Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-292/14 (M. N.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-292/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-292/14, rješavajući zahtjev Mihajla Nikole za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mihajla Nikole za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mihajlo Nikola (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. januara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 029523 13 Gž 2 od 11. decembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 029523 12 P 2 od 29. maja 2013. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se „zabraniti“ izvršenje osporene presude Osnovnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

2. Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 029523 12 P 2 od 29. maja 2013. godine, a koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 029523 13 Gž 2 od 11. decembra 2013. godine, obavezao apelanta da C.R i B.R. (u daljnjem tekstu: tužioci) na ime duga po osnovu neplaćene zakupnine, neplaćene naknade za utrošenu električnu energiju i naknade krečenja isplati pojedinačno označene iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi označeni iznos troškova postupka.

3. Iz obrazloženja presuda proizilazi da su na glavnoj raspravi provedeni brojni materijalni dokazi, među kojim i: odgovor Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS od 24. februara 2011. godine, potvrdu mjesne kancelarije Dragačaj bez datuma potpisnu od Z.V.P., te ugovor o podstanarskom odnosu od 24. februara 2005. godine, te da su saslušani u svojstvu svjedoka, pored ostalih, i K.G. i S.M.. Nadalje, iz obrazloženja presuda proizilazi da je među strankama bilo nesporno da je na temelju zaključenih ugovora o zakupu apelant koristio stambeni prostor, vlasništvo tuženih. Među strankama je bilo sporno u kom periodu je apelant sa porodicom stanovao kao zakupac u stambenom prostoru tužilaca. Na temelju uvida u ugovor o zakupu od 25. jula 2003. godine, utvrđeno je da je apelant nastavio da koristi stambeni prostor i nakon proteka važenja ovog ugovora. U vezi s tim je ukazano da na takav zaključak upućuje činjenica da je zaključen ugovor o podstanarskom odnosu 20. februara 2004. godine, te 24. februara 2005. godine, a koji su ovjereni kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, na osnovu kojih ugovora je apelant ostvarivao naknadu za alternativni smještaj. Slijedom navedenog, kao i iskaza saslušanih svjedoka: R.V., S.J., Z.M., S.M. i D.M. utvrđeno je da je apelant u periodu od 1. avgusta 2003. godine do 30. septembra 2006. godine koristio stambeni prostor, vlasništvo tužilaca. S obzirom da apelant ovu činjenicu nije osporio valjanim dokazima a kakav je otkaz ugovora o zakupu u smislu člana 597. Zakona o obligacionim odnosima, te kako nije plaćao zakupninu za period od 1. juna 2005. godine do 30. septembra 2006. godine, to je, u skladu sa čl. 567. stav 1. i 583. stav 1. istog zakona obavezan da je tužiocima nadoknadi. Obzirom da je apelant ugovorom o zakupu preuzeo i obavezui plaćanja naknade za utrošenu električnu energiju, to je na temelju pojedinačno označenih računa za električnu energiju utvrđena apelantova obaveza po ovom osnovu. Najzad, na temelju predočenih računa za utrošeni materijal za krečenje i iskaza svjedoka Z.L. kojem stranke nisu prigovarale apelant je obavezan da nadoknadi i troškove krečenja, a što je, također, preuzeo kao obavezu ugovorom o zakupu.

4. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog tvrdnji o povrede navedenih prava apelant je najprije istakao da je tužiocima na glavnoj raspravi dozvoljeno provođenje dokaza protivno članu 102. Zakona o parničnom postupku RS. U vezi s tim je ukazao na: odgovor Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS od 24. februara 2011. godine, potvrdu mjesne kancelarije Dragačaj bez datuma potpisnu od Z.V.P., te ugovor o podstanarskom odnosu od 24. februara 2005. godine, tvrdeći da je navedeni ugovor bio od suštinskog značaja za uspjeh u parnici tužioca. U vezi sa ovim dijelom navoda apelant je još istakao da su tužioci ove dokaze posjedovali i u vrijeme podnošenja tužbe, da su tražili odlaganje pripremnog ročišta ali da o ovom njihovom zahtjevu nije odlučeno već je zakazana glavna rasprava, te da je njihov prijedlog za provođenje navedenih dokaza na glavnoj raspravi najprije odbijen, a zatim, bez ikakvog obrazloženja naknadno prihvaćen. Nadalje, apelant tvrdi i da je u postupku pred redovnim sudovima zloupotrijebljeno načelo slobodne ocjene dokaza jer su netačno interpretirani njegovi dokazni prijedlozi. U vezi s tim je ukazao da je Okružni sud netačno interpretirao iskaz svjedoka K.G. a sa ciljem utvrđivanja netačnih činjenica, a da je pri tom poklonio vjeru iskazu svjedoka S.M., pravoslavnog sveštenika, kojeg su predložili tužioci, bez uvida u domovnik u kom se evidentira stanovništvo mjesne parohije. Najzad, apelant je, zbog kako navodi, grubog kršenja Ustavom zagarantovanih prava, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo „zabranjeno“ izvršenje presude Osnovnog suda do donošenja konačne odluke po njegovoj apelaciji.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

7. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. U konkretnom slučaju apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka po njegovoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

9. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne pravosnažne predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

10. U konkretnom slučaju, osim navoda koji se tiču merituma spora, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Također, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, kao ni iz apelantovih navoda ne može se zaključiti da je pokrenut postupak izvršenja osporene presude Osnovnog suda kojom je apelantu naloženo da po osnovu duga tužiocima isplati označene novčane iznose. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-292/14 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio