Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2813/13 (H. V.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Nasilje u porodici
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2813/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i, Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-2813/13, rješavajući apelaciju Hasana Veledara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Veledara podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 Pr 306679 13 Pžp od 28. maja 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 Pr 306679 12 Pr od 30. novembra 2012. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Veledar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 65 0 Pr 306679 13 Pžp od 28. maja 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 65 0 Pr 306679 12 Pr od 30. novembra 2012. godine.

2. Općinski sud donio je rješenje broj 65 0 Pr 306679 12 Pr od 30. novembra 2012. godine, kojim je apelantu, kao učiniocu nasilja u porodici, u svrhu sprečavanja i suzbijanja, te otklanjanja posljedica učinjenog nasilja i zaštite žrtve nasilja u porodici, na osnovu čl. 12. i 14. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine“ Federacije Bosne i Hercegovine br. 22/05 i 51/06), izrekao zaštitne mjere zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici – supruzi Zineb Veledar, nastanjene na preciziranoj adresi u Sarajevu, na bilo kom području udaljenosti od 500 metara, i zabrana uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju – supruge apelanta nastanjene na navedenoj adresi. Rješenjem je dalje određeno da se zaštitne mjere izriču u trajanju od šest mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja i iste provodi Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, II Policijska uprava, PS Novo Sarajevo. Nadalje, obavezana je JU „Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo“ Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo, da u skladu sa članom 19. stav 2. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, prati izvršenje predmetnih zaštitnih mjera i o tome obavještava sud svakih mjesec dana, te određeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenje.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, II Policijska uprava, Odjeljenju kriminalističke policije Sarajevo (u daljnjem tekstu: Policijska uprava) 16. novembra 2012. godine podnijelo zahtjev za izricanje zaštitnih mjera iz člana 9. stav 1. tač. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici kao samostalnih sankcija prema apelantu. U zahtjevu je opširno obrazloženo činjenično stanje, odnosno radnje nasilja koje je apelant učinio prema svojoj supruzi. U obrazloženju zahtjeva za izdavanje zaštitnih mjera Policijska uprava je navela da je 23. oktobra 2012. godine supruga apelanta u prostorijama uprave izjavila da joj je apelant izjavio verbalnu prijetnju da će je ubiti koja je kod nje izazvala strah (17. oktobra 2012. godine) jer je pokrenula brakorazvodnu parnicu, kao i da je fizički napao nanijevši joj povrede u vidu preloma rebra (18. aprila 2012. godine), zbog čega ga je prijavila, ali nije podnijela krivičnu prijavu zbog ekonomske ovisnosti o apelantu. Nadalje, navedeno je da je Policijska uprava o svemu obavijestila Kantonalno tužilaštvo i da je nadležni tužilac naložio poduzimanje radnji-uzimanje prijave od supruge apelanta, prikupljanje medicinske dokumentacije i saslušanje apelanta. U prostorijama Policijske uprave 23. oktobra 2012. godine zaprimljena je krivična prijava supruge apelanta i ista je saslušana kao svjedok – oštećeni, te je ista opisala kako je 18. aprila 2012. godine u prisustvu djece napadnuta od apelanta, povrede kojoj joj je nanio (za šta posjeduje medicinsku dokumentaciju) i ista je navela da je godinama trpila psihičko, fizičko i ekonomsko zlostavljanje od strane apelanta. Takođe, supruga apelanta je izjavila da se pridružuje krivičnom gonjenju apelanta. Policijska uprava je navela u zahtjevu da je zatraženo saslušanje apelanta kao osumnjičenog od strane Policijske uprave u Čapljini obzirom da je isti tamo nastanjen. Nadalje, navedeno je da je apelant ispitan i negirao je „izvršenje opisanog krivičnog djela“.

4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je nadalje naveo da je u prilogu zahtjeva za izdavanje zaštitne mjere Policijska uprava dostavila zapisnik o saslušanju supruge apelanta od 23. oktobra 2012. godine, medicinsku dokumentaciju od 19. aprila i 26. aprila 2012. godine, te zapisnik o saslušanju apelanta od 24. oktobra 2012.

5. Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju te se radi preciziranja zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera obratio policijskoj upravi i Kantonalnom centru za socijalni rad Sarajevo- Služba socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Centar). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelant nije evidentiran kao počinilac prekršaja iz oblasti javnog reda i mira, kao ni nasilnik u porodici, te da je Centar obavijestio Općinski sud da je supruga apelanta 15. maja 2012. godine u Centru dala izjavu vezano za nasilje u porodici, te da je poučena o pravima.

6. Nakon razmotrenih dokaza Općinski sud je zaključio da je zahtjev za izricanje zaštitnih mjera osnovan u cilju otklanjanja posljedica počinjenog nasilja i zaštite žrtve nasilja zbog čega je neophodno da se apelantu kao počiniocu izreknu zaštitne mjere. Općinski sud je naveo da je iz predočenih dokaza, koji su sastavni dio spisa, kao i izjava žrtve nasilja - supruge apelanta i izjave apelanta, prepoznao nasilje u porodici nad žrtvom - suprugom apelanta, koje je nad njom kontinuirano vršio apelant, i to primjenom fizičke boli, psihičke boli, verbalnog napada, vrijeđanja i drugog grubog uznemiravanja, te kontinuiranog dugogodišnjeg nasilničkog ponašanja za vrijeme zajedničkog porodičnog života. Općinski sud je naveo da su u prilog izjave supruge apelanta išli priloženi iskazi, kao i zapisnici, nalazi i mišljenja ljekara, te drugi dopisi dostavljeni Općinskom sudu od strane Policijske uprave i Centra. S obzirom na navedeno, Općinski sud je nesumnjivo utvrdio da su duži vremenski period odnosi među supružnicima nisu zasnivali na humanim principima koji podrazumijevaju međusobno poštivanje, pomaganje, privrženost, održavanje skladnih odnosa, što je dovelo do povređivanja psihičkog i fizičkog integriteta apelantove supruge od strane apelanta.

7. Općinski sud je nadalje istakao da je prilikom odlučivanja o vrsti zaštitnih mjera koje je trebalo izreći apelantu imao u vidu da je u porodici kao u osnovnoj ćeliji društva neophodno obezbijediti uslove da svaki član porodice uživa u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti u privatnoj i javnoj sferi. U tom cilju, prema mišljenju suda, neophodno je prema izvršiocu nasilja u porodici preduzeti odgovarajuće mjere od strane društva kako bi se spriječilo i suzbilo nasilje koje čini jedan član porodice nad drugim, te otkloniti posljedice učinjenog nasilja i time zaštiti žrtve nasilja u porodici u skladu sa Zakonom i međunarodnim standardima propisanim Međunarodnim konvencijama. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je postupio po prijedlogu Policijske uprave kao podnosioca zahtjeva i izrekao apelantu predmetne zaštitne mjere. Međutim, obrazloženo je da Općinski sud nije izrekao zaštitnu mjeru iz člana 9. stav 1. tačka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (udaljenje iz stana, kuće i drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja), iz razloga što apelant nije bio nastanjen na adresi na kojoj je nastanjena žrtva nasilja. Također, Općinski sud nije izrekao zaštitne mjere prema djeci kao žrtvama nasilja iz razloga što podnosilac zahtjeva sudu nije precizirao zahtjev u odnosu na iste, odnosno nije naveo niti jedno ime djeteta koje je žrtva nasilja. Pri tome, Općinski sud je istaknuo da podnosilac zahtjeva u svakom momentu može podnijeti novi zahtjev za izricanje zaštitnih mjera i prema djeci apelanta, u kojem mora precizirati njihove lične podatke.

8. Protiv rješenja Općinskog suda apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud donio je rješenje broj 65 0 Pr 306679 13 Pžp od 28. maja 2013. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda. Polazeći od utvrđenja Općinskog suda kao i navoda iz žalbe Kantonalni sud je naveo da je žalba neosnovana. Kantonalni sud je istakao da je nedozvoljen dio žalbe koji se odnosio na pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje, s obzirom da članom

61. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine ne predviđa da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da su neosnovani žalbeni navodi da je došlo do povrede postupka zbog toga što apelantu nije bilo dopušteno da se izjasni na podneseni prijedlog. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da u skladu sa Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, sud nije ni obavezan da sasluša nasilnu osobu prilikom razmatranja zahtjeva za izricanje zaštitne mjere. Pored toga, istaknuto je da je u konkretnom slučaju, sud imao i zapisnik o ispitivanju apelanta, kao osumnjičenog, sačinjen u Policijskoj stanici u Čapljini, a koji je razmatrao kako pojedinačno tako i vezi sa ostalim dokazima prije donošenja svoje odluke. U pogledu žalbenog navoda koji se odnosio na izrečenu sankciju zbog dužine roka trajanja zaštitnih mjera, Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti koje su uticale na izricanje zaštitnih mjera i dužinu trajanja istih. Zaključeno je da će predmetnim zaštitnim mjerama u izrečenom vremenskom periodu prema apelantu, postići svrha određivanja zaštitnih mjera iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, te da iste nisu prestrogo odmjerene s obzirom na relevantne okolnosti.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povredu prava na pravičan postupak vidi u tome što mu tokom postupka pred Općinskim sudom nije bilo omogućeno da se izjasni na prijedlog za izricanje zaštitnih mjera, da se sasluša pred sudom koji je odlučivao o prijedlogu, da iznese svoju odbranu i da se koristi i drugim pravima koje garantuje član 6. Evropske konvencije, kao i pravima koja garantuje Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: ZKP), koja se primjenjuju u prekršajnim postupcima, odnosno u postupku izricanja mjera zaštite. Navodi da se predmetni postupak vodio bez prisustva okrivljenog – apelanta, odnosno, bez davanja mogućnosti da i okrivljeni iznese svoju odbranu pred sudom, da angažuje stručnu pomoć advokata, te da na kraju predloži i izvede svoje dokaze, kao i da nije bio upoznat sa činjenicom da je podnesen prijedlog za izricanje zaštitne mjere.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje u krivičnim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

12. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se na predmetni postupak okončan osporenim rješenjima primjenjuju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije..

13. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu rješenjem suda apelantu izrečene zaštitne mjere zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici i zabrana uznemiravanja i uhođenja, u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. Ustavni sud s obzirom na pitanja koja pelant problematizira treba utvrditi da li se konkretni postupak smatra postupkom u kojem se odlučivalo o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta u okviru autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se svakom garantira da prilikom utvrđivanja (...) osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

14. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda, kao i svoju praksu, da je «krivična optužba» autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu nije klasificirano kao krivično djelo može ipak pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivični nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja (vidi Evropski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislative krivični mora se razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti.

15. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su u navedenom slučaju apelantu izrečene „zaštitne mjere“ zabrana približavanja i zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju-konkretno apelantove supruge, a u skladu sa čl. 12. i 14. (tada važećeg) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u ranije važećem zakonu u članu 2. bilo propisano da se postupak zaštite ostvaruje u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima. Nakon stupanja na snagu sada važećeg Zakona o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 20/13, od 13. marta 2013. godine) a koji je bio na snazi u vrijeme donošenja drugostepene odluke, odredbe koje su upućivale i određivale ovaj postupak kao prekršajni su izostavljene iz zakona. Međutm, Ustavni sud zapaža da je, bez obzira na razlike između ranije važećeg zakona i zakona koji je na snazi, intencija zakonodavca i karakter postupka je isti.

16. Dakle, Zakon o zaštiti od nasilja je lex specialis, proceduralno - materijalni zakon kojim se uređuje zaštita od nasilja u porodici, pojam porodice i nasilja, vrsta i svrha zaštitnih mjera za osobe koje su počinile nasilje, zaštita žrtve nasilja, kao i međusobna povezanost svih subjekata koji su u funkciji zaštite od nasilja u porodici i druga pitanja od značaja za zaštitu od nasilja. Takođe, Ustavni sud zapaža da se radi o postupku sui generis u kojem je sud dužan da postupa hitno - rokovi su od 12 sati do 7 dana, po zahtjevu policijske uprave (zahtjev se takođe treba uputiti sudu u roku od 12 sati od prijave nasilja) i izuzetno tužilaštva, a za izricanje zaštitne mjere nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima. Nadalje je evidentno da nadležni sud rješenje donosi bez obaveze saslušanja osobe za koju se tvrdi da je nasilna, ali sud može zahtijevati da se nasilna osoba izvede pred sud kao i osigurati nalaz vještaka, kada smatra da je neophodno. Žalba na rješenje ne odlaže izvršenje, a drugostepeno rješenje se donosi u roku od tri dana.

17. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici jasno naveo pojam nasilja u članu 7, kao i da će se smatrati da postoji nasilje u porodici ukoliko postoje osnove sumnje da su učinjene radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od istog kod drugog člana porodice. Dakle, sudu je potreban najniži traženi nivo sumnje tj. osnov sumnje - vjerovatnost - da su učinjene opisane radnje. U postupku izricanja zaštitnih mjera sud nije nadležan utvrđivati krivicu niti se bavi krivičnom ili prekršajnom odgovornošću lica za koje se tvrdi da je nasilno. O krivičnoj odgovornost takvog lica rješava se u krivičnom postupku, u skladu sa važećim materijalnim i procesnim zakonima. Ustavni sud takođe napominje da se u entitetskim krivičnim zakonima cijelo poglavlje , bavi ovim pitanjem odnosno regulira krivična djela protiv braka i porodice, među kojim je jasno propisano, definisano i sankcionisano krivično djelo nasilje u porodici (član 222. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine). Supstrat radnji izvršenja djela u svakom konkretnom slučaju, odnosno dokazi koji se prikupe u vezi sa počinjenim djelom opredijelit će nadležno tužilaštvo u pravcu vođenja krivičnog ili prekršajnog postupka protiv učinioca i utvrditi eventualnu krivičnu odnosno prekršajnu odgovornost počinioca. Nasilje, kao čin (a i kao krivično djelo) je definisano jako široko - od psihičkog nasilja, koje svako lice doživljava različito, uvrede, koja je takođe vezana samo za subjektivni osjećaj žrtve do fizičkog nasilja ili ekonomske štete koje se može „konkretizovati“. Zbog toga, u postupku po zahtjevu za izricanje zaštitnih mjera sud na osnovu sveukupnog dojma da su se desile radnje nasilja (uz ispunjenje zakonskih uslova) donosi rješenje o zaštitnim mjerama. Dakle, u ovim postupcima sud ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere, koja je opravdana ciljem odnosno činjenicom da je suština izricanja zaštitne mjere sprečavanje nasilja a ne sankcionisanje počinioca. Sudija ne utvrđuje odgovornost počinioca nasilja u porodici, već na osnovu diskrecione ocjene priloženih dokaza samo utvrđuje da li postoji „osnov sumnje“ da je osoba počinila nasilje u porodici, te da li postoje uslovi za izricanje pojedinih zaštitnih mjera propisanih zakonom. U ovom postupku se, dakle, ne dokazuje da je počinilac učinio djelo nasilja u porodici, pa čak se ne utvrđuje nivo osnovane sumnje, nego je za izricanje ovih mjera dovoljno utvrditi manji nivo dokazanosti djela nasilja u porodici (osnov sumnje) koji proizilazi iz priloženih dokaza, na koji način bi se osigurala hitnost postupanja sudova u postupku. Osim toga, iz osporenih rješenja je evidentno da je u konkretnom slučaju nadležni tužilac pokrenuo krivični postupak u kojem će se odlučivati o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta.

18. Što se tiče konkretnih zaštitnih mjera, u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici počiniocima nasilja se mogu izreći zaštitne mjere navedene u članu 9. navedenog zakona-udaljenje iz stana i drugih prostorija i zabrana vraćanja, zabrana približavanja žrtvi nasilja, zabrana uznemiravanja i uhođenja žrtve, obavezni psihosocijalni tretman, obavezno liječenje od ovisnosti i privremeno lišenje slobode i zadržavanje. Svrha zaštitnih mjera je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u porodici, te poduzimanje mjera liječenja i preodgoja nasilnih osoba. Dakle, karakter zaštitnih mjera je više preventivni (u smislu generalne i specijalne prevencije) nego represivni. Aspekt generalne prevencije se ogleda u „razdvajanju“ od žrtve, odnosno sprečavanju nasilja i ponavljanja nasilja, a aspekt specijalne prevencije se ogleda u činjenici da se pokušava uticati na samu ličnost počinioca nasilja liječenjem. Mjere su određene u trajanju od jednog mjeseca do dvije godine. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je Zakonom o zaštiti od nasilja propisana kao preventivna mjera i privremeno lišenje slobode i zadržavanje, Ustavni sud napominje da se radi o policijskom zadržavanju ukoliko postoji osnov sumnje da je određena osoba počinila nasilje u porodici, ako su ispunjeni uslovi iz člana 153. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). U stvari, radi se o opštoj odredbi u situaciji koja je predviđena za lišavanje slobode i zadržavanje u svakoj situaciji kada postoji osnov sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo, kako je predviđeno odredbama ZKP-a.

19. Ustavni sud nadalje ukazuje i na praksu Evropskog suda koji je zaključio da mjere donesene radi sprečavanja nereda ili kriminala nisu pokrivene jamstvima člana 6. Evropske konvencije. Tako je u predmetu u kojem je apelantu određen poseban nadzor policije od strane suda, po prijedlogu tužilaštva (vidi Evropski sud, Raimondo protiv Italije, presuda od 22. februara 1994. godine). Evropski sud zaključio da se specijalni nadzor ne može uporediti sa krivičnom sankcijom zato što je osmišljen da bi spriječio izvršenje krivičnih djela. Ustavni sud primjećuje da se isti zaključak može izvesti i u konkretnom slučaju u primjeni Zakona o zaštiti od nasilja gdje država ima potrebu da promptno interveniše između članova porodice. Imajući u vidu ulogu porodice, kao osnovne ćelije društva i posebnu pažnju koja se pridaje regulisanju svih pitanja porodice i porodičnih odnosa, bez obzira da li su u domenu građanskog ili krivičnog prava, Ustavni sud primjećuje da donošenjem zaštitnih mjera, u situaciji kada jedna strana tvrdi da su odnosi tako poremećeni i da joj je ugrožen tjelesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo, država, odnosno sud koji donosi zaštitnu mjeru interveniše u cilju sprečavanja ili ponavljanja krivičnog djela ili prekršaja, zaštite lica koje tvrdi da je žrtva, bez odlučivanja o vinosti ili bilo kojoj odgovornosti lica za koje se tvrdi da je nasilnik. Iz navedenog dakle slijedi da se predmetni postupak koji je okončan osporenim rješenjima, kojim su apelantu izrečene zaštitne mjere shodno odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, nije odnosio na odlučivanje o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta u smislu garancija prava na pravično suđenje.

20. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud, zaključuje da postupak izricanja zaštitnih mjera, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ne uživa garancije prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. U vezi sa navodima apelanta o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da osim paušalnog navoda apelant nije naveo u čemu se ogleda povreda prava na slobodu i ličnu sigurnost koja je zagarantovana ovim članovima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da odluke koje apelant osporava ni na koji način ne pokreću pitanje prava na ličnu slobodu i sigurnost i nema ničega što bi moglo voditi zaključku da je povreda navedenih prava u konkretnom slučaju moguća, zbog čega ne nalazi za potrebno da ovaj navod posebno razmatra.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić