Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2985/11 (M. V.,R. P.,J. Đ. i S. Đ. i S. S.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2985/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-2985/11, rješavajući apelacije Milutina Vukojevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milutin Vukojević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002123 09 UVP od 12. maja 2011.

godine;

Radoslav Petrović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 0005624 11 UVL od 2. juna 2011. godine;

Jasminko Đapo i Senita Đapo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001270 08 U od 29. augusta 2011. godine godine;

Stevo Slavujević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003056 09 UVP od 31. augusta 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2985/11 Milutin Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro advokatica iz Mostara, podnio je 22. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002123 09 UVP od 12. maja 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Mostaru. U postupku je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za povrat stana 16. aprila 2008. godine, te da se prije toga nije obraćao nadležnom organu sa bilo kakvim zahtjevom u pogledu povrata stana, pa je njegov zahtjev podnesen nakon proteka rokova utvrđenih članom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

2. AP-3242/11 Radoslav Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 15. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 0005624 11 UVL od 2. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je apelantova tužba u upravnom sporu kojom je tražio da se poništi odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) brojR-302-4321-1/1 - 389/04 od 21. oktobra 2005. godine, a kojom je usvojen zahtjev Federalnog ministarstva odbrane za ponovno razmatranje odluke CRPC broj 302-4321-1/1 od 2. septembra 2003. godine i odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed stana u Sarajevu. U postupku je utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu za poništenje odluke CRPC (koju je podnio 7. marta 2008. godine) podnio nakon proteka roka od 60 dana od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima, tj. zaključno sa 28. januarom 2008. godine, a kako je propisano članom 85. pomenutog zakona.

3. AP-3974/11 Jasminko Đapo i Senita Đapo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić advokatice iz Sarajeva, podnijeli su 13. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001270 08 U od 29. augusta 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 19. i 24. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je S.R. bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu, te da joj pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Također je utvrđeno da apelanti predmetni stan koriste bez pravnog osnova, te im je naloženo da napuste stan u roku od 15 dana. U postupku je utvrđeno da S.R. nesporno bila član domaćinstva nosioca stanarskog prava sa kojim je živjela u predmetnom stanu od 1987. godine i koji je koristila kao svoj prijeratni dom, pa joj pripada pravo na povrat stana u posjed (u koji je uvedena u aprilu 2008. godine), dok su apelanti predmetni stan (koji su otkupili 2000. godine) koristili kao bespravni korisnici u smislu člana 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pa su dužni iseliti iz stana bez prava na alternativni smještaj. U pogledu činjenice da su apelanti 2000. godine otkupili predmetni stan i uknjižili se kao vlasnici, zaključeno je da navedena činjenica nije od uticaja na rješavanje u konkretnom upravnom postupku u kojem je odlučivano samo po zahtjevu S.R. za povrat stana u posjed, i pri čemu je odlučivano o statusu apelanata kao korisnika stana, bez obzira na pitanje vlasništva.

4. AP-4584/11 Stevo Slavujević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003056 09 UVP od 31. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom prekinut je upravni postupak po apelantovom zahtjevu za izdavanje naloga za uknjižbu prava vlasništva na stanu u Sarajevu dok CRPC ne riješi po zahtjevu Pravobranilaštva Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) za ponovno razmatranje odluke CRPC broj 521-2396-1/1 od 19. novembra 2012. godine. U postupku je utvrđeno da je predmetni postupak prekinut primjenom člana 142. Zakona o upravnom postupku dok se ne riješi prethodno pitanje, tj. dok se ne donese odluka po zahtjevu Pravobranilaštva za ponovno razmatranje pomenute odluke CRPC.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2985/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2985/11 (M. V.,R. P.,J. Đ. i S. Đ. i S. S.) | Sudska praksa | Aktio