Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3819/10 (H. J.)
Odluka donesena 12. 02. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Izvršni postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3819/10
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3819/10, rješavajući apelaciju Hedije Jakubović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Hedije Jakubović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na izvršni postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Zvorniku pod brojem 83 0 I 005217 10 I.
Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske, koja je dužna da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće mjere s ciljem da apelantici omogući izvršenje sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske i da naplati svoje potraživanje u što kraćem roku.
Odbija se kao neosnovana apelacija Hedije Jakubović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 001075 10 Rev od 8. novembra 2012. godine zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hedija Jakubović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa sin Nevzad Jakupović, podnijela je 7. septembra 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) pod brojem Rev- 244/10 kao i zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 1005217 10 od 8. aprila 2010. godine. Apelantica je 7. oktobra 2010. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio izvršenje rješenja Osnovnog suda tako što bi NLB Razvojnoj banci AD Banja Luka zaplijenio novčana sredstava sa računa Republike Srpske-Ministarstvo finansija-Poreska uprava Banja Luka.
2. Apelantica je 22. januara 2013. godine dopunila apelaciju tako što je osporila u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda broj 83 0 P 001075 10 Rev od 8. novembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom broj AP-3819/10 od 15. septembra 2011. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda i Republike Srpske, Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena ili izvršenik) koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 1. oktobra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 18. oktobra 2013. godine, Okružni sud 11. oktobra 2013. godine a Pravobranilaštvo 14. oktobra 2013. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćniku apelantice 10. decembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Parnični postupak
8. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001075 08 P od 12. juna 2009. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice i tužena obavezana da joj na ime naknade zbog neosnovanog korištenja njenih nekretnina (bliže oznake nekretnina navedene u izreci presude), za period od 30. septembra 1996. godine do 11. aprila 2001. godine, isplati iznos od 123.950,47 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 4.442,00 KM. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate, počev od 30. septembra 1996. godine, je odbijen. Osnovni sud je na temelju materijalnih dokaza utvrdio da je tužena apelanticinu imovinu koristila prema Zakonu o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 3/96 i 21/96), jer je njena nekretnina proglašena napuštenom a tužena je tim nekretninama nesporno raspolagala preko svog organa – Ministarstva za izbjegla i raseljena lica i Ministarstva finansija poreske uprave. Stoga je po ocjeni Osnovnog suda apelanticin tužbeni zahtjev djelomično osnovan (u dosuđenom iznosu) jer je tužena apelanticine nekretnine koristila u svoju korist, zbog čega apelantici pripada naknada shodno čl. 154, 210. i 217. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vidu zakupnine koju je procijenio vještak ekonomske struke, s kamatom od podnošenja tužbe do isplate.
9. Odlučujući o žalbama apelantice i tužene, Okružni sud je donio Presudu broj 83 0 P 001075 09 Gž od 18. januara 2010. godine, kojom je djelomično uvažena apelanticina žalba i preinačena Presuda Osnovnog suda broj 83 0 P 001075 08 P od 12. juna 2009. godine u dosuđujućem dijelu i to u odnosu na kamate i odluku o troškovima postupka tako što je tužena obavezana da apelantici isplati zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos počev od 11. aprila 2001. godine pa do konačne isplate, te da joj pored dosuđenih troškova postupka isplati i iznos od 796,00 KM. U preostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je žalba tužene odbijena u cijelosti. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da obaveza tužene proizlazi iz odredbe člana 219. ZOO prema kojoj imalac stvari (apelantica) može zahtijevati naknadu koristi od onog koji je stvar imaoca upotrijebio u svoju korist, nezavisno od prava na naknadu štete, bez obzira što je tužena insistirala na primjeni Zakona o korištenju napuštene imovine kao „lex specialis“ prema kojem je imala pravo na korištenje napuštene imovine. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je u smislu odredbi iz čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužena u postupku morala dokazati zakonitost svog prava na posjed nekretnina u apelanticinom vlasništvu, odnosno da joj je apelanticina nekretnina nakon što je proglašena napuštenom bila dodijeljena rješenjem nadležnog organa. Osim toga, Okružni sud je naveo da Zakon na čiju je primjenu tužena ukazala u odredbi člana 1. upravo uređuje uvjete i način korištenja napuštene imovine s ciljem zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica kao i zaštite i očuvanja te imovine, pri čemu je tužena bila obavezna dokazati zakonitost svog posjeda, a u postupku tu činjenicu nije dokazala. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da Zakon o korištenju napuštene imovine ne isključuje primjenu odredaba ZOO, pa prema tome da i obaveza tužene proizlazi iz odredbe člana 219. ZOO, jer je upotreba tuđe stvari u svoju korist svojevrstan oblik sticanja bez osnova.
10. Tužena je protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 P 001075 09 Gž od 18. januara 2010. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu 17. februara 2010. godine, o kojoj u vrijeme podnošenja apelacije nije bilo odlučeno.
11. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Okružnog suda, donio Presudu broj 83 0 P 001075 10 Rev od 8. novembra 2012. godine, kojom je reviziju tužene djelomično uvažio, presudu Okružnog suda preinačio u dijelu u kojem je žalba tužene odbijena, tako što je žalbu djelomično uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 83 0 P 001075 08 P od 12. juna 2009. godine preinačio tako što je tuženu obavezao da apelantici na ime naknade zbog neosnovanog korištenja njenih nekretnina za period od 28. maja 1999. godine do 11. aprila 2001. godine isplati iznos od 51.299,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. aprila 2001. godine pa do isplate. Dio zahtjeva za isplatu ove naknade za period od 30. juna 1996. godine do 27. maja 1999. godine, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate za ovaj period, Vrhovni sud je odbio. U preostalom dijelu i revizija tužene je odbijena i drugostepena presuda je potvrđena.
12. Vrhovni sud je obrazlažući presudu naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrđeno da je tužena koristila sprat poslovne stambene zgrade u vlasništvu apelantice i to u periodu od 30. juna 1999. godine do 11. aprila 2001. godine, da je apelantici navedena nekretnina vraćena u posjed rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica 24. oktobra 2000. godine, da je apelantica povrat imovine odnosno nekretnine koju je koristila tužena zatražila 28. maja 1999. godine i da bi zakupnina za period od 30. septembra 1996. godine do 11. aprila 2001. godine za prostor koji je tužena koristila iznosio ukupno 123.950,47 KM. Pri tome je među strankama bila nesporna tržišna mjesečna cijena od 7 KM po kvadratnom metru. Prvostepeni sud je, kako je dalje navedeno, imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, pozivom na odredbe čl. 154, 210. i 217. ZOO, djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu, a odbio ga u dijelu koji se odnosi na naknadu koristi za korištenje prostora za koji u toku postupka nije utvrđeno da ga je tužena koristila. Navedeno je da je drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda s tim da je zaključio da se pravni osnov tužbenog zahtjeva nalazi u odredbi člana 219. ZOO (upotreba tuđe stvari u svoju korist), a prvostepenu presudu je preinačio u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu primjenom odredbi čl. 214. i 277. stav 1. ZOO (obim vraćanja stečenog bez osnova). Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužene, ocijenio da je odluka drugostepenog suda samo djelomično osnovana. Ispravno je, naime, drugostepeni sud kvalifikovao pravni osnov tužbenog zahtjeva kao upotrebu tuđe stvari u svoju korist iz člana 219. ZOO, dakle da je tužena u konkretnom slučaju koristila apelanticinu nekretninu bez pravnog osnova. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je apelantica u postupku dokazala postojanje ovog uvjeta – korištenje tuđe stvari u svoju korist bez pravnog osnova. Međutim, istaknuto je da je apelantica zahtjev za vraćanje spornih nekretnina podnijela 28. maja 1999. godine (zahtjev podnio pokojni suprug apelantice) pa stoga apelantici od dana kada je podnesen zahtjev za povrat imovine pripada pravo da od tužene zahtijeva naknadu za korištenje nekretnina, a ne prije tog datuma. Za period od 30. juna 1996. godine do 27. maja 1999. godine apelantici, po mišljenju Vrhovnog suda, ne pripada pravo na naknadu, jer niti ona a ni njen suprug nisu tražili vraćanje u posjed nekretnina po prestanku razloga zbog kojih su nekretnine napustili. Po ocjeni Vrhovnog suda, tužena nije dokazala da je imala valjan pravni osnov za upotrebu stvari koja je apelanticino vlasništvo u svoju korist u smislu odredbe člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Stoga, kako je zaključeno, apelantici pripada naknada od tužene za korištenje nekretnina za period od 22 mjeseca i 15 dana, a kako je u postupku nesporna činjenica o visini zakupnine po kvadratnom metru obračunom je utvrđeno da ukupna korist koju je tužena imala po ovom osnovu iznosi 51.299,35 KM. Vrhovni sud je osim toga naglasio da obaveza tužene ne predstavlja povremeno potraživanje koje dospijeva mjesečno, već se radi o jedinstvenom potraživanju koje dospijeva odjednom, pa je stoga prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja neosnovan. Na navedeno potraživanje se, kako je zaključio Vrhovni sud, može primijeniti samo opšti rok zastarjelosti. Budući da je na opisani način materijalno pravo pogrešno primijenjeno, Vrhovni sud je djelomičnim uvažavanjem revizije, na temelju odredbi iz člana 250. stav 1. ZPP u vezi s članom 248. ZPP drugostepenu presudu preinačio.
Izvršni postupak
13. U međuvremenu, prije podnošenja revizije Vrhovnom sudu, apelantica je 5. februara 2010. godine protiv tužene kao izvršenika Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 83 0 P 00107508 P od 12. juna 2009. godine, koja je preinačena presudom Okružnog suda. U prijedlogu je istakla da joj je izvršenik dužan platiti dosuđeni iznos od 123.950,47 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od 11. aprila 2001. godine s troškovima postupka na način, kako je navela u prijedlogu za izvršenje i to prijenosom i pljenidbom novčanih sredstava s transakcijskog računa kod NLB Razvojne banke u Zvorniku, te prijenosom zaplijenjenih iznosa na njen transakcijski račun.
14. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 83 0 I 005217 10 I od 8. aprila 2010. godine dozvolio predloženo izvršenje.
15. Odlučujući o prigovoru koji je protiv Rješenja o izvršenju broj 83 0 I 005217 10 I od 8. aprila 2010. godine izjavio izvršenik, Osnovni sud je Rješenjem broj 83 0 I 005217 10I od 4. juna 2010. godine odbio prigovor kao neosnovan i Rješenje o izvršenju broj 83 0 I 005217 10 I od 8. aprila 2010. godine u cijelosti održao na snazi.
16. Osnovni sud je 16. augusta 2010. godine dostavio Rješenje o izvršenju tog suda broj 83 0 I 005217 10 I od 8. aprila 2010. godine NLB Razvojnoj Banci Zvornik kao izvršenikovom dužniku, a radi provođenja rješenja o izvršenju.
17. NLB Razvojna banka Zvornik je dopisom od 24. augusta 2010. godine obavijestila Osnovni sud da je Rješenje o izvršenju broj 83 0 I 005217 10 I od 8. aprila 2010. godine proslijedila Ministarstvu finansija, s obzirom na ograničenja definirana članom 2. Zakona o dopuni Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 64/05) i člana 4. Zakona o trezoru („Službeni glasnik RS“ 16/05) po kojima se s računa javnih prihoda isključivo vrši uplata javnih prihoda, odnosno da se s ovih računa ne mogu vršiti nikakve isplate.
18. Osnovni sud je 26. augusta 2010. godine dopis NLB Razvojne banke Zvornik dostavio apelantici radi izjašnjenja.
19. Odlučujući o žalbi koju je protiv rješenja Osnovnog suda broj 83 0 I 005217 10I od 4. juna 2010. godine (o odbijanju prigovora), izjavio izvršenik, Okružni sud je rješenjem broj 83 0 I 005217 10 Gž od 18. oktobra 2010. godine, žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
20. Osnovni sud je 1. decembra 2010. godine, Rješenje o izvršenju broj 83 0 I 005217 10 I od 8. aprila 2010. godine dostavio izvršeniku, radi provođenja rješenja o izvršenju.
21. Apelantica je dopisima od 27. marta i 4. juna 2010. godine kod Osnovnog suda urgirala okončanje izvršnog postupka.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
22. Apelantica je u apelaciji ukazala da su joj povrijeđena prava iz čl. II/3.a), d), e), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5, 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4. Pored navedenih, apelantica je istakla i povredu prava iz čl. 13, 17. i 18. Evropske konvencije. Apelantica je iznijela tok izvršnog postupka pred Osnovnim sudom naglašavajući da je 8. februara 2010. godine podnijela prijedlog za izvršenje na računu izvršenika kod NLB Razvojne banke, da je izvršenik protiv drugostepene presude izjavio reviziju i zbog te činjenice Osnovnom sudu predložio da ne dozvoli predloženo izvršenje. Međutim, Osnovni sud je u aprilu 2010. godine dozvolio predloženo izvršenje, a izvršenikov prigovor je uslijedio u maju iste godine, koji je odbijen i rješenje o izvršenju dostavljeno banci na provođenje 23. augusta 2010. godine. Međutim, NLB Razvojna banka je odmah dopisom obavijestila Osnovni sud da je račun izvršenika račun javnih prihoda Republike Srpske i da se, s obzirom na ograničenja definirana članom 2. Zakona o dopuni Zakona o izvršnom postupku i člana 4. Zakona o trezoru te odredbi Uputstva o otvaranju i zatvaranju računa za obavljanje platnih transakcija i vođenje evidencije, prema kojima se sa računa javnih prihoda ne mogu vršiti nikakve isplate, obavijestila sud da je rješenje o izvršenju proslijeđeno Ministarstvu finansija. Ukazala je na stav prema kojem u Republici Srpskoj ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi joj omogućilo da se žali zbog neizvršenja presude i s obzirom da se radi o propuštanju izvršenja pravosnažne presude predloženo je da se apelacija usvoji i banci naloži provedba pravosnažnog rješenja o izvršenju. Osim toga, navela je da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog dužine trajanja postupka pred Vrhovnim sudom jer postupak u vrijeme podnošenja apelacije pred tim sudom nije bio okončan, odnosno nije bila donesena odluka o reviziji tužene. Apelantica je predložila da se njena apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na koje je ukazala.
23. U dopuni apelacije koja je podnesena protiv konačne odluke Vrhovnog suda, apelantica je ukazala na pogrešnu primjenu materijalnog prava kao aspekta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Navedenom presudom je preinačena drugostepena presuda i njen zahtjev djelomično odbijen, konkretno za period od 30. juna 1996. do 27. maja 1999. godine. S tim u vezi je istakla da tužena ni za taj period nije imala pravni osnov za korištenje njene nekretnine, pa je potpuno nelogično i pogrešno mišljenje Vrhovnog suda da joj za taj period ne pripada pravo na naknadu od tužene. Navela je da se Zakon o korištenju napuštene imovine i Zakon o prestanku primjene navedenog zakona ne mogu primijeniti na konkretnu situaciju budući da se Zakon o korištenju imovine odnosi na smještaj izbjeglica i raseljenih lica (kako je to definirano članom 1. Zakona), dakle na fizička lica, pa se navedeni zakoni, kako je istakla apelantica, „apsolutno ne mogu primijeniti na smještaj i poslovanje Republike Srpske“. Istakla je da „apsolutno ne postoji pravni osnov na osnovu kojeg se tužena koristila tužiteljicinom stambeno-poslovnom zgradom i sticala dohodak u njoj“, te da se u takvoj situaciji može primijeniti isključivo institut neosnovanog obogaćenja iz člana 219. ZOO. Apelantica je navela da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je tužena koristila njenu kuću, dakle tuđu stvar, bez pravnog osnova i u periodu od 30. juna 1996. do 27. maja 1999. godine, pa je predložila da se presuda Vrhovnog suda preinači, da se potvrdi presuda Okružnog suda i da se Osnovni sud obaveže da izvrši presudu Okružnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelacija nije osnovana, jer se apelacijom suštinski pobija stav tog suda o primjeni odredbe člana 219. ZOO, dakle da naknada radi upotrebe tuđe stvari u svoju korist pripada od trenutka postavljanja zahtjeva. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod stavova i obrazloženja iz svoje presude u kojoj je zadržao stav podržan u Odluci Ustavnog suda broj AP 2277/09. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se apelacija u bitnom ne odnosi na postupanje tog suda, te da u svemu ostaje kod obrazloženja iz svoje presude.
26. Osnovni sud smatra da je apelacija neosnovana jer je u konkretnom izvršnom predmetu postupao ažurno. Naime, prijedlog za izvršenje je podnesen 8. februara 2010. godine a rješenje o izvršenju je doneseno 8. aprila 2010. godine, dakle nakon dva mjeseca. Apelantica je, kako proizlazi iz prijedloga, predložila izvršenje na računu izvršenika kod banaka kod kojih izvršenik ima otvorene račune, a radi se o računima za prikupljanje javnih prihoda te banke nisu mogle postupiti po prijedlogu. O svemu tome je apelanticin punomoćnik blagovremeno obavještavan. S obzirom da je prije podnošenja prijedloga za izvršenje donesen Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS-a, te da je donesena Odluka o usvajanju Akcionog plana za izmirenje opštih obaveza po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, to je Osnovni sud pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku dostavio Ministarstvu finansija na daljnji postupak 6. decembra 2010. godine. Iz obavještenja Ministarstva finansija proizlazi da će rješenje o izvršenju u cijelosti biti provedeno i dug isplaćen u 2016. godini. Stoga se, po mišljenju Osnovnog suda, neizvršenje rješenja ni u kojem slučaju ne može staviti na teret sudu.
27. Pravobranilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer su sve odluke u predmetnoj pravnoj stvari donesene u skladu sa zakonom pri čemu nije došlo do kršenja apelanticinih prava, pa je predloženo da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 239.
Podnesena revizija ne zadržava izvršenje pravosnažne presude protiv koje je izjavljena. Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
29. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 12. tačka 5.
Pravni lijekovi Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. [...] Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.
30. Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U članu 166. poslije stava 6. dodaje se novi stav 7. koji glasi:
Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od opšteg interesa Republike Srpske, gradova i opština koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine.
31. Zakon o trezoru („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Uspostavljanje jedinstvenog računa trezora (1)Svi javni prihodi moraju se uplatiti na sistem jedinstvenog računa trezora koji se nalazi pod isključivim pravom Ministarstva finansija Republike Srpske, odnosno finansijske službe u opštinama, gradovima i fondovima. Nijedno drugo lice ili institucija nema pravo raspolaganja nad sistemom jedinstvenog računa trezora.
(2)Ministarstvo finansija Republike Srpske kao i finansijske službe u opštinama, gradovima i fondovima dužni su sprovesti proceduru za otvaranje računa koji ulaze u sistem jedinstvenog računa trezora. [...]
32. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Upotreba tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
33. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik napuštenih nekretnina ima pravo da u svako vrijeme lično ili putem punomoćnika podnese zahtjev za vraćanje napuštenih nekretnina u posjed ili raspolaganje na drugi način.
34. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09) – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 7/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM.
Član 2.
(1) Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske. [...] Član 3.
Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:
1. opće neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske [...] (u daljnjem tekstu: opće obaveze) nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu do 386,8 miliona KM;
[...] Član 12.
(1) Sudovi su obavezni dostavljati Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona.
[...]
35. Zakon o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/12) u relevantnom dijelu, glasi:
Član 11. stav 2.
(2) Pravo na naknadu štete priznato pravosnažnim sudskim odlukama, izvršnim rješenjima ili vansudskim poravnanjima, u kojima je, pored Republike Srpske, solidarni dužnik jedinica lokalne samouprave, predstavlja unutrašnji dug Republike Srpske i izvršava se u skladu sa ovim zakonom.
36. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 28/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Poslije člana 14. dodaju se novi čl. 14a, 14b. I 14v., koji glase:
„Član 14a.
(1) Pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima, obaveze propisane članom 11. ovog zakona izmiruju se zajedno sa ostalim potraživanja u gotovini.
(2) Prilikom utvrđivanja dinamike izvršavanja obaveza iz stava 1. ovog člana primjenjuju se opšti kriteriji (...)
Član 14b.
(1) Pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava (...), obaveze propisane članom 11. ovog zakona izmiruju se u obveznicama.
(2) Pored obaveza iz stava 1. ovog člana, u obveznicama se izmiruju i obaveze nastale na osnovu pravosnažnih sudskih presuda po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, propisane članom 11. ovog zakona, kod kojih je istekao rok za prinudnu naplatu. Član 14v.
(1) Obaveze iz člana 14b. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, izmiruju se emisijom obveznica pod sljedećim uslovima:
a) rok dospijeća od 13 godina,
b) isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, (...)
37. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/12 i 28/13), u članu 1. poslije stava 2. dodaju se novi st. 3, 4, 5, 6. i 7. koji glase: „(...)
(6) Ovaj zakon će se sprovoditi u saglasnosti sa Zakonom o budžetskom sistemu Republike Srpske i zakonima o izvršenju budžeta za svaku fiskalnu godinu.
(7) U slučaju da ovaj zakon sadrži drugačija rješenja u odnosu na druge zakone Republike Srpske u pogledu izmirenja svih obaveza po osnovu unutrašnjeg duga, primjenjuju se odredbe ovog zakona kao lex specialis zakona u postupku izvršenja unutrašnjeg duga.“
Član 3.
U članu 4. u stavu 1. riječi: „do 31. decembra 2002. godine“ zamjenjuju se riječima: „od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine“.
Poslije stava 2. dodaju se novi st. 3, 4. i 5. koji glase:
„(3) Svaka obaveza Republike Srpske iz stava 1. tačka b) ovog člana nastala od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, smatra se i kategoriše kao opšta obaveza – unutrašnji dug, prema datumu nastanka štetnog događaja, prema danu izvršene činidbe, danu sklapanja pravnog posla iz koga je proistekla obaveza, odnosno danom nastanka dužničko povjerilačkog odnosa i ostalog.
(4) Dan podnošenja tužbe ili donošenje pravosnažne sudske presude, sudskog izvršnog rješenja, za obaveze uređene stavom 3. ovog člana ne smatra se momentom nastanka štetnog događaja, niti datumom nastanka obaveze Republike Srpske, te ne mogu uticati na određivanje načina izmirenja duga.
(5) Kod izmirenja obaveza iz stava 1. tačka b) ovog člana po osnovu ovih sudskih odluka kategorizacija ovih sudskih predmeta vršiće se isključivo prema vremenu nastanka obligacionog odnosa u vremenu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, a neće se kategorisati prema datumu podnošenja tužbe, niti prema datumu pravosnažnosti presude, jer se ove pravne radnje pred sudom ne smatraju nastankom i dospijećem obaveze.“
VI. Dopustivost
38. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
40. U odnosu na dopustivost apelacije koji se tiče neizvršenja rješenja o izvršenju od 8. februara 2010. godine, Ustavni sud naglašava da je identično pravno pitanje – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta Republike Srpske razmatrao u predmetu broj AP 244/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao kako smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku te zaključio kako se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku na osnovu pravomoćne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje. Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 244/08 u pogledu dopustivosti apelacije u ovom dijelu u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretne apelacije u cijelosti poziva na razloge navedene u toj odluci Ustavnog suda.
41. U odnosu na dopustivost apelacije od 22. januara 2013. godine, Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 001075 10 Rev od 8. novembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 3. decembra 2012. godine, a dopuna apelacije kojom osporena presuda je podnesena 22. januara 2013. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
43. Apelantica je u apelaciji ukazala da su joj zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažne sudske presude, odnosno zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažne sudske presude kao i zbog dužine trajanja postupka o reviziji, povrijeđena prava iz čl. II/3.a), d), e), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana
2. Protokola broj 4 kao i prava iz čl. 13, 17. i 18. Evropske konvencije.
44. U dopuni apelacije apelantica je ukazala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s aspekta pogrešne primjene materijalnog prava u vezi s konačnom presudom Vrhovnog suda kojom je okončan parnični postupak, kao i zbog dužine trajanja postupka o reviziji tužene. Dakle, apelacija se tiče izvršnog postupka i parničnog postupka, pa će Ustavni sud s obzirom na navode apelacije, prije svega, ispitati postoje li povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na odluku Vrhovnog suda.
