Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5247/13 (N. P.)
Odluka donesena 12. 02. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Dijete
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Razvod braka
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Miješanje u porodični život
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-5247/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP- 5247/13, rješavajući apelaciju Nade Pandurević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Pandurević, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Orašju broj 25 0 P 018058 13 Gž od 28. novembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nada Pandurević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tolise, koju zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, podnijela je 23. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 018058 13 Gž od 28. novembra 2013. godine. Apelantkinja je, takođe, podnijela zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud spriječio izvršenje presude Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Prethodno je Ustavni sud, rješavajući apelacije apelantkinje i Tome Pandurevića, donio jedinstvenu Odluku o dopustivosti i meritumu AP 3012/13, od 9. oktobra 2013. godine (objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 86/13) kojom je usvojio obje apelacije te utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj 25 0 P 029512 13 Gž od 22. maja 2013. godine, donesenu u istoj pravnoj stvari, te naložio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. Nakon Odluke Ustavnog suda AP 3012/13 Kantonalni sud je donio Odluku broj 25 0 P 018058 13 Gž od 28. novembra 2013. godine koju apelantkinja osporava ovom apelacijom.
3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Tome Pandurevića, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 16. januara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. januara 2014. godine.
5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantkinji 29. januara 2014. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu i odluke AP 3012/13 mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Opštinski sud u Odžaku (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) je, odlučujući po apelantkinjinoj tužbi protiv tuženog radi razvoda braka, Presudom broj 25 0 P 029512 12 P od 21. januara 2013. godine, u stavu I izreke presude, razveo brak zaključen između apelantkinje i tuženog; u stavu II izreke presude je odlučeno da se zajednička djeca, i to mldb. sin I. P., rođen 1997. godine, i mldb. kći K. P., rođena 2003. godine, povjeravaju na daljnji odgoj, brigu, čuvanje i izdržavanje tuženom, kao ocu koji će nad njima ostvarivati roditeljsko staranje; u stavu III izreke presude je apelantkinja obavezana da na ime izdržavanja mldb. djece mjesečno ukupno doprinosi iznosom od 300,00 KM, a u stavu IV izreke presude je određen način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata apelantkinje sa mldb. djecom. Odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se malodobna djeca njoj povjere na odgoj, brigu i čuvanje te obaveže tuženi da snosi troškove izdržavanja u preciziranom iznosu (stav V izreke). Stavom VI izreke odbijen je dio zahtjeva tuženog za isplatu doprinosa za izdržavanje zajedničke djece preko dosuđenog iznosa. Stavom VII izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Odluku o povjeravanju zajedničke djece Opštinski sud je donio na osnovu odredaba člana 142 stav 2 i člana 304 stav 1 Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). U tom smislu Opštinski sud je odlučio da se mldb. djeca povjere na daljnji odgoj, brigu, čuvanje i izdržavanje ocu, a takva odluka je zasnovana na obrazloženom prijedlogu i mišljenju Centra za socijalni rad Opštine Odžak (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) od 27. septembra 2012. godine i na aktu istog centra koji predstavlja socijalnu anamnezu parničnih stranaka. Osim toga, Opštinski sud je ocijenio relevantne podatke o imovinskim, stambenim i materijalnim prilikama apelantkinje i tuženog i neformalni razgovor koji je obavljen s mldb. djetetom I. P. uz posredovanje ovlašćenog lica Centra za socijalni rad na osnovu odredbe člana 271 stav 2 Porodičnog zakona, ocjenjujući pri tom navode djeteta koje je istaklo da on i njegova sestra žele da budu povjereni tuženom kao ocu, jer s njim i žive. Osim toga, u postupku je utvrđeno da su djeca sve vrijeme, od faktičkog prekida bračne zajednice pa dalje, živjela s tuženim (ocem) i da je apelantkinja tokom postupka istakla da je tuženi kao otac s djecom imao dobar odnos, Opštinski sud je u interesu djece donio odluku da djeca budu povjerena ocu. Ujedno je Opštinski sud ocijenio da su ovlašćena lica Centra za socijalni rad bila upućena da dodatno, kroz određeni vremenski period nakon faktičkog prestanka bračne zajednice, realno i sveobuhvatno procijene sve razloge koji opravdavaju njihov stav i odluku suda o povjeravanju mldb. djece ocu na roditeljsko staranje. Osim toga, vezano za ovaj segment spora, prema ocjeni Opštinskog suda, bilo je nužno da se ukaže da je stalni sudski vještak, psiholog Ivan Kuč, u svom nalazu i mišljenju, kao i dodatnom pojašnjenju iznio stav da bi, u slučaju razvoda braka stranaka, apelantkinja bila podobnija za obavljanje kontinuiranog roditeljskog staranja o djeci. Pri tome se tim vještačenjem ne ukazuje da je tuženi nepodoban za roditeljsko staranje o djeci, niti je, ujedno, pouzdano utvrđeno da je dosadašnji život djece s ocem imao eventualnih negativnih ili loših uticaja na njihov psiho-fizički i emocionalni razvoj i ponašanje, a nije utvrđeno ni da su djeca eventualno više vezana za apelantkinju kao majku. Zbog toga, Opštinski sud nije prihvatio prijedlog vještaka Ivana Kuča da se djeca povjere apelantkinji - majci na dalji odgoj, brigu i čuvanje. Na osnovu vještačenja vještaka neuropsihijatra, dr Devle Baraković, utvrđeno je da tuženi boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (u daljnjem tekstu: PTSP), te da je sklon da konzumira alkohol, ali tim vještačenjem nije utvrđeno da će doći do pogoršanja tog simptoma, niti je ukazano na eventualnu nepodobnost tuženog da kao otac vrši roditeljsko staranje o djeci, pa je u konačnici donesena odluka da se oboje mldb. djece povjeri tuženom.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 029512 13 Gž od 22. maja 2013. godine djelimično je uvažena apelantkinjina žalba i prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na povjeravanje mldb. djeteta K. P., te u st. III, IV i V izreke presude, pa je odlučeno da se mldb. kći K. P., rođena 2003. godine, povjerava na dalji odgoj, brigu i čuvanje apelantkinji kao majci koja će nad njom ostvariti roditeljsko staranje. Zatim je određen način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata apelantkinje i tuženog kao roditelja i djece koja sa njima neće živjeti, tako što će mldb. I. P. s apelantkinjom provoditi u kontinuitetu svaki vikend, počev od petka od 19 časova do nedjelje do 16 časova i polovinu vremena tokom trajanja zimskog i ljetnog raspusta, a mldb. K. P. s tuženim u isto vrijeme i na isti način kao i njen mldb. brat I. P. U ostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi u smislu odredbe člana 217 Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), održao raspravu i izveo dokaze nakon čega je zaključeno da apelantkinja u žalbi osnovano tvrdi da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi pogrešno ocijenio nalaze vještaka, psihologa Ivana Kuča i neuropsihijatra, dr Devle Baraković, što je kao posljedicu imalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizilazi nesumnjiv zaključak da tuženi boluje od PTSP i alkoholizma, te da zbog toga može da ima epizode u kojima gubi kontrolu ponašanja. Iz nalaza vještaka Ivana Kuča proizilazi da je apelantkinja kao majka podobnija za obavljanje kontinuiranog roditeljskog staranja, te da su djeca prividno otuđena od apelantkinje. Kantonalni sud je na osnovu navedenih nalaza i mišljenja vještaka, bez obzira na iskaz predstavnika Centra za socijalni rad i nalaza psihologa kojima je istaknuto da bi odvajanje djece iz sredine u kojoj su živjeli predstavljalo traumu i bez obzira na želju mldb. djeteta K. P. da ostane da živi s ocem, vodeći računa o interesima djeteta, odlučio da mldb. dijete K. P. povjeri na dalji odgoj, brigu i čuvanje apelantkinji. Osim toga, Kantonalni sud je imao u vidu da je mldb. dijete K. P. u dobi u kojoj nije steklo toliki stepen zrelosti da bi bilo primjereno uzeti u obzir njegovo mišljenje, a imao je u vidu prijedlog vještaka Ivana Kuča da se kod djece radi o prividnoj emocionalnoj otuđenosti od majke. Sve navedene utvrđene činjenice odnose se i na mldb. I. P., ali je sud ocijenio da je on, s obzirom na svoj uzrast (rođen 1997. godine), stekao toliki stepen zrelosti da je sposoban da formira vlastito mišljenje iz kog izričito proizilazi da želi da živi s ocem, te da bi za slučaj da se povjeri apelantkinji, od nje pobjegao. Stoga je, uvažavajući nalaz vještaka u odnosu na jedno dijete, mldb. K. P. povjerena apelantkinji, a u odnosu na mldb. I. P. je uvažena njegova želja i stav da ostane da živi s tuženim, što, prema mišljenju Kantonalnog suda, neće onemogućiti apelantkinju i tuženog da ostvaruju lični kontakt i odnose s djetetom s kojim neće kontinuirano živjeti.
9. Odlučujući po apelacijama apelantkinje i tuženog Tome Pandurevića, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu AP 3012/13 od 9. oktobra 2013. godine kojom je usvojio obje apelacije te utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj 25 0 P 029512 13 Gž od 22. maja 2013. godine te naložio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da Kantonalni sud u osporenoj presudi nije dao razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na povjeravanje malodobne djece, niti odluka sadrži jasne i argumentovane razloge na kojima je zasnovana.
10. Kantonalni sud je, odlučujući u ponovnom postupku o apelantkinjinoj žalbi, donio Presudu 25 0 P 029512 13 Gž 2 od 28. novembra 2013. godine kojom je žalbu apelantkinje odbio i prvostepenu presudu potvrdio u stavu II, III, IV, V i VI.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je pošao od zaključaka prvostepenog suda i naveo da je održao raspravu pred Kantonalnim sudom, te je proveo određeni broj dokaza, koje je naveo u svojoj presudi. Kantonalni sud je istakao da je odbio apelantkinjin zahtjev za provođenje novih dokaza jer nisu bili predloženi u žalbi, na čemu insistira član 207 ZPP. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odbio prijedlog za izuzeće Centra za socijalni rad, jer nema zakonska ovlašćenja za donošenje takve presude.
12. Kantonalni sud je ispitao pobijanu prvostepenu pa je zaključio da je apelantkinjina žalba neosnovana. Kantonalni sud je naveo da je prvostepenom presudom utvrđeno da su djeca nakon faktičkog prekida bračne zajednice ostala da žive s tuženim, da s majkom imaju neodgovarajući odnos. Zatim, djeca su izričita u tvrdnji da žele da nastave da žive s ocem, između njih postoji jaka i topla emotivna veza. Dalje, utvrđeno je da su se djeca navikla na sredinu u kojoj žive, a nalazima vještaka nije utvrđena nesposobnost tuženog da vrši roditeljska prava. Kantonalni sud je istakao da mldb. dijete K. P. koja se trenutno nalazi kod apelantkinje nakon donošenja prethodne odluke ovog suda, nije ni malo promijenila svoj stav o tome kod kojeg roditelja želi da živi, pa je na ponovnoj raspravi pred tim sudom, prilikom neformalnog razgovora obavljenog uz posredstvo ovlašćenog predstavnika Centra za socijalni rad, plačući tražila da se vrati ocu. Sud je naveo da je mldb I.P. čak izjavio da neće da kontaktira s apelantkinjom i od donošenja prethodne odluke tog suda ni jednom nije otišao majci, niti je ona, prema njenom iskazu, tražila izvršenje presude u tom dijelu.
13. Kantonalni sud je istakao da neosnovano apelantkinja prigovara da je svoju odluku prvostepeni sud trebao da zasnova prevashodno na nalazu i mišljenju vještaka psihologa Ivana Kuča i nalazu vještaka neuropsihijatra dr Devle Baraković, te na pravosnažnoj presudi Opštinskog suda u Orašju kojom je tuženi osuđen zbog krivičnog djela nasilja u porodici jer je duži vremenski period zlostavljao svoju suprugu, te kada iznosi stav da iz ovih dokaza proističe da je tuženi kao otac malodobne djece nepodoban da vrši roditeljsko staranje. S tim u vezi Kantonalni sud je naglasio da nalaz i mišljenje vještaka u postupku u kom se odlučuje o povjeravanju djece na čuvanje i odgoj predstavlja tek jedan od dokaza iz čijeg sadržaja sudovi zaključuju da postoji interes djece da odlukom suda budu povjerena na čuvanje i odgoj nekom od roditelja. Shodno mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je ove dokaze cijenio kao i ostale koji su izvedene dokaze i u pobijanoj odluci dao jasne i uvjerljive razloge o svom stečenom uvjerenju o ovim dokazima. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude naveo da je vještak Ivan Kuč u svom nalazu istakao da je apelantkinja podobnija za roditeljsko staranje nad malodobnom djecom od tuženog i predložio da se djeca povjere majci, dok se vještak neuropsihijatar izjasnio da tuženi boluje od PTSP i sklon je konzumiranju alkohola, ali je pravilno prvostepeni sud zaključio da iz tih nalaza nije utvrđena nepodobnost tuženog da vrši roditeljsko staranje, niti je utvrđeno da je dosadašnji život djece kod tuženog imao negativni uticaj na njihovo ponašanje i njihov emocionalni razvoj. Kantonalni sud je istakao da je na raspravi pred drugostepenim sudom vještak Ivan Kuč promijenio nalaz navodeći da je tuženi nepodoban za roditeljsko staranje. Međutim, ovakvo kontradiktorno mišljenje vještaka, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije rezultat bilo kakve dodatne analize, pretraga ili medicinske dokumentacije, već samo paušalna ocjena vještaka koja je iznesena po prvi put tek pred Kantonalnim sudom, zbog čega ga taj sud nije prihvatio.
14. Zatim, Kantonalni sud je naveo da, suprotno stavu žalbe, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece kao dokaz cijenio (i na njemu temeljio svoju odluku o povjeravanju djece tuženom) prijedlog Centra za socijalni rad, koji je prije donošenja prijedloga pribavio mišljenje mr psihologije Milenka Damjanovića, kao i želju djece da ostanu da žive s ocem. Pri tome, psiholog se izjasnio da ni kod jednog od roditelja ne postoje psihološki poremećaji. Centar za socijalni rad je, prema mišljenju Kantonalnog suda, u smislu člana 305 Porodičnog zakona prikupio sve relevantne podatke kako od samih parničnih stranaka, tako i od njihove djece, a iz ovog prijedloga proističe da su djeca parničnih stranaka, koja su nakon razvoda roditelja ostala kod oca odlični učenici, da su se navikla i adaptirala u toj sredini, stekla su određen broj prijatelja, žive u vlastitoj kući roditelja, kategorični su u želji da ostanu da žive s ocem, a sa majkom odbijaju kontakt, jer su željeli da se ona vrati kući.
15. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnoj činjeničnoj situaciji, kada su oba roditelja sposobna da u interesu djece preuzmu na sebe obavezu čuvanja i odgoja djece prvostepeni sud je pravilno zaključio da je u interesu djece parničnih stranaka, koji je zakonski imperativ, da se njihova djeca povjere na zaštitu i odgoj tuženom, s kojim su nastavila da žive nakon prekida bračne zajednice roditelja, i za koga su emotivno vezana, a navikla su se na sredinu u kojoj žive, odlični su učenici, imaju društvo i njihovo izdvajanje iz sredine za njih bi predstavljalo velike promjene, koje bi predstavljale dodatnu traumu. Kantonalni sud je naveo da će djeca nedostatak majčinske brige, koja im sasvim sigurno nedostaje, moći da nadoknade održavanjem redovnih ličnih odnosa, koji uz razumijevanje oba roditelja treba nesmetano da se održavaju u korist njihove zajedničke djece. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud nije posebno cijenio žalbeni navod koji se odnosi na presudu suda kojom je tuženi proglašen krivim zbog nasilja u porodici, koje je vršio prema apelantkinji, s aspekta donošenja odluke o povjeravanju djece na odgoj, brigu i izdržavanje, jer je nesporno da tuženi nikad nije bio nasilan prema djeci. Osim toga, Kantonalni sud je cijenio da na drugačije odlučivanje u ovoj pravnoj stvari ne može da bude od uticaja pol i uzrast mldb. K.P., kako je u žalbi navedeno. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbe člana 142 stav 2, člana 145 i člana 304 stav 1 Porodičnog zakona FBiH. S obzirom da je žalbom prvostepena presuda pobijana i u ostalim stavovima (stav III, IV, V i VII), bez navođenja žalbenih navoda, Kantonalni sud je tu presudu ispitao i u tim dijelovima s aspekta pravilne primjene materijalnog prava, pa je zaključio da je pobijana odluka u tim dijelovima donesena pravilnom primjenom članova 145 stav 1 i 2, 304, 235 i 236 Porodičnog zakona. S druge strane je istaknuto da prvostepena presuda žalbom nije pobijana u stavu I i VI (kojim je razveden brak između parničnih stranaka te odbijen dio tužbenog zahtjeva tuženog sa na ime izdržavanja djece preko dosuđenog iznosa) te da je u tim dijelovima prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Suština veoma opsežnih navoda apelacije svodi se na činjenicu da je Kantonalni sud u istom sazivu na bazi istih činjenica promijenio odluku, i to tako što je uzeo u obzir želje mldb K.P., koja samo šest mjeseci ranije prilikom odlučivanja nije imala toliki stepen zrelosti da sud uzme u obzir njeno mišljenje. Dalje, apelantkia ističe da sud sada zaključuje da tuženi nije nepodoban kao roditelj, iako je ranije utvrdio njegov medicinski problem i mogućnost da postane nasilan, u skladu s nalazima vještaka. Takođe, sada je za Kantonalni sud irelevantno što je tuženi bio nasilan prema apelantkinji, a stav „nestručnog tima“ Centra za socijalni rad postao je bitan za presudu. Apelantkinja osporava zaključak suda o otuđenosti djece s majkom i njihov konfliktan odnos. Smatra paušalnim navođenje „sud je donio odluku u interesu djece“, jer ne daje dovoljno razloga o odlučnim činjenicama te ističe da sud nije uzeo u obzir ni jedan dokaz koji je ona predložila i da je presuda bazirana na dokazima starim više od godinu i po dana. Apelantkinja smatra da je ovakav način donošenja (jer sud nije ponudio obrazloženje zašto mijenja stav o nespornim činjenicama) protivan principu pravne sigurnosti i suprotan zakonskim odredbama. Takođe, apelantkinja navodi primjere „negativnog uticaja“ tuženog na djecu, te propust suda da ovo utvrdi i u tom pravcu donese odluku. Apelantkinja ističe da „nema garancije“ da njena djeca sutra neće postati žrtve nasilja nasilnog oca. Apelantkinja ističe da je odmah nakon odluke suda tuženi „slavio pobjedu“ i prijetio da će doći po mldb. K.P. iako je do kraja školske godine ostalo pet dana te iako apelantkinja ima pravo da pola zimskog raspusta provede s djecom. Takođe, apelantkinja smatra da je osporenom presudom sud „doveo u pitanje opravdanost vršenja javne vlasti prilikom miješanja u konkretan porodični život stranaka i djece“. Apelantkinja je, zbog svega navedenog, tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje presude Kantonalnog suda do okončanja postupaka pred Ustavnim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ne postoji kršenje prava koje apelantkinja ističe, kao i da ostaje kod svih navoda datih u presudu. Prema stavu Kantonalnog suda presuda je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava koja nije proizvoljna i diskriminatorska, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrdivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ucine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogucnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 207.
(1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
19. U Porodičnom zakonu FBiH («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Član 124.
(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti. (2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.
(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.
Član 129. stav 2.
(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.
Član 140.
Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.
Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drugačije.
Član 142. st. 1. do 5.
(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.
(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.
(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.
(5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.
Član 143.
Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.
Član 145. stav 1.
(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
Član 269. stav 2.
(1) Sud mora po službenoj dužnosti tokom postupka naročito paziti da se zaštite prava i interesi djece i drugih osoba koje nisu sposobne same brinuti se o svojim pravima i interesima.
(2) Radi zaštite prava i interesa djeteta organ starateljstva djetetu će imenovati posebnog staratelja u svim postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta.
Član 271. stav 2.
(2) Tokom postupka u kojem se odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalan razgovor sa djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik.
Član 304. stav 1.
Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji […] ili se razvodi […] kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje […] o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem […]. Član 305. stav 1.
Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlašćene za posredovanje.
(3) U postupku donošenja odluke iz stava 1. ovog člana sud nije vezan zahtjevima stranaka.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantkinja je primila 13. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantkinja pobija navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
26. Ustavni sud prije svega podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju apelantkinjinih „građanskih prava“, odnosno o određivanju s kojim roditeljom će živjeti malodobna djeca rođena u braku, utvrđivanju načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djece s drugim roditeljom i o roditeljskom staranju, iz čega proizilazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.
27. Apelantkinja osporava odluku Kantonalnog suda, navodeći da sud nije utvrdio relevantne činjenice, da su navodi presude paušalni i presuda nema dovoljno obrazloženja, pogotovo zbog činjenice da je na bazi istih provedenih dokaza Kantonalni sud u ponovnom postupku donio drugačiju odluku, kao i da sud nije proveo dokaze koje je apelantkinja predlagala, kao i dokaze koje je po službenoj dužnosti bio dužan da pribavi s ciljem da donese odluku u najboljem interesu djece.
28. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci AP 3012/13, rješavajući apelacije apelantkinje i tuženog (Tome Pandurevića), utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, jer Kantonalni sud u postupku povodom žalbe nije dovoljno i nije jasno obrazložio pobijanu odluku (Presudu broj 25 0 P 029512 13 Gž od 22. maja 2013. godine) budući da je samo istakao razloge zbog kojih smatra da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a nije istovremeno dao jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu preinake dijela prvostepene presude koji se tiče povjeravanja malodobne djece i načina održavanja kontakata i ličnih odnosa djece međusobno. Zatim, Ustavni sud je u svojoj Odluci AP 3012/13 detaljno razmotrio pitanje povjeravanja djece i pozvao se na principe Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koje slijedi i Ustavni sud, pa se, kako bi izbjegao nepotrebno ponavljanje, Ustavni sud poziva se na obrazloženje dato u Odluci AP 3012/13 (tač 26 i 27), s tim što ponavlja da je pitanje povjeravanja djece jednom od roditelja vrlo osjetljivo pitanje i da države članice imaju veliku slobodu prilikom procjene kome će povjeriti dijete, u skladu sa važećim propisima zemlje, te da Evropski sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prevashodno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje.
29. Imajući u vidu navedeno, kao i apelacione navode, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini odnose na tvrdnju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje, jer nisu, kako apelantkinja smatra, brižljivo i savjesno ocijenili sve dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
30. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da su, shodno praksi Evropskog suda, domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju da daju detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Nurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).
31. Dakle, imajući u vidu da je zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, da ocijeni da li je Kantonalni sud u (ponovnom) postupku po apelantkinjinoj žalbi, naveo jasne razloge i interes maloljetne djece u pogledu njihovog povjeravanja, te način održavanja njihovih ličnih odnosa i neposrednih kontakata, Ustavni sud primjećuje da je osporenom odlukom Kantonalni sud potvrdio prvostepenu presudu, dakle na kraju povjerio djecu na staranje tuženom - ocu djece. Kantonalni sud je to obrazložio činjenicom da su oba roditelja sposobna da preuzmu na sebe (u interesu djece) brigu o djeci i odgoj, da su djeca nakon razvoda ostala kod oca za koga su emotivno vezana, da su odlični đaci, da su se uklopili u sredinu u kojoj žive i stekli prijatelje i da bi izdvajanje djece iz sredine u kojoj žive za njih mogla da bude dodatna trauma. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ponovo ispitao žalbene navode i utvrdio da je prvostepena presuda pravilna i da je prvostepeni sud dao dovoljno obrazloženja za svoju odluku, koje je u ponovnom postupku prihvatio i drugostepeni sud, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Kantonalnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza (prijedloga Centra za socijalni rad, nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra i psihologa, te iskaza apelantkinje i tuženog, kao i iskaza mldb. djece) zaključio da je u najboljem interesu mldb. djece da žive s tuženim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u ponovnom postupku, nakon što je prethodna odluka Kantonalnog suda (od 22. maja 2013. godine) ukinuta, na ročištu saslušao parnične stranke i predstavnika Centra za socijalni rad, uz saglasnost apelantkinje i tuženog pročitao iskaze vještaka Devle Baraković i psihologa Ivana Kuča date na glavnim raspravama, obavio neformalni razgovor s djecom parničnih stranaka uz posredovanje predstavnika Centra za socijalni rad, te izvršio uvid u brojne pisane dokaze u spisu. Stoga se pokazuju proizvoljnim navodi apelantkinje da je Kantonalni sud na bazi istih činjenica promijenio odluku budući da je evidentno da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude održao raspravu pred tim sudom i nesporno proveo i dodatne dokaze radi pravilnog utvrđivanja činjenica. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je iz razgovora s mldb. K.P., koja je u momentu donošenja presude neko vrijeme živjela s apelantkinjom, saznao da ona nije promijenila svoje mišljenje s kim želi da živi, što je Kantonalni sud i naveo u svojoj odluci. Takođe, Kantonalni sud je naveo zbog čega smatra da ne postoje razlozi da tuženi ne obavlja roditeljsko staranje, odnosno, suprotno navodima apelantkinje, Kantonalni sud je imao u vidu nalaz vještaka o zdravstvenom stanju tuženog i jasno obrazložio da se vještaci nisu izjasnili da je tuženi nesposoban za brigu o djeci i zašto ne prihvata izmijenjeno mišljenje vještaka – jer ono nije bilo rezultat dodatne analize. Takođe, Kantonalni sud je jasno obrazložio zašto prilikom odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari ne smatra relevantnom činjenicu da je tuženi osuđivan (za nasilje koje je vršio nad apelantkinjom), budući da nikada nije bio nasilan prema djeci. Zatim, Kantonalni sud je našao da je pravilna odluka prvostepenog suda da kao dokaz cijeni i prijedlog Centra za socijalni rad, zato što je Centar prikupio sve relevantne podatke kako od roditelja tako i od djece.
32. Dakle, polazeći od principa da sudska odluka mora da ima razloge na kojima je zasnovana i da mora da ima obrazloženje, a u konkretnom slučaju je to prevashodno interes zajedničke malodobne djece, Ustavni sud smatra da se iz ovakvog obrazloženja odluke Kantonalnog suda vide jasni i nedvosmisleni razlozi koji su opredijelili taj sud da donese osporenu presudu, odnosno da odbije apelantkinjinu žalbu i potvrdi prvostepenu presudu. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da je, kako je već navedeno, u ponovnom postupku Kantonalni sud proveo i druge dokaze, osim onih koji su bili izvedeni u prethodnim fazama postupka, proizvoljnim se pokazuju apelantkinjini navodi da je Kantonalni sud „na bazi istih dokaza“ donio drugačiju odluku. U takvim okolnostima ovi apelantkinjini navodi nisu relevantni s aspekta prava na pravično suđenje, jer odluka koju apelantkinja pobija, suprotno apelacionim navodima, sadrži iscrpne razloge koji ne upućuju na proizvoljnost u bilo kom segmentu.
33. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja navela da je predlagala nove dokaze koje sud nije prihvatio, pozivajući se na član 207 ZPP jer nisu predloženi u žalbi. Apelantkinja navodi da ovi novi dokazi jesu nastali nakon podnošenja žalbe, kao i da ih je u konkretnom predmetu u interesu djece i u skladu s relevantnim propisima (član 278 stav 4 Porodičnog zakona) sud morao „i sam“ provjeriti. S tim u vezi, Ustavni sud mora da primijeti da je procesnim zakonom, kojim su određena pravila postupka radi bezbjednosti i jednakosti u postupanju prema stranama u postupku, određeno kako se podnosi žalba i šta ona može da sadrži. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Porodičnim zakonom propisano da sud s ciljem da ostvari najbolji interes djece može da provjerava činjenice i dokaze koje strane nisu ni predložile. Apelantkinja je navela „nove dokaze“ (čije izvođenje sud nije prihvatio) i oni se uglavnom i odnose na vremenski period nakon podnošenja žalbe, odnosno oni i jesu nastali nakon podnošenja žalbe. Ustavni sud podsjeća da je drugostepeni sud, u smislu člana 217 ZPP-a, održao raspravu pred tim sudom i donio osporenu odluku odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude. Zatim, da je jedinstveno rješenje parničnog procesnog zakonodavstva na cijelom području BiH da, u pravilu, u žalbi ne mogu da se iznose nove činjenice i predlažu novi dokazi. Propisujući ovo jedinstveno pravilo, zakonodavac je propisao samo jedan izuzetak, prema kojem nove činjenice i novi dokazi mogu da se iznose odnosno predlažu u žalbi, samo pod uslovom da žalilac, bez svoje krivice, nije mogao da ih iznese odnosno predloži do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom. Iz navedenog proizilazi da su nove činjenice i novi dokazi morali da postoje prije zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, te da to nisu činjenice koje su nastale nakon toga.
34. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da „statusna pitanja“ - odluke o povjeravanju djece nisu „nepromjenljive“. Za razliku od drugih postupaka u kojima vrijedi pravilo presuđene stvari (res iudicata), kod ovih predmeta postoji mogućnost da zainteresovana strana traži da se ponovo odlučuje na bazi promijenjenih okolnosti. Takva mogućnost uvijek postoji i za apelantkinju, ukoliko se pojave činjenice koje su bitne za drugačije odlučenje, a koje su nastale nakon donošenja osporene odluke, kako je predviđeno članom 143 Porodičnog zakona. Dakle, na bazi promijenjenih okolnosti koje nastanu nakon odluke kojom se djeca povjeravaju nekom od roditelja postoji mogućnost da se pokrene novi postupak, odnosno zahtjev da sud promijeni svoju raniju odluku. To, međutim, nikako ne znači da je ranija odluka bila „nepravilna“, budući da sudovi odluke donose na bazi činjenica koje su postojale u vrijeme vođenja sudskog postupka, već samo upućuje da su se eventualno stekli novi uslovi drugačiji od onih koje je sud imao u vidu prilikom donošenja odluke. Tako pravo, odnosno sud koji odlučuje, prati promjene koje donosi život, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da ove odluke „traju“ dok djeca rastu, odnosno dok postoji obaveza da roditelji brinu o njima, što može da bude duže i od navršenog punoljetstva djeteta. Zbog svega navedenog, imajući u vidu obrazloženje osporene presude, kao i mogućnosti koje apelantkinji stoje na raspolaganju, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na nedostatak obrazloženja sudske odluke, odnosno proizvoljno postupanje sudova pri donošenju odluke o povjeravanju mldb. djece tuženom na staranje.
35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b)Pravo na porodični život 36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
37. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na porodični život, odnosno da se osporenom odlukom dovodi u pitanje opravdanost miješanja u njen porodični život, budući da je odlučeno da mldb. zajednička djeca žive s tuženim - ocem.
38. U tom kontekstu Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda (vidi presudu Berhebab protiv Holandije od 21. juna 1988. godine), podsjeća na to da «od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja postoji između njega i njegovih roditelja veza koja predstavlja porodični život, čak i ako roditelji ne žive zajedno» iz čega proizilazi da ovi odnosi ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8 stav 1 Evropske konvencije. Dalje, podržavajući vlastitu jurisprudenciju u sličnim predmetima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 60/03 od 23. jula 2004. godine, tačka 27), Ustavni sud zapaža da član 8 Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se, u principu, odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8 Evropske konvencije, dakle, ne može se izvuče prioritet za bilo kog od dva roditelja. Svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.
39. Dovodeći navedeni stav u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporena odluka predstavlja miješanje u apelantkinjino pravo na porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da je odluka o povjeravanju mldb. djece tuženom i održavanju ličnih neposrednih kontakata između mldb. djece i apelantkinje donesena na osnovu ocjene svih odlučnih činjenica i u najboljem interesu djece. Navedena odluka ne ometa pravo pristupa mldb. djeci koje ima apelantkinja, ne okončava njen porodični život sa mldb. djecom, niti prekida autentičnost njihovih porodičnih veza. Dalje, osporene odluke su donesene uz poštovanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava kao i u najboljem interesu mldb. djece, čime se ispunjava uslov iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Iz navedenog proizilazi da je miješanje u apelantkinjin porodični život bilo u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu (jer odluka o povjeravanju mldb. djece jednom od roditelja i održavanju ličnih kontakata apelantkinje i mldb. djece mora da se donese kad zajednički život tih roditelja više nije moguć), a takva odluka (o povjeravanju mldb. djece ocu-tuženom i održavanju ličnih kontakata djece s apelantkinjom) donesena je u interesu djece koji preteže nad apelantkinjinim interesom da maloljetna djeca parničnih stranaka žive s njom, pa Ustavni sud zaključuje da je takvo miješanje proporcionalno i da ne stavlja preveliki teret na apelantkinju.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, budući da je Kantonalni sud i sam proveo raspravu pred tim sudom, poštujući relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, te detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji kršenje prava na poštovanje porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, zato što je miješanje javnih vlasti u apelantkinjino pravo na porodični život zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tom nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantkinjinog prava i zakonitog cilja kome se teži.
43. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra apelantkinjin prijedlog da se donese privremena mjera.
45. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić