupka
35. Štaviše, Općinski sud nije ponudio nikakve opravdane razloge za dugotrajnost parničnog spora osim što je u odgovoru na apelaciju ukazao na veliki broj neriješenih starih predmeta i nedovoljan broj sudija u Općinskom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Konačno, Ustavni sud ukazuje da apelant, iako u konkretnom predmetu u svojstvu tuženog, ima pravni interes da se brzo otkloni neizvjesnost u vezi sa njegovim imovinskim pravima, pa razlozi koje je naveo Općinski sud ne predstavljaju najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Općinski sud.
36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka pred redovnim sudovima ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
37. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u vezi sa donošenjem odluke o bračnoj imovini. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
38. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom utvrđivanja bračne tekovine pred nadležnim sudovima trajao duže od 11 godina, apelantu je određena naknada u visini od 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište nadležnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak za utvrđivanje bračne tečevine trajao duže od 11 godina, pri čemu je dužini predmetnog postupka u odlučnoj mjeri doprinio Općinski sud, koji nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za dužinu postupka pred tim sudom.
40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i član 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić