Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4991/13 (N. P.)
Odluka donesena 12. 02. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4991/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-4991/13, rješavajući zahtjev Nike Pandurevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nike Pandurevića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Niko Pandurević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 3. decembra 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 020615 13 Gž od 29. oktobra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 020615 10 P od 21. maja 2013. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Osnovnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 020615 10 P od 21. maja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev „Heta“ DOO (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao pravnog sljednika Hypo Alpe Adria Leasing i apelant obavezan da tužitelju na ime duga isplati iznos od 42.415,29 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o finansijskom lizingu broj 5210308 od 27. augusta 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) koji je zaključen u Sarajevu između pravnog sljednika Hypo Alpe Adria Leasing kao davaoca lizinga i apelanta kao korisnika lizinga, odnosno da taj ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. U obrazloženju presude je navedeno da je prije svega raspravljeno pitanje pravnog sljedništva uvidom u izvod iz sudskog registra na temelju kojeg je nesporno utvrđeno da je tužitelj pravni sljednik Hypo Alpe Adria Leasing. Iz sadržaja ugovora je utvrđeno da je tužitelj 27. septembra 2007. godine sa apelantom zaključio ugovor o finansiranju motornog vozila marke Passat i da je taj ugovor raskinut jer apelant nije izmirivao svoje ugovorene obaveze. Iz potvrde o stanju duga od 21. maja 2013. godine proizilazi da dospjeli neisplaćeni dug apelanta prema tužitelju iznosi 29.992,82 KM uz zateznu kamatu na taj iznos od 12.422,41 KM odnosno da ukupno apelantovo dugovanje prema tužitelju iznosi 42.415,29 KM. U toku postupka, na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da apelant nije iskoristio svoje zakonsko pravo da raskine sporni ugovor, da je predmet lizinga ustupio trećoj osobi (svom prijatelju Puniši Purkoviću) bez pismene saglasnosti tužitelja kao davaoca lizinga. Stoga je po ocjeni Osnovnog suda utvrđena obaveza proistekla iz obligacionog odnosa parničnih stranaka, pri čemu je tužitelj na temelju odredbe iz člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ovlašten da od apelanta zahtijeva ispunjenje obaveze. U vezi neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor ništav, Osnovni sud je naveo da u smislu odredbe člana 103. ZOO nisu ispunjeni uslovi koji bi upućivali na ništavost predmetnog ugovora. U pogledu neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva za utvrđenje da predmetni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, Osnovni sud je naveo da je na osnovu materijalnih dokaza i izjave apelanta utvrđeno da predmetni ugovor nije zaključen pod prisilom i prinudom, već svjesno i dobrovoljno, a sve to je potvrđeno iskazom apelanta datom u svojstvu parnične stranke. Odluka o kamati je donesena na temelju odredaba iz čl. 277. stav 1. i 278. stav 1. ZOO.
3. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 020615 13 Gž od 29. oktobra 2013. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je navedeno da je apelant u žalbi ukazao na nemogućnost izvođenja dokaza a samim tim i na uskraćivanje raspravljanja pred sudom. Obrazlažući neosnovanost žalbe, Okružni sud je istakao da iz stanja spisa i činjeničnog utvrđenja proizilazi da je tužitelj sa apelantom 27. septembra 2007. godine zaključio predmetni ugovor o finansijskom lizingu na temelju kojeg je tužitelj finansirao apelanta za nabavku motornog vozila u iznosu od 34.300,00 KM i to na 60 mjesečnih rata prema otplatnom planu koji je sastavni dio tog ugovora. Nakon brojnih opomena zbog neplaćanja, tužitelj je sa apelantom raskinuo predmetni ugovor 25. juna 2010. godine kada je i njegov ukupan dug iznosio 29.794,84 KM, uz kamatu na taj iznos. Apelant je u postupku postavio protivtužbeni zahtjev kojim je zatražio da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav i bez pravnog dejstva te da je stvarni korisnik lizinga Puniša Purković koji koristi vozilo i koji je uplatio učešće po predmetnom ugovoru, a da je on lično (apelant) samo formalno potpisao predmetni ugovor. Okružni sud je zatim naveo odredbu člana 6. Zakona o lizingu („Službeni glasnik RS“ broj 70/07), iz koje proizilazi da je finansijski lizing pravni posao u kome davalac lizinga koga je odredio primalac lizinga zaključuje ugovor o isporuci na osnovu koje stiče pravo svojine nad predmetom lizinga prema specifikaciji primaoca lizinga i pod uslovima koje odobrava primalac lizinga. Navedeno je da iz predmetnog ugovora o finansijskom lizingu proizilazi da se tužitelj kao davalac lizinga obavezao apelantu pribaviti motorno vozilo kako je navedeno u ugovoru i prenijeti na njega pravo vlasništva po isteku roka i izmirenju svih obaveza iz predmetnog ugovora. U toku postupka, prvostepeni sud je utvrdio da apelant nije ispoštovao odredbe predmetnog ugovora. Apelant tokom postupka te navode nije osporio već je naveo da je prevaren od strane Puniše Purkovića i doveden u takvu situaciju. S obzirom da je apelant kao korisnik lizinga bio upoznat sa uslovima lizinga – iznosom, predmetom lizinga, rokom trajanja lizinga, uslovima i načinu plaćanja lizing naknade, proizilazi po ocjeni Okružnog suda da je bio infiormisan o svojim pravima i obavezama, kao i da predmetni ugovor zaključuje u svoje ime. Osim toga, kako je zaključio Okružni sud, nije prekršeno ni temeljno načelo obligacionog prava – načelo poštenja, dobre vjere i dobre namjere s obzirom na okolnosti zasnivanja obligacionog odnosa. Naime, apelant je kao korisnik lizinga bio upoznat sa svojim pravima, ugovornim odredbama koje su mu bile dostupne, jer je nesporno ugovor potpisao i jedan primjerak zadržao kod sebe. Primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Okružni sud je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
4. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je istakao da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja jer je njegov protivtužbeni zahtjev odbijen bez suštinskog raspravljanja, a drugostepeni sud nije odgovorio niti na jedan žalbeni prigovor kojim je ukazao na povrede pravila postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da se o tužbenom zahtjevu nije mogla donijeti pravilna odluka bez istovremenog i cjelovitog raspravljanja o protivtužbenom zahtjevu koji su po njegovoj ocjeni u neraskidivoj vezi. Međutim, prvostepeni sud je prihvatanjem svih dokaza koje je predložio tužitelj usvojio tužbeni zahtjev, dok su paralelno odbijeni njegovi dokazi u pogledu protivtužbenog zahtjeva. Osim toga, drugostepena presuda se uopće nije bavila pravnim osnovom protivtužbenog zahtjeva niti je dala bilo kakvo činjenično ili pravno utvrđenje za stav o njegovoj neosnovanosti.
5. S obzirom na sadržinu apelacije i spisa, apelant smatra da je usvajanje privremene mjere nužno i hitno jer su u konkretnom predmetu učinjene povrede postupka zbog kojih je on stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja. Istakao je da se trenutno nalazi u teškoj materijalnoj situaciji i da bi mu izvršenjem presude Osnovnog suda bila nanesena nepopravljiva i nenadoknadiva šteta a posljedice takve štete bi se mogle spriječiti usvajanjem privremene, do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i ima opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge, niti je ponudio dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić