Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-136/11 (I. B., V. B., M. J., M. L., I. Z. i M. F.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-136/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-136/11, rješavajući apelacije Imera Bajrića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Imer Bajrić, Vesna Božić, Milica Josipović, Mato Lukić, Ivica Zlović i Matija Franjić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 026550 10 Gž od 10. novembra 2010. godine;

ZZ „Dojčin Lukić“ Lopare, protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 Ip 001806 10 Pž od 7. decembra 2010. godine;

Milivoje Jović i Miroslav Nikolić, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 001610 10 Gž od 9. decembra 2010. godine;

Mirsad Sejfić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 006316 10 Gž2 od 1. decembra 2010. godine;

Fatima Nogo, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 002474 10 Gž od 31. januara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-136/11 Imer Bajrić, Vesna Božić, Milica Josipović, Mato Lukić, Ivica Zlović i Matija Franjić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Vareša, koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijeli su 10. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 026550 10 Gž od 10. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju prvostepenog suda od 9. novembra 2009. godine, te je to rješenje o izvršenju promijenjeno u dijelu koji se odnosi na dosuđene troškove izvršnog postupka, dok je u ostalom dijelu ostalo na snazi. Naime, Kantonalni sud je naveo da je povišenje osnovnih tarifnih stavki u situaciji kada advokat u istom postupku zastupa više osoba, predviđeno odredbom člana 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, ali da, međutim, u konkretnom slučaju do povišenja tarifnih stavki po ovom osnovu nije moglo doći jer su apelantima troškovi koji se odnose na sastav prijedloga za dozvolu izvršenja dosuđeni u limitirajućem iznosu iz odredbe člana 31. stav 5. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine.

2. AP-618/11 ZZ „Dojčin Lukić“ Lopare (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa, zakonski zastupnik Tomislav Tomić, podnio je 10. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 Ip 001806 10 Pž od 7. decembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za protivizvršenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je istakao da neosnovano apelant u svojoj žalbi navodi da je njegov prijedlog za protivizvršenje zasnovan na članu 54. tač. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske, jer je rješenje prvostepenog suda od 25. februara 2004. godine pravosnažno ukinuto, a ovo iz razloga što u spisu nema dokaza da je izvršna isprava, na osnovu koje je tražitelj izvršenja pokrenuo predmetni postupak ukinuta, niti ima dokaza da je rješenje o izvršenju tog suda od 25. februara 2004. godine pravosnažno ukinuto ili preinačeno, niti je te dokaze apelant ponudio u svojoj žalbi ili u dopuni žalbe.

3. AP-686/11 Milivoje Jović i Miroslav Nikolić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Siniša Lopandić, advokat iz Doboja, podnijeli su 12. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 001610 10 Gž od 9. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbačen kao nedozvoljen prijedlog apelanata za izvršenje, te je u cijelosti obustavljeno izvršenje rješenja prvostepenog suda od 18. novembra 2008. godine i ukinute su sve provedene izvršne radnje. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbe člana 427. Zakona o parničnom postupku.

4. AP-1015/11 Mirsad Sejfić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Wiesbadena, SR Njemačka, kojeg zastupa otac Ahmo Sejfić, podnio je 28. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 006316 10 Gž2 od 1. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju od 10. juna 1999. godine, kojim je dozvoljena naplata tadašnjih YU dinara sa kamatom u visini eskontne stope NBJ uvećana za 20% počev od 26. juna 1991. godine pa do konačne isplate i isplate iznosa od 4.390,00 tadašnjih YU dinara, ograničeno je tako što je određeno da se izvršenik obavezuje apelantu na ime ukupnog tadašnjeg iznosa potraživanja duga u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom za određeni vremenski period platiti iznos po osnovu glavnog duga od 0,0022 KM i zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 0,065 KM. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio nalaz vještaka finansijske struke, jer je vještak u obavljenom vještačenju pravilno izvršio konverziju i denominaciju novčanog iznosa dosuđenog apelantu izvršnom ispravom temeljem koje je dozvoljeno izvršenje, te pravilno primijenio materijalno pravo utemeljeno u odredbama Zakona o novcu, Zakona o promjeni vrijednosti dinara i Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine.

5. AP-1371/11 Fatima Nogo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijela je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 002474 10 Gž od 31. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je prigovor izvršenika, te je izvršenje, određeno rješenjem o izvršenju od 24. maja 2010. godine, a koje rješenje je doneseno po prijedlogu apelantice za izvršenje protiv izvršenika, obustavljeno u cijelosti i sve provedene radnje su ukinute zbog zastarjelosti potraživanja. Okružni sud je predmetnu odluku donio u smislu odredbe člana 379. Zakona o obligacionim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-136/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-136/11 (I. B., V. B., M. J., M. L., I. Z… | Sudska praksa | Aktio