Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3186/11 (S. M.,„Marinković Komerc“ d.o.o. Banja Luka,S. A. i Ž. V.)

Odluka donesena 12. 02. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3186/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-3186/11, rješavajući apelacije Saida Mujaka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Said Mujak protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 004610 11 Gž od 26. maja 2011. godine;

„Marinković Komerc“ d.o.o. Banja Luka protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051529 11 GŽ od 8. jula 2011. godine;

Sadija Aldžić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 RS 000313 10 RSŽ 2 od 9. septembra 2011. godine;

Željko Vuković protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 000305 10 REV od 4. oktobra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3186/11 Said Mujak (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, kojeg zastupa Sanela Mujarić i Almir Gagula, advokati iz Sarajeva, podnio je 2. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3P 004610 11 REV od 26. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Suda BiH broj S1 3P 004610 11 Gž od 26. maja 2011. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tužene, utvrđenje prava apelanta na naknadu za prevoz na posao i sa posla). Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je rješenjima tužene odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova prevoza uz obrazloženje apelant koristi prevoz koji se ne može smatrati gradskim, te da mu stoga ne pripada pravo osim onog koje je regulisano odredbom člana 26. Pravilnika o plaćama i drugim naknadama profesionalnih vojnih lica na službi u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Također je konstatovano da apelant ostvaruje naknadu troškova na ime odvojenog života od porodice u smislu odredbe člana 47. navedenog Pravilnika, pa je zaključeno da mu pripada naknada samo za prevoz u mjestu službovanja, a nikako međugradski prevoz.

2. AP-3917/11 „Marinković Komerc“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 10. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051529 11 GŽ od 8. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice koji je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa, te su poništene kao nezakonite odluke apelanta (odluka kojom je utvrđena odgovornost tužiteljice za težu povredu radne dužnosti i odluka kojom joj prestaje radni odnos), pa je naloženo apelantu da tužiteljicu vrati na rad i da joj isplati neisplaćene plaće zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i uplati doprinose. Također, apelant je obavezan da tužiteljici naknadi troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je apelantica počinila težu povredu radne obaveze (namjerno odbijanje da izvršava svoje poslove) u smislu odredbe člana 98. stav 2. tač. 1. i 11. Zakona o radu. S tim u vezi je zaključeno da apelant nije dokazao da je tužiteljica svojim ponašanjem nanijela bilo kakvu štetu interesima apelanta, niti da je njeno ponašanje takvo da je daljnji rad sa njom nemoguć.

3. AP-4548/11 Sadija Aldžić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bihaća, podnijela je 28. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 RS 000313 10 RSŽ 2 od 9. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice koji je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa (utvrđenje nezakonitosti prestanka radnog odnosa, uspostava radno-pravnog odnosa, isplata naknade za vrijeme čekanja posla, isplata neisplaćenog ličnog dohotka, te uplata doprinosa). Naime, u predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na odbacujući dio tužbenog zahtjeva, utvrđeno da je zahtjev za utvrđenje da je apelantica zaposlenik tuženog i da joj je 1993. godine nezakonito prestao radni odnos podnesen neblagovremeno u smislu odredbe člana 103. Zakona o radu, budući da joj je po sili zakona (član 143) prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, s obzirom da je potpisujući prijavu 20. januara 2000. godine (kojom se prijavljuje kao radnik na čekanju posla) znala da joj radni odnos prestaje po sili zakona 5. maja 2000. godine ukoliko ne bude pozvana na posao. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na zahtjev za isplatu ličnog dohotka od 5. maja 2000. godine do 4. aprila 2005. godine (kada je sa tuženom zaključila ugovor o radu), je zaključeno da apelantica u tom periodu nije imala status zaposlenika tužene i da ne postoji pravni osnov na osnovu kojeg bi tužena bila obavezna da isplaćuje plaću.

4. AP-4963/11 Željko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, kojeg zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnio je 26. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 000305 10 REV od 4. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa (zahtjev da se utvrdi da je apelant kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, da se poništi rješenje tuženog kojim je oglašen ništavim ugovor o radu na određeno vrijeme i da se apelant vrati na rad). Također, apelant je obavezan da naknadi troškove postupka tuženom. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da činjenica da je apelant nastavio raditi kod tuženog nakon isteka roka iz ugovora o radu na određeno vrijeme ne može dovesti do zaključka da je njegov radni odnos prerastao u rad na neodređeno vrijeme. S tim u vezi je dalje zaključeno da je apelant, nakon istekao roka iz spornog ugovora do donošenja spornog rješenja tuženog, proveo u „faktičkom radnom odnosu“ manje od dvije godine, pa stoga nije ispunjen ni uslov za prerastanje u radni odnos na neodređeno vrijeme (član 16. stav 1. Zakona o radu).

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3186/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3186/11 (S. M.,„Marinković Komerc“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio