Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2268/11 (M. M.,„Vistad“ d.o.o. Višegrad i M. S.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2268/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-2268/11, rješavajući apelacije Mire Mršića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miro Mršić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002261 09 GŽ od 21. aprila 2011. godine;

„Vistad“ d.o.o. Višegrad, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj REV-84/10 od 22. marta 2011. godine;

Marko Sesar, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 034245 11 GZ 2 od 6. maja 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2268/11 Miro Mršić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banja Luke, podnio je 31. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002261 09 GŽ od 21. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplate na ime naknade materijalne štete zbog neosnovanog bogaćenja novčani iznos bliže naveden u dipozitivu presude za koji apelant tvrdi da ga je isplatio kao kupoprodajnu cijenu za kupovinu zemljišta u Sanskom Mostu. Pored toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženih-protivtužitelja kojim su tražili da im apelant isplati novčani iznos na ime neosnovanog bogaćenja za iskorištavanje predmetnog zemljišta. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev, u postupku je utvrđeno da je od dana zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora (8. novembra 1996. godine) do dana podnošenja tužbe sudu (10. novembra 2001. godine) protekao objektivni (apsolutni) zastarni rok od pet godina iz člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je apelatnov tužbeni zahtjev neosnovan.

2. AP-2295/11 „Vistad“ d.o.o. Višegrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radomir Tanasković advokat iz Višegrada, podnio je 2. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj REV-84/10 od 22. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, a kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv prvotužene-Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine radi isplate naknade materijalne štete zbog neosnovanog bogaćenja, dok je u odnosu na drugotuženu „Raštada trade“ d.o.o. Bregač, apelantova revizija uvažena, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U odnosu na dio presude kojom je apelantova revizija odbijena, a koju apelant osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno je da je apelant kao špediter dao garanciju za „MO Company“ Mostar kojom se obazbjeđuje predaja robe nadležnoj carinarnici i naplata carine i drugih uvoznih dadžbina, ali da carisnki obveznik – „MO Company“ Mostar nije platio dužne carinske obaveze, pa je rješenjem prvotužene određeno da je navedene obaveze dužan platiti apelant kao garant. Prema ocjeni suda, naplatom pomenute garancije od apelanta nije došlo do neosnovanog bogaćenja prvotužene, je odredba člana 835. ZOO propisuje da ukoliko nije drugačije određeno, nalog za otpremu stvari preko granice sadrži obavezu špeditera da provede carinske radnje i isplati carinske dažbine za račun nalogodavca. Osim toga, zaključeno je da ne postoji uzročno posljedična veza između radnji prvotužene i eventualne štete koju je apelant pretrpio naplatom iznosa iz garancije.

3. AP-2724/11 Marko Sesar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. advokati iz Mostara, podnio je 7. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 034245 11 GZ 2 od 6. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži JP „Vodovod“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) da nastavi sa isporukom vode za njegov stambeni objekat u Mostaru. Osim toga, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja kojim je tražio da mu apelant isplati novčani iznos na ime naknade materijalne štete zbog neosnovanog bogaćenja. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev, u postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da mu je tuženi-protivtužitelj protivpravno isključio objekat sa vododovodne mreže, budući da iz izvedenih dokaza proizilazi da apelant nije plaćao naknadu za potrošnju vode, da zaposlenicima tuženog-protivtužitelja nije dozvoljavao očitanje potrošnje vode, odnosno ugradnju vodomjera, pa mu je tuženi-protivtužitelj u skladu sa članom 13. stav 1. Zakona o komunalnoj djelatnosti uskratio komunalnu uslugu, tj. snadbijevanje vodom. U odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja, u postupku je utvrđeno da je apelant bez pravnog osnova ostvario korist trošeći vodu iz gradske vodovodne mreže, za koju bi po redovnom toku stvari bio dužan platiti mjesečne račune u iznosu bliže navedenom u dispozitivu presude, a koji je utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji je sud u cjelosti prihvatio, pa je sud obavezao apelanta da tuženom-protivtužitelju isplati taj iznos na ime naknade materijalne štete zbog neosnovanog bogaćenja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2268/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2268/11 (M. M.,„Vistad“ d.o.o. Višegrad i… | Sudska praksa | Aktio