Pravo na pravično suđenje (parnični postupak)
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
46. Apelantica smatra da joj je presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
47. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
48. Dovodeći u vezu naprijed navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda kojom je revizija tužene zbog pogrešne primjene materijalnog prava djelomično usvojena, proizlazi da je Okružni sud pravilno kvalifikovao pravni osnov tužbenog zahtjeva kao upotrebu tuđe stvari u svoju korist u smislu odredbe člana 219. ZOO koja se u navedenom zakonu nalazi u odjeljku pod nazivom „Sticanje bez osnova“, iz čega proizlazi da upotreba tuđe stvari mora biti bez osnova. S tim u vezi, Vrhovni sud je djelomičnim preinačenjem drugostepene presude istakao da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za primjenu odredbe člana 219. ZOO jer je apelantica tokom postupka dokazala da je njenu nekretninu upotrebljavala tužena u svoju korist a da pri tom nije imala valjan pravni osnov za korištenje. Međutim, Vrhovni sud je relevantne odredbe ZOO doveo u vezu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine naglasivši da je vlasnik, dakle apelanticin suprug, zahtjev za povrat nekretnina koje je bez pravnog osnova koristila tužena podnio 28. maja 1999. godine, te apelantici od podnošenja zahtjeva pripada pravo da od tužene zahtijeva naknadu za korištenje objekta, a ne od 30. juna 1996. godine, kako je pobijanom drugostepenom presudom odlučeno. Naime, kako je dalje navedeno, ni apelantica a ni njen pokojni suprug nisu podnosili zahtjev za vraćanje nekretnina po prestanku razloga zbog kojih su ih napustili pa im stoga ne pripada pravo na naknadu zbog upotrebe nekretnine od strane tužene za period u kojem to svoje pravo nisu tražili. Vrhovni sud je zaključio da apelantica u postupku nije dokazala da je tužena bez osnova koristila njenu (tuđu) nekretninu za ukupan period za koji je tražila isplatu novčanog iznosa u vidu zakupnine po kvadratnom metru, već je to dokazala za jedan dio, i to od podnošenja zahtjeva za vraćanje u posjed do uvođenja u posjed predmetne nekretnine. Vrhovni sud je, dakle, u osporenoj presudi jasno naveo da je na opisani način u drugostepenoj presudi materijalno pravo u jednom dijelu pogrešno primijenjeno, zbog čega je presuda preinačena tako što je revizija djelomično usvojena i djelomično odbijena, prema odredbama iz čl. 248. i 250. stav 1. ZPP. Ustavni sud s tim u vezi ukazuje i na vlastitu praksu izraženu u Odluci broj AP 2277/09 od 14. marta 2012. godine na koju se prilikom donošenja presude pozvao Vrhovni sud, u kojoj je problematizirano slično činjenično i pravno pitanje u pogledu primjene instituta sticanja bez osnova, konkretno upotrebe tuđe stvari u svoju korist i naknade, cijeneći pravilnim stav redovnih sudova prema kojem „vlasniku“ nekretnine to pravo pripada od dana kada je podnio zahtjev za naknadu radi upotrebe stvari a ne za sve vrijeme upotrebe tuđe stvari u svoju korist.
49. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, kako u pogledu osnova tako i visine tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda niti u zaključku da apelantici, u smislu relevantnih odredbi ZOO (član 219) pripada pravo na novčanu naknadu za period za koji je u postupku dokazala da je tužena njenu nekretninu koristila bez pravnog osnova i to od podnošenja zahtjeva do predaje u posjed. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelantice o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a stoga i neosnovanim navode u pogledu kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku (u vezi s parničnim postupkom)
51. Apelantica je u apelaciji ukazala na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku u postupku donošenja odluke o reviziji, jer u vrijeme podnošenja apelacije Vrhovni sud nije donio odluku o reviziji, a paralelno s tim postupkom je vođen izvršni postupak po pravosnažnoj presudi. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se prilikom ocjene dužine trajanja postupka kao cjeline, u smislu kriterija uspostavljenih praksom Evropskog suda i Ustavnog suda (složenost predmeta, ponašanje strana u postupku ili nadležnog suda odnosno drugih javnih vlasti, značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta), razumnost dužine mora ocjenjivati u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta. Ne ulazeći u analizu svakog od navedenih kriterija posebno, imajući u vidu navode apelacije kojima je apelantica u prvobitno podnesenoj apelaciji ukazala na dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zapaža da je u konkretnoj pravnoj stvari tužena izjavila reviziju 17. februara 2010. godine o kojoj je Vrhovni sud odlučio Presudom broj 83 0 P 001075 10 Rev od 8. novembra 2012. godine, dakle nakon dvije godine i šest mjeseci. Međutim, imajući u vidu da revizija kao vanredan pravni lijek ne zadržava izvršenje pravosnažne presude protiv koje je izjavljena (član 239. ZPP) i da se u konkretnom slučaju po prijedlogu apelantice paralelno vodio postupak za izvršenje, proizlazi da u okolnostima konkretnog predmeta dužinom trajanja postupka donošenja odluke o reviziji nije povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu (u vezi s postupkom izvršenja)
52. Apelantica ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu u vezi s dugotrajnošću postupka izvršenja, koji je kako navodi započeo u februaru 2010. godine i koji u vrijeme podnošenja apelacije nije bio okončan.
53. Član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.
54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
55. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
56. U vezi s navodima apelacije kojim je apelantica ukazala na kršenja navedenih prava zbog neizvršenja pravosnažne presude uvođenjem zakonskih modaliteta za izvršenje pravosnažnih presuda u vezi s potraživanjima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, Ustavni sud napominje da se gotovo istim pravnim pitanjem bavio u predmetu broj AP 244/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je imao u vidu presudu Evropskog suda u kojoj je odlučivano o pitanjima naknade ratne štete u predmetu Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 1218/07, 1240/07, 1242/07, 1335/07, 1368/07, 1369/07, 3424/07, 3428/07, 3430/07, 3935/07, 3940/07, 7194/07, 7204/07, 7206/07 i 7211/07 od 10. novembra 2009. godine). U toj odluci Ustavni sud je naglasio stav Evropskog suda prema kojem se predmetni slučaj odnosi, kao i u slučaju Jeličić, na zakonsko odgađanje izvršenja cijele jedne kategorije konačnih presuda zbog obima javnog duga koji proizlazi iz navedenih presuda i da navedeno nikako ne utiče na obavezu tužene države da izvrši presude koje su postale konačne prije izrade generalnog plana za naknadu ratne štete. U navedenoj odluci, Evropski sud je zaključio da nema razloga za odstupanje od jurisprudencije Jeličić, da konačne presude koje su razmatrane u predmetnom slučaju nisu još u potpunosti izvršene, a takva situacija traje već više od četiri godine i da stoga, po mišljenju Evropskog suda, postoji povreda člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citirana odluka Evropskog suda, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 10. novembra 2009. godine, stav 15).
57. Ustavni sud je u predmetu AP 244/08, imajući u vidu odluku Evropskog suda Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, naglasio da se Evropski sud u tom predmetu nije bavio ocjenom zakonskih rješenja kojima se onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, već je utvrdio da samo neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je tuženoj strani (Bosni i Hercegovini) naloženo da osigura izvršenje domaćih presuda koje su razmatrane u predmetnom slučaju.
58. U kontekstu navedenog, imajući u vidu da se razlozi navedeni u odluci AP 244/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud cijeni da ih u ovoj odluci nije neophodno ponavljati. Dovodeći u vezu navedene stavove Ustavnog suda i Evropskog suda s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da konkretan izvršni postupak traje od februara 2010. godine, da je Ministarstvo finansija RS dopisom od 14. juna 2013. godine obavijestilo Osnovni sud da nisu vršene nikakve isplate po sudskom rješenju (odnosno presudi) te da je isplata prema planu isplate opštih obaveza za konkretan predmet planirana za 2016. godinu. S obzirom na važeća zakonska rješenja u Republici Srpskoj, apelantica će morati čekati na realizaciju svojih potraživanja odnosno izvršenje presude još duži niz godina. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu već zauzete stavove Evropskog suda i Ustavnog suda u sličnim predmetima koji se, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta i pitanja koja pokreće može primijeniti i na apelanticin slučaj, Ustavni sud zaključuje da je zbog apelanticine nemogućnosti da realizuje izvršenje pravosnažne sudske odluke (koja je djelomično preinačena konačnom presudom Vrhovnog suda), povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
59. U svjetlu prethodno utvrđene povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu u odnosu na izvršni postupak, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno posebno ispitivati apelanticine navode u pogledu povreda ostalih prava na koja je apelacijom ukazala, budući da je svoje navode u tom pravcu identično potkrijepila kao u dijelu apelacije koju je Ustavni sud analizirao s aspekta neizvršenja rješenja o izvršenju u kojem je i dato obrazloženje u odnosu na čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da u parničnom postupku presudom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud, preinačavajući djelimično drugostepenu presudu, naveo jasne, argumentovane i detaljne razloge koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, uz obrazloženje koje nije proizvoljno i koje u potpunosti zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Također, dužinom trajanja postupka donošenja odluke o reviziji nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje, jer revizija kao vanredan pravni lijek ne zadržava izvršenje pravosnažne presude protiv koje je izjavljena.
61. Ustavni sud zaključuje da je u postupku izvršenja sudske presude (koja je u pogledu visine potraživanja preinačena presudom Vrhovnog suda), zbog apelanticine nemogućnosti da realizuje svoje potraživanje uvođenjem zakonskih modaliteta za izvršenje pravosnažnih presuda u vezi s potraživanjima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
62. Na osnovu člana 61. st. 1., 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić