Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2003/11 („Vodovod“ A.D. Banja Luka,MH ERS ZP „Elektrodistribucija“ A.D. Pale,„Republička Direkcija za robne rezerve“ Banja Luka)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2003/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-2003/11, rješavajući apelacije „Vodovod" A.D. Banja Luka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Vodovod“ A.D. Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 PS 001952 09 REV od 2. marta 2011.

godine;

MH ERS ZP „Elektrodistribucija“ A.D. Pale, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 PS 000114 11 PŽ od 8.

jula 2011. godine;

“Republička Direkcija za robne rezerve“ Banja Luka, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 O PS 008302 09 REV od 6. oktobra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2003/11 „Vodovod“ A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 6. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 PS 001952 09 REV od 2. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Čajevac“ A.D. Banja Luka isplati dug na ime neizmirenih računa za utrošenu vodu za period od juna do decembra 1999. godine u iznosu bliže navedenom u dipozitivu presude, dok je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu duga preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U odnosu na odbijajući dio, u postupku je utvrđeno da je među strankama nesporno da se prema Ugovoru o regulisanju međusobnih odnosa u pogledu korištenja vodovodne mreže i plaćanja nastalih obaveza za mjerno mjesto M-1, koji je apelant zaključio sa tuženim i dugim potrošačima, sa istog priključka vode, odnosno mjerenog mjesta M-1, snadbijeva više potrošača. Međutim, zaključeno je da apelant nije dokazao da se računi za utrošenu vodu za utuženi period u cjelosti odnose na tuženog, niti da je tuženi u takvim odnosima sa ostalim potrošačima koji se snadbijevaju sa stog mjernom mjesta da bi on solidarno sa ostalima odgovarao za cijelu obavezu, odnosno novčani iznos koji se traži tužbom.

2. AP-3371/11 MH ERS ZP „Elektrodistribucija“ A.D. Pale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ljubomir Mrda advokat iz Pala, podnio je 23. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 PS 000114 11 PŽ od 8. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahjev kojim je tražio da mu tuženi na ime duga za isporučenu električnu energiju isplati novčani iznos bliže naveden u dipozitivu presude. Osim toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja kojim je tražio da mu apelant isplati novčani znos na ime naknade materijalne štete. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev, u postupku je utvrđeno da apelant u konkrentom slučaju nije dostavio sudu dokaze u pogledu strukture duga tuženog, osnova potraživanja, a samim tim i visine potraživanja, niti načina obračuna kamata, pa je njegov tužbeni zahtjev u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbijen.

3. AP-4955/11 „Republička Direkcija za robne rezerve“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske-Sjedište zamjenika Banja Luka, podnio je 26. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 O PS 008302 09 REV od 6. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odlučeno je da se smatra povučenom apelantova tužba koju je podnio protiv tuženog „Poljoprivreda“ A.D. Draksenić radi isplate duga prema Ugovoru o razmjeni vještačkog đubriva i Ugovora o razmjeni dizel goriva. U postupku je utvrđeno da zamjenik Pravobranioca Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilac) nije pristupio na zakazano ročište za glavnu raspravu kod prvostepenog suda o kojem je uredno bio obaviješten, pravdajući svoj nedolazak bolešću. Sud je zaključio da bolest Pravobranioca nije opravdan razlog zbog kojeg bi se mogao dozvoliti povrat u pređašnje stanje u smislu odredaba člana 328. stav 1.ZPP-a, kao i da je Pravobranilaštvo Republike Srpske moglo izbjeći nastupanje psljedice iz člana 97. stav 3.ZPP-a, tako da je zamijenilo bolesnog Pravobranioca drugim licem zaposlenim u tom organu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2003/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2003/11 („Vodovod“ A.D. Banja Luka,MH ERS… | Sudska praksa | Aktio