Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/11 (B. C.,A. Č., B. H. i S. D. i I. D.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1973/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-1973/11, rješavajući apelacije Bojana Cvijanovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Bojan Cvijanović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj GŽ-19/11 od 25. februara 2011. godine;

Azra Čahut, Bedrija Hamzić i Samra Džanić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006159 10 REV od 21. juna 2011. godine;

Ivo Divković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000516 10 REV od 12. maja 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1973/11 Bojan Cvijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banja Luke, podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj GŽ-19/11 od 25. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati razliku plata, regresa i toplog obroka, te doprinose za PIO za period od januara 2006. do marta 2007. godine. U postupku je utvrđeno da apelantu kao pripadniku bivše Vojske Republike Srpske koji je 1. januara 2006. godine postao lice na službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ne pripada pravo na isplatu traženih razlika, budući da je Zakonom o službi u oružanim snagama BiH propisano da sva prava za takva lica stečena do dana stupanja na snagu pomenutog zakona ostaju na snazi dok se ne donese konačna odluka o njihovom statusu. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelant nije mogao imati nikakvo legitimno očekivanje da će u prelaznom periodu do konačne odluke o njegovom statusu njegove plate i ostale naknade biti uvećane, jer to ne predviđa niti jedna zakonska odredba.

2. AP-3370/11 Azra Čahut, Bedrija Hamzić i Samra Džanić (u daljnjem tekstu: apelantice) sve iz Zenice, koje zastupa Alica Zećo advokat iz Mostara, podnijele su 23. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006159 10 REV od 21. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi – Federalni zavod za PIO/MIO isplati razliku plata i pripadajućih doprinosa za PIO za period od marta 2003. do marta 2005. godine. U postupku je u tvrđeno da je apelanticama, kao bivšim zaposlenicama Društvenog fonda za PIO BiH, nakon ujedinjavanja sa Zavodom MIO Mostar i formiranjem tuženog, isplaćivana plaća u skladu sa ranije zaključenim ugovorima o radu sa Društvenim fondom za PIO BiH, koji su u skladu sa odredbama člana 105. Zakona o radu preneseni na novog poslodavca-tuženog, a koji u spornom periodu nisu bili izmijenjeni, niti su apelantice zaključile nove ugovore sa tuženim, sve do donošenja opštih akata kojima je na jedinstven način određena plata, pa su neosnovani njihovi navodi da im je tuženi u spornom periodu trebao isplaćivati veće plaće.

3. AP-3517/11 Ivo Divković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipnice, kojeg zastupa Ružica Tanasilović advokatica iz Tuzle, podnio je 5. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000516 10 REV od 12. maja 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog – Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla o prestanku radnog odnosa apelanta, te je tuženi obavezan da apelanta vrati u radni odnos kao neraspoređenog radnika na čekanju posla, te mu isplati naknadu plata za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao u periodu od januara 1995. do maja 2000. godine u iznosima bliže navedenim u dipozitivu presude. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi isplati naknade plata za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao u periodu od maja 2000. do decembra 2003. godine odbijen je kao neosnovan. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da je apelant imao status radnika na čekanju posla od januara 1995. godine do maja 2000. godine, kada mu je po sili zakona prestao radni odnos, pa su mu primjenom člana 143. stav 3. Zakona o radu dosuđene tražene naknade samo za period od dana upućivanja na čekanje do dana prestanka radnog odnosa, dok je za preostali period od maja 2000. do decembra 2003. godine apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1973/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/11 (B. C.,A. Č., B. H. i S. D. i I. D.) | Sudska praksa | Aktio