Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-192/13 (I. D.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-192/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP 192/13, rješavajući zahtjev Izeta Dulića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Izeta Dulića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Izet Dulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Slobodan Brčin, advokat iz Bihaća, podnio je 14. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 001740 10 Rev od 11. oktobra 2012. godine. Apelant je podneskom od 13. januara 2014. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 001740 08 P od 27. aprila 2009. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio raskid ugovor o kupoprodaji građevinske stolarije zaključen između apelanta kao naručioca i tuženog d.o.o. „Fagus“ Maslovare - Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tuženi), kao izvođača – prodavca po punudi broj 495, čija je ugovorena cijena iznosila 15.680,00 KM i tuženom naloži da ugrađenu stolariju na kući apelanta demontira i odnese, te isplati iznos od 13.650,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da naknadi troškove postupka, sve preciznije navedeno u stavu 1. izreke presude. Stavom 2. navedene presude apelant je obavezan na naknadu troškova postupka.

3. Osnovni sud je nakon provedenog postupka ocjenom dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) (o čemu se sud iscrpnije izjasnio u obrazloženju presude na str. od 2. do 4.) zaključio da je apelant neblagovremeno reklamirao evidentne nedostatke na isporučenoj i ugrađenoj stolariji od strane tuženog, pri čemu se pozvao na odredbu člana 481. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je kupac dužan da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od osam dana jer u protivnom gubi pravo koje mu pripada po tom osnovu. U tom kontekstu je pojašnjeno da su radnici tuženog apelantu isporučili i montirali stolariju 14. oktobra 2004. godine, a apelant je tek u julu 2005. godine reklamirao kvalitet te stolarije, pa je prvostepeni sud utvrdio da apelant nije blagovremeno obavijestio tuženog o materijalnim nedostacima na stolariji, te da stoga apelantu ne pripadaju prava iz člana 488. ZOO-a. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio shodno odredbama člana 383. st. 1. i 2., 386 stav 2. i 396 st. 1 i 2. sve iz ZPP-a.

4. Odlučujuću o žalbi apelanta Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj 73 0 P 001740 09 Gž od 16. decembra 2009. godine, kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je raskinut ugovor o kupoprodaji stolarije, sve preciznije navedeno u izreci presude. Obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva Okružni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud prilikom odlučenja zanemario okolnost da su radnici i direktor tuženog izlazili na lice mjesta da bi vidjeli o kakvim se nedostacima radi, te da su parnične stranke u vezi s tim vršile pismenu prepisku čime je, prema ocjeni drugostepenog suda, tuženi prihvatio reklamaciju, iako je ona bila neblagovremena. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, apelant je postupio shodno odredbi člana 484. stav 1. ZOO-a jer je u samom obavještenju o nedostacima od 3. septembra 2005. godine pobliže opisao nedostatke na stolariji i pozvao tuženog da pregleda stvar 27. septembra 2005. godine, pa je samim tim apelant stekao pravo da traži raskid ugovora jer je prethodno ostavio prodavcu naknadni rok za ispunjenja ugovora, kako je regulisano odredbom člana 490. ZOO-a. Istaknuto je još da je apelant zahtijevao ispunjenje ugovora, ostavljajući tuženom primjeren rok, pa kako tuženi u ostavljenom roku nije otklonio nedostatke to apelant ima pravo tražiti raskid ugovora, u smislu odredbe člana 488. ZOO-a, odnosno ugovor se smatra raskinutim po samom zakonu nakon isteka roka u kojem je tuženi trebao da otkloni nedostatke. Uzevši u obzir sve navedeno Okružni sud je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbi člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a. Odluku o troškovima postupka drugostepeni sud je donio shodno odredbi člana 386. stav 1. ZPP-a.

5. Presudom broj 73 0 P 001740 10 Rev od 11. oktobra 2012. godine Vrhovni sud je usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu, tako što je žalba apelanta odbijena, te prvostepena presuda potvrđena. Ispitujući osporenu presudu Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je tuženi prihvatio neblagovremeni prigovor tužitelja o materijalnim nedostacima i da je apelant imao pravo da se alternativno koristi pravom na sniženje cijene ili da raskine ugovor. Nadalje je pojašnjeno da je tokom postupka nesporno utvrđeno da apelant nije isplatio tuženom dio ugovorene kupoprodajne cijene za primljenu stvar u iznosu od 1.120, 00 KM. Nadalje je istaknuto da se tuženi prema sadržaju dopisa od 8. avgusta 2005. godine, na kojem je Okružni sud zasnovao svoju odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva, saglasio da navedeni iznos prihvata kao sniženje cijene, zbog materijalnog nedostatka stvari, čime je apelant iskoristio jedno od svojih prava iz odredbe člana 488. stav 1. ZOO-a, pa stoga ne može kumulativno da traži i raskid kupoprodajnog ugovora, kao drugo alternativno pravo propisano istom zakonskom odredbom (stav 3.). Odluka o troškovima postupka donesena je saglasno odredbi člana 397. stav 2. ZPP-a, a o troškovima revizijskog postupka odlučeno je saglasno odredbi člana 396. stav 2. ZPP-a.

6. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u iscrpnoj apelaciji prije svega hronološki opisuje tok postupka ukazujući na njegovu dužinu trajanja. Zatim ukazuje, između ostalog, da mu je bilo uskraćeno pravo na pravično suđenje jer mu nije bilo dozvoljeno da se tokom postupka izjasni o svim pitanjima i da pojasni sve činjenice, te da je bio prisiljen da na pitanje odgovara sa da ili ne, dok je sud imao sasvim drugi pristup prema tuženom, pa je na taj način apelant diskriminiran. Ističe da je izvršni postupak koji je pokrenuo radi izvršenja presude Okružnog suda namjerno odugovlačen jer se, prema ocjeni apelanta, čekala odluka Vrhovnog suda, budući da se znao ishod revizije. Nadalje navodi da je odluka Vrhovnog suda presedan u sudskoj praksi jer su sve činjenice koje su utvrđene presudom Okružnog suda ocjenjene nespornim i prihvaćene u cijelosti, da bi revizijski sud nakon toga izveo potpuno pogrešan zaključak da je apelant pristao na sniženje cijene, iako niti u jednom aktu ta činjenica nije konstatovana, niti utvrđena. Iz svih dokaza jasno proizlazi da se radi o potpuno oštećenoj i neadekvatnoj stolariji u odnosu na ono šta je dogovoreno. Ovu činjenicu je jasno obrazložio menadžer tuženog u podnesku od 8. avgusta 2005. godine iz kojeg je Vrhovni sud izveo pogrešan zaključak da je apelant pristao na sniženje cijene na ime reklamacije u iznosu od 1.020,00 KM.

7. U naknadno dostavljenom dopisu apelant traži donošenje privremene mjere kojom bi se obustavio postupak izvršenja koji je pokrenuo tuženi radi izvršenja presude Vrhovnog suda. U zahtjevu apelant izražava sumnju da je tuženi 1. marta 2010. godine izjavio reviziju, budući da mu je revizija na odgovor dostavljena tek nakon pet mjeseci na kojoj ne postoji bilo kakav dokaz kada je zaprimljena u Osnovnom sudu. Apelant ističe da bi mogao doći u još težu situaciju ukoliko se dozvoli izvršenje nezakonite odluke Vrhovnog suda jer pored toga što duži niz godina ne može da okonča radove na porodičnoj kući zbog neadekvatne stolarije, apelant dodatno treba da plati i sudske troškove. Stoga traži da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri obustavi postupak izvršenja do konačne odluke o apelaciji.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda koji se tiču merituma apelacije, nije ponudio razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-192/13 (I. D.) | Sudska praksa | Aktio